U nedjelju, 22. listopada 2017 godine župa Ravska kod Prijedora proslavila je svoj zlatni jubilej – 50 godina postojanja.
Svečano misno slavlje predslavio je mons. Marko Semren, pomoćni banjolučki biskup uz koncelebraciju šestorice svećenika Banjolučke biskupije.
U nastavku donosimo cjelovitu homiliju, koju je toga dana biskup Semren uputio nazočnim vjernicima – koji su bili prisutni u nemalom broju.
NEDJELJA GOD. «A» – MISIJSKA – 50. OBLJETNICA Ž. RAVSKE, 22.10.2017.
Čit.: Iz 45,1.4-6; 1 Sol 1,1-5; Mt 22,15-21.
Uvod. Braćo i sestre, danas slavimo Svjetski dan misija i 50. obljetnicu župe sv. Ivana Krstitelja u Ravskoj. Ovaj je Dan ispunjen čestitkama i zahvalnošću. Svima župljanima: nazočnima i ne nazočnima u ovoj župnoj crkvi i svima koji su povezani s nama na različite načine i svima koji su doprinijeli izgradnji ove župne zajednice čestitam 50. obljetnicu. Spominjemo se sa zahvalnošću svih župnika i vjernika ove župe: živih i pokojnih i zajedništva s njima u Bogu koji je ljubav. Kao vjernici sudjelujemo u misnom slavlju koje nadilazi povijest i koje povijesti daje smisao. U zajedništvu smo i s cijelom Crkvom slaveći Svjetski dan misija. Sreća svakog čovjeka ovisi o ljubavi koju poznaje, koju traži, koju doživljava i iskusi… Isusova nas ljubav preobražava i omogućuje nam da drugima prenosimo snagu koja nam je darovana. Time postajemo Kristonosci, nositelji Kristove radosti, Radosne vijesti, njegova evanđelja milosrđa. Da bismo dostojno proslavili ovo dvostruko slavlje, pokajmo se za svoje grijehe.
Braćo i sestre, kao povijesna bića živimo od sjećanja i od nade, a sjećanje i nada se uzajamno dopunjuju. Sjećanje je okrenuto prošlosti, a nada budućnosti. A pravo sjećanje nas ne zatvara u prošlost, nego otvara za budućnost. Kršćanstvo je vjera sjećanja i nade. Sjećamo se prošlosti koju nam je Bog podario, a u nadi koračamo prema Bogu. U tom duhu slavimo 50. obljetnicu naše župe. I ova nas obljetnica upućuje na Krista, središte Crkve i povijesti, kojega trebamo upoznati, ljubiti, nasljedovati te drugima životom i riječju naviještati. Krista susrećemo u njegovoj riječi i u euharistiji. Isusove riječi slušamo u sv. misi, a onda slavimo njegovu žrtvu i ljubav, te se hranimo njegovim kruhom i to nabolje baš u župnoj zajednici.
„Župa je euharistijska zajednica i srce bogoslužnog života kršćanskih obitelji; ona je povlašteno mjesto kateheze za djecu i za roditelje“ (KKC, br. 2225), uči nas Katekizam Katoličke Crkve. Župa je prostor zajedništva u vjeri. Tu vjernici daju osobni nezamjenljivi doprinos životu zajednice. Osnaženi snagom riječi i sakramenata, pozvani su širiti radosnu vijest evanđelja poglavito vlastitim životom, tako da evanđelje Isusa Krista doista bude prepoznatljivo u osobnom i obiteljskom životu, ali i u profesionalnom području djelovanja, kao i u širem društveno-kulturalnom ambijentu. Župnik kao vlastiti pastir (usp. ZKP, kan. 519) koji predstavlja dijecezanskog biskupa, njezina je hijerarhijska spona s partikularnom Crkvom. Iako se župe uglavnom osnivaju na teritorijalnom načelu, one mogu biti, iz posebnih razloga, osnovane i na osobnom (usp. ZKP, kan. 518).
Organska struktura crkvenog djelovanja vjernika laika temelji se, dakle, na dva ključna načela: na načelu suodgovornosti i načelu suradnje. Zadaća je, pak, vjernika laika, po vlastitom pozivu, tragati za Božjim kraljevstvom baveći se vremenitim stvarima i uređujući ih po Božjemu nauku.
Suodgovornost podrazumijeva „udioništvo u samom spasonosnom poslanju Crkve” (LG, br. 33) koje je ukorijenjeno u sakramentima krštenja, pričesti i potvrde a za veliki broj vjernika laika i u sakramentu ženidbe. Radi se o odgovornosti vjernika laika za izgradnju i poslanje Crkve sukladno njihovom životnom pozivu i prilikama.
Suradnja, pak, podrazumijeva određene oblike ostvarenja trostruke Kristove službe: proročke, svećeničke i kraljevske u sudjelovanju sa zaređenim službenicima koji djeluju u snazi sakramenta sv. reda po kojemu pastiri (biskupi i njihovi suradnici prezbiteri) sakramentalno predstavljaju Krista – Glavu i Pastira Božjeg naroda. Samo dio vjernika laika ostvaruje suradnju s pastirima unutar službi i zaduženja prepoznatih od Crkve, dok se crkvena suodgovornost tiče svih članova Crkve s obzirom na njezino naviještanje evanđelja.
