Ivan Merz

HVALA TI ORLE KRISTOV ŠTO SI NAM POKAZAO PUT K “SUNCU”!

 

“Istaknuti laik u svjedočenju Evanđelja” – tim je riječima Papa Ivan Pavao II. nazvao Ivana Merza u zagrebačkoj katedrali 10.rujna 1994.god., prvoga dana svoga pohoda Hrvatskoj, spominjući u svome govoru hrvatske svece i blaženike, te kandidate oltara u našem narodu. Ove Papine riječi veliki su poticaj da se bolje upoznamo s likom Ivana Merza i njegovim životnim svjedočanstvom danim za Isusa Krista. Postupak za proglašenje Ivana Merza blaženim i svetim započeo je u Zagrebu još 1958.god; a od 1986.god. nastavlja se u Rimu pri vatikanskoj Kongregaciji za kauze svetaca. Već na početku ovog kratkog prikaza njegove biografije želimo naglasiti važnu činjenicu: svjestan da će umrijeti mlad, Ivan Merz prikazuje na samrti svoj život kao žrtvu Bogu za hrvatsku mladež. Koliko je ova žrtva bila draga i Bogu ugodna pokazale su godine koje su slijedile: tisućama mladih postao je uzor i ideal kršćanskog života. Njegovo ime značilo je program života i rada brojnim mladim kršćanima. Što je Merz značio za hrvatsku mladež možda su to najbolje izrazili sami mladi kad su mu na grob donijeli vijenac s bijelom svilenom vrpcom na kojoj je pisalo: HVALA TI ORLE KRISTOV ŠTO SI NAM POKAZAO PUT K “SUNCU”!

 

                    

 

Djetinjstvo i mladost

Ivan Merz je rođen 16.prosinca 1896.g. u Banja Luci. Otac, po zanimanju oficir Austrougarske monarhije, vršio je ondje službu šefa željezničke stanice. Kao jedinca od najranijih dana okruživala ga je velika roditeljska ljubav. Imao je bezbrižno i sretno djetinjstvo i mladost. Od roditelja je primio pristojan građanski odgoj, ali bez posebne kršćanske podloge. Rastao je u liberalnoj sredini. Osnovnu školu započeo je u Banja Luci, 2. i 3. razred pohađa u Prijedoru kamo mu je otac, zbog službe, bio privremeno premješten. Školovanje nastavlja u Banja Luci gdje pohađa i gimnaziju. Maturirao je 1914. g.

Za njegovu vjersku orijentaciju, koja se počela nazirati već pod konac gimnazije, bio je zaslužan njegov gimnazijski profesor, uzorni katolički laik dr. Ljubomir Maraković. Preko književnosti i umjetnosti usmjeravao je Ivana prema moralnim i religioznim vrijednostima. Bio mu je pravi vodič kroz mladost. Već u zreloj dobi, Ivan je o njemu zapisao: “Katolik svjetovnjak spasio me za vječnost.”

Ivan mnogo čita, napose djela književne vrijednosti. Privatno uči francuski i engleski. Uči svirati glasovir i violinu. Imao je dara i za crtanje. Aktivno se bavi športom. Igra tenis, vozi bicikl, bavi se gimnasticiranjem, šahom, klizanjem na ledu, kuglanjem.

 

Odlazak u svijet

U vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mjestu

Nakon mature Ivan polazi u jesen 1914.god. u Vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto. Roditelji su željeli da postane oficir, kao i otac. Međutim, za vojničku službu Ivan nije imao ni volje, ni smisla. Izdržao je u akademiji samo tri mjeseca. Ipak, i to vrijeme mu je koristilo jer je upoznao svu moralnu bijedu mnogih ljudi. Iz dnevnika se jasno vidi kako ga svijet vjere, kao suprotnost moralnom zlu koje je Ivana okruživalo, sve više privlači.

Student u Beču

Početkom 1915. g. Ivan polazi u Beč na studij. Majci za volju upisuje pravo, ali usput pohađa i predavanja iz književnosti. U Beču mu se kulturni horizonti veoma proširuju. Mnogo čita, pohađa kazalište, koncerte, operu.

Iz dnevnika toga razdoblja razabire se da je to doba njegovih najvećih unutrašnjih lutanja i traženja. Muči ga problem ljubavi. Uspomena na prvu mladenačku ljubav prema Greti još uvijek je živa. Tište ga i vjerski problemi, ali uza svu sumnju on želi vjerovati. Osjeća u sebi veliku težnju za moralnim usavršavanjem. Posebno je oduševljen Goetheovim Faustom i njegovim traženjem konačne istine.

