AUDIO: PROPOVIJED BISKUPA KOMARICE NA VI. MEĐUDEKANSKOM SUSRETU U BIH

Međubiskupijski godišnji susret dekanata – Travnik

Šesti Međudekanski susret održan je u četvrtak, 9. svibnja 2019. u prostorijama Nadbiskupijskog sjemeništa Petar Barbarić u Travniku. Predsjedao je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, predsjednik BK BiH, a sudjelovali su članovi BK BiH, franjevački provincijali i generalni vikari iz Sarajeva i Mostara te biskupski vikar iz Banje Luke, članovi Vijeća za kler BK BiH i 28 dekana koliko ih ukupno ima u sve četiri biskupije u Bosni i Hercegovini: Banjolučkoj, Mostarskoj-duvanjskoj, Trebinjsko-mrkanskoj i Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Svi sudionici slavili su Euharistiju u sjemenišnoj crkvi sv. Alojzija Gonzage. Kardinal Puljić predvodio je Misno slavlje, a prigodnu propovijed koju prenosimo u cijelosti, uputio je biskup banjolučki mons. Franjo Komarica.

Međubiskupijski godišnji susret dekanata – Travnik

(Dj. 8, 26-36, 38-40; Iv 6, 44-51)

Draga braćo u biskupskoj službi,
draga braćo u Kristovom ministerijalnom svećeništvu,
oci provincijali i dekani,
dragi sjemenišni poglavari i sjemeništarci,
drage redovnice i Kristovi vjernici laici,
štovatelji Sluge Božjega Petra Barbarića,

Kao članovi Božjeg izabranog naroda, Kristove Crkve iz ovog grada i kraja te iz svih drugih krajeva naše metropolije sudjelujemo u ovom radosnom slavlju našeg otkupljenja, kojega nam je omogućio Utjelovljeni Sin Božji, Isus Krist, Veliki Vječni Svećenik i Dobri Pastir naših duša i cijele svoje Crkve. Svi smo poučeni da je slavlje sv. mise najsvetiji čin i najuzvišenije djelo u kojem mi ljudi smijemo, možemo i trebamo svjesno imati udjela. Ništa za nas ne bi smjelo biti važnije od svjesnog, aktivnog i plodnog slavlja sv. mise, nikakvi drugi poslovi i obaveze, čak ni ikakve druge molitve, pobožnosti, sastanci, razgovori. Nigdje i ničim se ne može nadomjestiti ovo žarište božanskog života, u kojem se nalazi sve blago što ga uskrsli Gospodin, Gospodar neba i zemlje i svakog ljudskog života, svakog naroda i rase na kugli zemaljskoj daruje onima koji ga s vjerom traže i otvaraju suštinu svoga bića djelovanju Duha Svetoga, kojega nam je Isus Krist darovao!

O ovoj, silno usrećujućoj i radosnoj stvarnosti govore nam Svetopisamske riječi iz današnjih čitanja iz knjige Djela apostolskih i Evanđelja apostola Ivana. Glavna njihova poruka glasi: Uskrsli i proslavljeni Krist je punina božanske krasote u nama.

Zahvaljujući njegovoj nazočnosti u nama i mi smo u stanju biti nada za mnoge naše bližnje, naše sugrađane i suvremenike.

Zato se i sami moramo istinski truditi da činimo sve, kako bi u nama milosni život mogao rasti i razvijati se. Samo onda, ako u sv. euharistiji Krista „Živi kruh, koji nam je s Neba došao“ vjernički i revno u sebe primamo biti ćemo u stanju biti uistinu „alter Christus“ „drugi Krist“, odn. istinski Kristofori, donositelji Isusa Krista mnogima na njihovim neizvjesnim i besciljnim životnim putevima i putovanjima.

Nas, članove Kristove Crkve, opečaćene Svetim Redom podsjećam na naš identitet, kako to naučava Drugi vat. Koncil: „Posvećeni smo naviještati Evanđelje, posvećivati Kristove vjernike i prinositi žrtvu novog saveza“. Sadašnji naš papa Franjo poziva sve članove Crkve, a osobito one koji su opečaćeni Svetim Redom da s novim žarom „iziđu iz vlastite udobnosti i pođu na sve periferije koje trebaju svjetlo Evanđelja“ (RE20). „Ne smijemo Krista zarobljavati u naše ohole i dosadne sheme i okvire“ (12).