Župa Ravska sv. Ivana Krstitelja odvojena je kao samostalna kapelanija od župa Stara Rijeka i Šurkovac 23.10.1967., a od 28. 9. 1971. vodi se kao župa. Prva crkva u selu Gornja Ravska sagrađena je 1930. god. kao područna crkva župe Stara Rijeka, ali je srušena u Drugom svjetskom ratu. Današnja župna crkva građena je od 1973. do 1976. Župna kuća sagrađena je 1969., a 2000. temeljito je obnovljena. U župi su djelovale sestre Kljanjateljice Krvi Kristove od 1971. do 1986., te pola godine sestre Misionarke Krvi Kristove iz Poljske (od 6. 5. 2001. do jeseni). Župu čine naselja: Garevica, Gornja Ravska, Donja Ravska, Miska Glava (zaselak Delići), Ovanjska i Tisova.
Župnici u župi Ravskoj bili su: vlč. Adolf Višaticki (1967.-1973.), vlč. Vinko Puljić (1973.-1978.), vlč. dr. Anto Orlovac (1978.-1981.), vlč. Stipo Šošić (1981.-1985.), vlč. dr. Miljenko Aničić (1985.-1986.), vlč. Ratko Grgić (1986.-1987.), vlč. Marko Laštro (1987.-1988.), vlč. Ivan Grgić (1988.-1992.), vlč. Vladimir Gujić (1998.-2000.).
Osim njih još su privremeno upravljali župom ili zamjenjivali župnika ovi svećenici: vlč. mr. Pero Ivan Grgić, vlč. mr. Berislav Grgić.
Nakon ubojstva vlč. Ivana Grgića 8. studenoga 1992. župom su upravljali susjedni župnici: vlč. Anto Marijan i vlč. Pero Čolić.
Nakon 2000. župom su upravljali susjedni župnici: preč. Iljo Arlović (Stara Rijeka), vlč. Marijan Stojanović (Prijedor), vlč. mr. Marko Vidović, te sada vlč. Ilija Piličić iz Ljubije. Župa je imala župljana 700 (1991.), 385 (2001.), 238 (2010.) i sada 180 (2017.).
U današnjem čitanju sv. Pavao nas vodi Crkvi „Solunjana u Bogu Ocu i Gospodinu Isusu Kristu“ (2. čit.). Solunski kršćani živjeli su u dosta teškim socijalnim uvjetima, u ambijentu neprijateljskom kršćanima gdje je i moralni život vrlo nizak. Sigurnost nije u velikom broju, moći, organizaciji, financijskim zalihama itd. nego u Bogu. Pavao priznaje da je ova mala grupa znak snage evanđelja koja se očituje i u ovakvim situacijama stoga potiče: „Zahvaljujemo uvijek Bogu za sve vas i bez prestanka vas se sjećamo u svojim molitvama spominjući se vaše djelotvorne vjere, zauzete ljubavi i postojane nade u Gospodinu našem Isusu Kristu“. Ova zajednica pripada Bogu koji je Otac i jedini Gospodin Isusa Krista. I naša župna zajednica slična je ovoj u Solunu. I mi pripadamo Bogu i istinski živimo jedino ako je naše življenje neprestano vraćanje Bogu. Vratimo Bogu što je Božje i sve će svima biti vraćeno, sva će pravednost biti ispunjena i jamac da će ova župa i dalje živjeti i svjedočiti Krista po zagovoru sv. Ivana Krstitelja.
U današnjem evanđelju farizeji i herodovci dolaze pred Riječ – Isusa i žele ga „uhvatiti u riječi“ te ga pitaju: „Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?“. Žele ga zavesti da mu njegova riječ bude osudom. Nije im do onoga što je sadržano u samom pitanju. To ne može proći pred Isusom – Riječju, pred Onim koji je utjelovljena Očeva riječ i Očeva mudrost. Isus pokazuje da njihovo pitanje osuđuje njih same. Farizeji su licemjerni zato što i sami plaćaju porez, a Isusa pitaju je li on za to ili nije. Svi su morali plaćati porez Rimljanima koji su vladali Židovima.