U očekivanju odlaska u vojsku

U ljetu 1915. g. Ivan je pozvan u vojsku. Čekajući odlazak boravi kod roditelja u Banja Luci. I dalje mnogo čita književna djela. Marljivo vodi dnevnik. U svjetlu vjere nazire polagano rješenje za mnoga pitanja. I nadalje osjeća težnju za usavršavanjem svoje duše i svoga karaktera. U tom periodu čini važan korak u svome duhovnom životu – za blagdan Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije, 8. XII. 1915. zavjetuje čistoću do ženidbe. Tim se zavjetom svjesno obvezao da se neće ogriješiti o 6. i 9. Božju zapovjed.

 

U 1. svjetskom ratu

U veljači 1916. god. polazi Ivan u vojsku i nakon oficirskog tečaja poslan je na talijansku frontu gdje ostaje do konca rata. Kako je proživljavao rat i njegove strahote, najbolje se vidi iz dnevnika koji je uspio voditi i na fronti. Gledajući dnevno smrti u oči, izvrgnut stradanjima svake vrste, Ivanov se nazor na svijet produbio. Sumnje i kolebanja iščezavaju u susretu s trpljenjem i smrću. Kršćanska vjera pojavljuje se Ivanu kao jedina vrijednost koja pobjeđuje sve zlo koje je Ivan oko sebe gledao i doživljavao. Pod konac rata pisat će Ivan svome ocu ove značajne riječi: “Zahvalan sam Bogu što sam sudjelovao u ratu, jer me je rat naučio mnogomu što ne bih nikada inače spoznao. Želim živo da opet postanem slobodan i da uredim svoj život prema onome što sam spoznao da je pravo.”

 

Studij

Plamen za beskrajnim visinama

Po završetku rata Ivan nastavlja studij u Beču. Studira ono što je odavno želio: književnost, romanistiku i germanistiku. Rat je izvršio svoje pozitivno djelovanje na razvoj Ivanove osobnosti. Ivan je potpuno uvjeren u istinitost vjere i njegova se duša sada sve više i više uspinje prema Božjim visinama. Iz toga vremena započinje njegovo zanimanje za liturgiju nakon što je obavio liturgijske duhovne vježbe. Aktivan je član društva “Hrvatska” koje okuplja hrvatske katoličke studente u Beču pripremajući ih za njihov apostolski rad u domovini. Na jednom sastanku izrekao je poznate riječi: “Baza našega života mora biti naš preporod u Kristu, ostalo se sve samo od sebe na ovo niže”. Ivanovi su se roditelji u međuvremenu preselili iz Banja Luke u Zagreb.

Nastavak studija u Parizu

Posredstvom isusovca oca Miroslava Vanina dobiva Ivan stipendiju iz Francuske i s još dvojicom kolega polazi u jesen 1920. g. u Pariz gdje kroz dvije godine nastavlja studij književnosti na Sorboni i Katoličkom Institutu. Pored studija Ivan sakuplja građu za svoju dizertaciju. U svoje slobodno vrijeme aktivno prati francuski katolički život. Dolazi u kontakt s mnogim katoličkim intelektualcima i obraćenicima. Dvogodišnji boravak u Parizu značio je za Ivana jedno veliko kulturno i duhovno obogaćenje.

Ivan u Parizu provodi veoma duboki religiozan život. Kao član karitativnog društva Sv.Vinka Paulskog brinuo se za jednu siromašnu obitelj na pariškoj periferiji. Iz toga vremena potječu njegove čuvene pariške odluke za usavršavanje svoga života. Dnevnik iz pariškog razdoblja nije opširan. Tek tu i tamo bilježi što ga se posebno dojmilo. Rado posjećuje kapelu benediktinki u ulici Monsieur, duhovni centar Pariza, kamo su dolazili mnogi francuski intelektualci, od kojih su se neki ondje i obratili. Posebno ga se dojmilo oblačenje jedne novakinje benediktinke, o čemu je ostavio ganutljiv opis u svome dnevniku. Gotovo proročanski Ivan je predvidio njezin samostanki život. Ta je redovnica proživjela sedamdeset godina u samostanu i tek je pod kraj života doznala za Ivana Merza. (Opširan prikaz njezina života donijelo je Glasilo Postulature god. 1980., 1991. i 1994.)Evo nekoliko rečenica o tom dogođaju iz Ivanova dnevnika:

Pariz, 4.XI.1921. – Prisustvovao sam kod benediktinki oblačenju novakinje. Liturgija je veličajna… Umire svijetu, postaje struna, koja će na vijeke pjevati slavu Božju. Izgarat će poput vatre i ući će poput mudre djevice sa zapaljenom svjetiljkom u bračne dvore Zaručnika. Valja sav svijet zaboraviti i sve sile koncentrirati u radu za Isusa. Zaboraviti prijatelje, planove, sve, iščeznuti sa zemlje, izgorjeti da zaista uđem sa što više bližnjih onamo gdje nas čeka Otac, Sin, Blažena Djevica Marija u Duhu Svetom, apostoli, mučenici, anđeli, djevice, Toma , Mahnić, Rogulja – svi oni beskrajni svjetovi Apokalipse.

Za Ivanov intenzivni religiozni život u Parizu doznali su i roditelji koji s time nisu bili zadovoljni. Razvila se tako veoma zanimljiva korespondencija između njega i majke, već objavljena u njegovim prijašnjim biografijama. Majka želi da joj sin živi kao i drugi, a Ivan joj u pismima obrazlaže i opravdava svoje stavove, dapače želi roditelje potaknuti na dublji vjerski život. Upozorava ih kako je ovaj život kratak, da je on samo priprema za vječnost i da se prema tome moramo što bolje pripremiti za drugi svijet. U jednom pismu svojoj majci navodi onu čuvenu rečenicu koja odaje njegov životni put: “Znadeš da me je život na sveučilištu u Beču, onda rat, studij i napokon Lurd potpuno uvjerio o istinitosti katoličke vjere i da se zato moj cijeli život kreće oko Krista Gospodina.” U drugom pismu Ivan je napisao majci:”Katolička vjera je moje životno zvanje i to mora biti svakom čovjeku bez iznimke.” Tek nakon njegove smrti roditelji su potpuno shvatili Ivana i postali ono što je on od njih želio: praktični vjernici katolici.

 

Svetost života

Nakon završenog studija književnosti u Parizu Ivan se vraća u domovinu u ljetu 1922.god. Još iste jeseni dobiva posao kao profesor francuskog i njemačkog jezika na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. To će mu biti zanimanje do konca zemaljskog života. Sljedeće godine 1923.g. doktorirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu radnjom o utjecaju liturgije na francuske književnike. Stanovao je zajedno sa svojim roditeljima u tadašnjem Starčevićevom domu, blizu kolodvora, danas Starčevićev trg br.6, drugi kat. Samo šest godina Ivan Merz živi u Zagrebu. U tom kratkom vremenu zaorat će duboku brazdu na polju hrvatskog katolicizma. Poput meteora zasvijetlit će na nebu Crkve u Hrvatskoj i ostati trajno svijetliti kao zvijezda vodilja mnogima, napose hrvatskoj mladeži.

Ivan iz Pariza dolazi s jasnom sviješću da je “katolička vjera njegovo životno zvanje”, kako je to pisao majci prije povratka. Dolazi znajući što hoće, s cijelim duhovnim programom. Možda je to najbolje izrazila prof. Marica Stanković, Ivanova suradnica u odgojnom radu: “Novi se čovjek pomaljao na našem obzorju. Dolazio je čovjek kojemu vjera nije bila tradicija već život, a katolički rad nije smatrao sportom već borbom za neumrle duše.”

Sve svoje slobodno vrijeme Ivan posvećuje odgoju hrvatske mladeži u tadašnjim katoličkim organizacijama, napose u Hrvatskom orlovskom savezu čiji je bio suutemljitelj.

Ivan Merz postaje idejni vođa velikog dijela katoličke omladine i unosi u katoličku javnost novi način mišljenja, osjećanja i prosuđivanja.

Ono jedinstveno što na Merzu privlači i oduševljava jest u prvom redu ljepota njegove duše, koja je sva bila puna Boga. Postao je “simbol stanovite duhovne orijentacije i kamen međaš hrvatskog katolicizma” veli za nj Dušan Žanko. Ivan je novim žarom i punom proživljenom sviješću kao laik iznio na svjetlo ljepotu kršćanskih istina, veličinu Crkve kao mističnog Kristova tijela, važnost crkvene nauke za život svakog katolika, vrijednost liturgije za osobni duhovni život, važnost Papinstva za katolike i narode; naglasio je potrebu angažiranje laika u apostolatu Crkve, ali uvijek u suradnji i ovisnosti o crkvenoj hijerarhiji; zalagao se za nepolitičko djelovanje katoličkih organizacija nastojeći da one u prvom redu promiču nadnaravno duhovno dobro svojih članova. “Bio je, možda, jedini među nama koji je sve ono što je napisao, napisao u svetom zanosu i blistavom okrilju nerazjašnjene Milosti. Tu je bila njegova snaga, a i danas je. Zato je mogao djelovati na mladež i baš nju učiniti onom koja će braniti Boga.” Tako je pisao o njemu hrvatski pjesnik Ton Smerdel.

 

Prema vječnosti

Žrtva života za hrvatsku mladež

Ivan se tužio na slabi vid još od djetinjstva. K tomu se kasnije pridružila i zubobolja. Bolest ga je stalno pratila i često sputavala njegov polet za studij i rad. Zadnju je godinu života ozbiljno pobolijevao. Dobio je akutnu upalu čeljusne šupljine i morao je poći na operaciju. Posljednjih mjeseci zapisao je nekoliko značajnih misli u svoj dnevnik koji je prekinuo voditi još u Parizu. Te nam misli mnogo govore o njegovom duševnom stanju i raspoloženju pred odlazak s ovoga svijeta.

21. I. 1928. – Sve na slavu Presvetog Srca Isusova.

13. II. 1928. – Dosta je velik križ na nama. Dobio sam gnojnu akutnu upalu čeljusne šupljine. Danas mi je izvađen još jedan zub. Mama u silnim mukama. Međutim vidim da dosta rado moli. Sinoć smo stvorili kao zavjet da ćemo, kad god to prilike dopuste, uvijek zajedno moliti krunicu. Čudno: ovo naše trpljenje kao da je stvorilo čudesa u mami, koja dosta lako moli sada i samu krunicu. Sama veli da je danas koju stotinu Oče naša i Zdravih Marija izmolila. Eksperimentalan dokaz kako je trpljenje najjače sredstvo da spasava i posvećuje duše. Blago onim dušama koje s radošću primaju iz ruku Gospodnjih svaku bol i sjedinjene s Isusom pridonose je za raširenje Crkve Isusove u dušama i u društvu.

15. II. 1928. – Lako je svaki dan primati sv.Pričest i gostiti se Gospodinom. Oh, kako je čovjeku trpko kada mora da grize i jede tvrdo drvo svetoga križa. Danas mi opet zub izvadiše.

Bolest se tako razvijala da je Ivan morao poći na operaciju. Prije operacije posjetio je svoga duhovnog vođu oca Vrbaneka. Ivan je jasno predosjećao da će uskoro umrijeti i da Bog traži od njega žrtvu života za dobro mladeži s kojom je radio. Ispovjednik ga je u tome samo ohrabrio i utješio koliko je mogao. Sjećajući se riječi iz Evanđelja o pšeničnom zrnu koje mora pasti u zemlju da donese ploda, Ivan se oprostio od svoga ispovjednika riječima: “Da o tom sam već davno uvjeren: treba žrtvovati! Ja sam gotov!”

I stvarno, Ivan je duševno bio potpuno spreman poći pred lice Božje. Dan uoči odlaska na kliniku sredio je sve svoje stvari i sastavio svoju oporuku. Radi se, u stvari, o tekstu za nadgrobni natpis koji je napisao latinskim jezikom, a pronađen je u ladici njegova pisaćeg stola nakon smrti. U hrvatskom prijevodu oporuka glasi:

Umro u miru katoličke vjere.
Život mi je bio Krist, a smrt dobitak.
Očekujem milosrđe Gospodinovo i nepodijeljeno
potpuno vječno posjedovanje Presvetog Srca Isusova.
I. M. blažen u pokoju i miru.
Duša će moja postići cilj za koji je stvorena.
U Gospodinu Bogu.