Ovo je središnje pitanje izraelskog naroda, njegova dostojanstva i slobode. Carska je vlast svim podložnicima nametnula obvezu plaćanja poreza: od navršenih 14 do 65. godine. Popisi pučanstva i skupljanje poreza izazivali su pobune naroda, pa je to „vruće“ političko pitanje stavljeno pred Isusa kako bi ga se izvrglo još jednoj osudi. Međutim Isus njih dovodi pred zid, hvata ih u riječi. Sami priznaju da je na novcu koji u ruci imaju utisnut lik cara. Tražeći od njih da mu pokažu novac, otkriva im da on toga novca nema. Oni ga imaju, pokazuju ga i time izriču osudu svojim lažima i prijevarama. Na novcu – Tiberijevu denaru, srebrenoj kovanici na kojoj je bio lik tadašnjeg rimskog cara Tiberija s natpisom: „božanski Tiberije, sin božanskog Augusta“. Svaki rimski građanin morao je plaćati porez i još k tome caru iskazivati božansku počast, što je puno teže padalo svakomu vjernom Židovu. Novac je nosio na sebi carev lik, smatrali su ga idolatrijom i bogohulstvom; vadeći ga iz svojih džepova otkrivaju svoje licemjerstvo i to u Hramu. Pokazuju buntovnost prema carskoj vlasti i carskom porezu, ali se ne ustručavaju nepošteno se okoristiti onim što je ta vlast donijela. Stoga im Isus kaže: „Dajte caru carevo, a Bogu Božje“. Još bolje: „Vratite caru carevo, a Bogu vratite ono što je Božje!“
I vaši pokojni župnici koji su bili svjedoci vjere: Ivan Grgić, Ratko Grgić, Stipo Šošić, Iljo Arlović vratili su Bogu sve i svoje živote stavili u njegove ruke. Od Boga su i za Boga živjeli ponavljajući i u mučenjima: za tebe Gospodine i za svoje vjernike sve dajemo.
„Dajte Bogu što je Božje!“ Bogu pripada sve, jer čovjek nije stvoren na sliku carevu, nego na sliku Božju i Bog je gospodar nad svim zemaljskim vladarima. Kraljevi se osjećaju kao svete moći, žele božanske atribute. Isus razlikuje ovu svetost: Bog je jedini Gospodin, vladarima je ostavio u najboljem slučaju da se brinu o redu u državi. Radi toga su kršćani bili osuđivani na smrt. Isus ne pada ni u ovu stupicu koju su mu postavili. Jedina stvar koja je Isusu na srcu je da se Bogu da sve ono što mu pripada. Tamo gdje se svjetska moć buni protiv ovoga „svega“ što nadilazi političku moć i želi vlast nad svime, on se buni i njegovi s njim. On priznaje Pilatu moć da ga može razapeti jer mu je to dano odozgo od volje Očeve.
Danas je Misijski dan u Crkvi. „Misija u srcu kršćanske vjere tj. naviještaj Krista kako bi živio svijet“ jest slogan za ovu misijsku nedjelju. Svi narodi traže pravo na život, život dostojan čovjeka, slobodan od rata i siromaštva – kruh, nepismenost, nezaposlenost, migracija – biju svijet. Crkva s obzirom na ovo ne može šutjeti i mora ponuditi svima nadu „novosti života“ koji je Krist donio. Ovaj dan poziva sve Crkve i sve krštene na pravo-obvezu naviještati Krista, posebno onima koji ga još ne poznaju i koji su prestali vjerovati u ovaj novi život koji nam Isus daje. Još uvijek je veliki procent svijeta koji ne vjeruje u Isusa Krista (2,6% katolika u Aziji, 13% u Africi, 26% u Oceaniji), i u zemljama službeno kršćanskim širi se fenomen sekti. Preko dvije tisuće godina propovijedanja i svjedočanstva mučenika misionara nisu bili dovoljni da navijeste Krista „sve do krajnjih granica Zemlje“.
„Što bismo mi morali činiti?“ Potrebno je da otkrijemo da smo „poslani“ kao misionari od Boga da po sakramentima krštenja i potvrde obogatimo druge Kristom. Krist nije samo dar za „uživanje“, nego također i za darivanje. Naša sama vjera se jača darujući je (Redemptoris Missio, 2). Svaki pojedini kršćanin, svaka zajednica je misionarska, i misionarstvo mora postati svijest svega naroda Božjega. Crkva i misionari djeluju kako bi došlo kraljevstvo Božje na svijet. Svatko od nas može dati svoju pomoć moleći, nudeći Gospodinu, vjerom, male i velike patnje, pomažući i podupirući tako misijska zvanja. Zatim pomoć koja je potrebna za misije i za siromašne narode. Bog ne poziva sve da krenu u misije, ali sigurno je da smo svi pozvani surađivati, kako bi svi ljudi „imali život i da ga imaju u izobilju“ (Iv 10,10).
Svjetski Dan misija nas podsjeća na ono što bismo trebali biti uvijek: aktivno umiješani u misije Crkve. Načini na koje se izražava ovo sudjelovanje su slijedeći: molitva, žrtva, dijeljenje materijalnih dobara, solidarnost do samog davanja života. Tvorac i protagonista misija je Duh Sveti. On je taj koji otvara put, čini ih da hodaju i napreduju kako bi se raširile do svih naroda sve do zadnjih granica zemlje. On je taj koji daje snagu da govore, otvara srca prihvaćanju poruke, pokreće ih na obraćenje, daje snagu za promjenu života.
Mariji, uzoru ponizne i radosne evangelizacije, upravimo svoju molitvu da Crkva postane gostoljubivi dom, majka za sve narode i izvorište novoga svijeta. Amen.