Iz ovoga teksta vidi se kako Ivan ide u susret smrti, u susret vječnosti mirne savjesti, bez straha i neizvjesnosti, siguran da će konačno postići vječnu ljubav kojoj je posvetio sav svoj mladi život. To je svečani finale jednog divnog života, posljednje svjedočanstvo i ispovijest njegove duboke i iskrene vjere koja mu je bila životno zvanje koje je Ivan savjesno ispunio.

Posljednji dani i prijelaz u vječni život

Ivan je operiran 26. travnja na Klinici za uho, nos i grlo u Draškovićevoj ulici u Zagrebu. (Danas je u toj zgradi smještena osnovna škola koja od 1994.god. nosi ime “Dr.Ivan Merz”). Operacija, nažalost, nije uspjela. Ivan je dobio meningitis od kojega je polagano umirao. U nedjelju, 6. svibnja, njegov ispovjednik o.Vrbanek podijelio mu je bolesničko pomazanje. Ivan je bio pri svijesti, ali više nije mogao govoriti. Nakon obreda ispovjednik, pogađajući njegove misli, podsjetio ga je na posljednji razgovor o žrtvi života. “Zar ne, Vi žrtvujete svoj život za hrvatsko Orlovstvo?” Ivan je vedro pogledao, njegove velike oči su zasjale i, kako nije mogao više govoriti, samo je dao potvrdni znak glavom.

9. svibnja Ivan je primio telegram iz Rima kojim mu Sveti Otac šalje svoj blagoslov. Tako je Ivan, koji je za života toliko ljubio i štovao Kristova namjesnika, dobio tu rijetku utjehu u posljednjim časovima. Bio je još pri svijesti kad su mu to priopćili.

Sutradan, u četvrtak, 10. svibnja 1928. prije podne, u prisutnosti svoga oca i svojih najbližih prijatelja Ivan je prešao u vječne radosti Kristova Kraljevstva. Dr. D.Kniewald, nazočan kod njegove smrti, ovako opisuje Ivanove posljednje trenutke: “Ivanovo disanje bivalo je sve polaganije, bilo sve slabije; ležao je mirno, zatvorenih očiju; u to širom otvori velike oči iz kojih mu je kanula smrtna suza. Pogled je upro tamo daleko u visinu, miran, pouzdan, siguran; još jedan uzdah, još jedan mali, jedva primjetljivi trzaj i dr. Ivo Merz je predao Svevišnjemu svoju plemenitu dušu.”

Vijest da je Ivan otišao u vječni život, munjevitom se brzinom proširila po Zagrebu, a onda i cijelom Hrvatskom. Još istog prijepodneva nakon Ivanova preminuća zvono zagrebačke katedrale navijestilo je njegovu smrt. Bio je učinjen izuzetak, jer zvono obično zvoni kad umre biskup ili kanonik. Iz toga se vidi koliko je Crkva već onda cijenila Ivana i njegov rad.

“Svi smo osjećali ne nešto strašno, nego nešto veliko se dogodilo, umro je dr. Merz. Bili smo pod dojmom da je on za nešto žrtvovao svoj život” – pripovijedali su njegovi prijatelji.

Nije potrebno spominjati duboku bol Ivanovih roditelja koji su u njemu izgubili svoga jedinca i potporu za svoje staračke dane. Duboko potreseni ostali su Ivanovi prijatelji i suradnici kao i sva mladež diljem Hrvatske, Bosne i Dalmacije kojima je Ivan bio idejni vođa.

Cijeli katolički Zagreb okupio se u nedjelju 13. svibnja na Mirogoju. K njima su se pridružili i mnogi delegati iz raznih katoličkih organizacija iz hrvatskih krajeva. Računa se da je pogrebu prisustvovalo oko 5000 ljudi. Sprovod je vodio biskup dr. D. Premuš. Po broju i ugledu osoba bio je to sprovod kakvoga Zagreb nije pamtio od smrti biskupa Langa.

S velikom vanjskom svečanošću, uz brojne govore, glazbu i pjevanje Ivanovo je tijelo otpraćeno na vječni počinak. Sahranjen je na Mirogoju.

Tijelo mu je 1977.god. prenešeno u Baziliku Srca Isusova u Zagrebu, u koju je redovito dolazio za svoga života.

Papa Ivan Pavao II. proglasio je Ivana Merza blaženikom Katoličke Crkve 22. lipnja 2003. u Banjoj Luci, njegovu rodnom gradu.

Sve o blaženom Ivanu Merzu možete naći na njegovoj web stranici:
www.ivanmerz.hr