Papa podsjeća kako često životne situacije miču mnogim vjernicima osmjeh s njihova lica, te upozorava nas svećenike, koji smo od Krista uskrslog poslani takvim vjernicima, da ne bismo trebali imati „trajno žalosno lice kao da smo na pogrebu“ (10).

Braćo svećenici, potreban je i nama, zaređenim osobama angažiraniji povratak Isusu, koji nam objavljuje Božju ljubav i milosrđe, kako bismo bili izbavljeni iz svoje samodostatnosti i samodopadnosti, iz svoje komotnosti, skučenosti i više otvoreni poticajima i snazi Božjeg Duha.

Aktualni izazovi modernog svijeta, i posebno ove naše svakodnevne stvarnosti u kojoj živimo i djelujemo, u Crkvi i u ime Crkve, kad primjećujemo porast patologije, straha, nesigurnosti, neizvjesnosti pa i očaja, ugušenu radost, nedostatak poštivanja i Boga i čovjeka, te porast egoizma, nasilja i netrpeljivosti, sve nas to tjera da budemo odvažni i da se nedamo nadvladati pastoralnim mrtvilom, melankolijom, duhovnom apatijom i bezvoljnošću, što stvara psihologiju groba i nas i povjerene nam Kristove vjernike pretvara u mumije i artefakte iz muzeja.

Danas ste vi ovdje u svojstvu bliskih suradnika vašeg biskupa, kojima je biskup – u duhu crkvenog prava – poklonio posebno povjerenje i povjerio posebne zadaće, osobito pastoralne i liturgijske naravi; promicanje i usklađivanje zajedničke pastoralne djelatnosti u dekanatu; skrb za svećenički doličan život i zauzeti rad župnika u dekanatu, te za crkvena dobra – pokretna i nepokretna!

Valja nama svima, i ne samo danas, razmišljati kako učinkovito pomoći drugoj braći svećenicima u pastoralu i ostalim pastoralnim djelatnicima, redovnicima, redovnicama i laicima u našim biskupijskim zajednicama, da im se, kako veli papa: „ne ukrade radost evangelizacije i misijski zanos“.

Kako im pomoći da se odupru suvremenim napastima sebičnosti, krize vlastitog identiteta i opadanja apostolskog žara, te možda i najopasnijoj napasti – sivom pragmatizmu crkvene svakodnevnice, u kojoj – na izgled – sve normalno funkcionira, a zapravo vjera splašnjava i gasi se i vjerska i crkvena hrana i ponude djeluju potrošeno i bljutavo, a ne misionarski i privlačno, kako to priželjkuju mnogi naši župljani, koji žele biti i ostati vjerni Kristovi vjernici i vjerodostojni potomci svojih roditelja i predaka.

Podsjećam sve na prošla vremena, ona koja pamte starije generacije među nama – i biskupā i svećenikā i vjernikā laikā:

Sredinom prošlog stoljeća i tijekom njegove druge polovine, naši su župljani, što zbog ratova, što zbog osobitog protucrkvenog zla – komunizma – bili izloženi ne malim zlim napastima, s čijim se posljedicama i danas nosimo. Uloga svećenika tog vremena bila je osobito teška i zahtjevna. Jer, zaštititi svoj puk od svih zala tog vremena duhovne destrukcije i pustošenja postalo je gotovo nemoguće. Danas naši, iole svjesni i savjesni vjernici, u duhu vjerne tradicije svojih roditelja i predaka, nastoje, zajedno s nama svećenicima boriti se za spas svojih kršćanskih obitelji naših župnih zajednica i našeg hrvatskog naroda.

U današnjem vremenu, svi mi skupa, i biskupi i svećenici i vjernici laici, osjećamo dramatično urušavanje mnogih sastojnica koje su resile europsku kršćansku kulturu i civilizaciju, i da se kršćanstvo u cjelini, osobito katoličanstvo sve više gura u stranu u korist sekularnog i liberalnog svjetonazora i načina razmišljanja i ponašanja, čak i u redovima kršćana i Crkve. Okruženi smo brojnim lažnim prorocima, koji nam nameću iskrivljene i lažne vrijednosti i izloženi smo bombardiranju milijuna lažnih informacija. U takvom okruženju, uloga nas svećenika – vizavi – naših vjernika postaje – čini se – teža nego ikad u povijesti Crkve.

Blaženi Alojzije Stepinac kao mladi zagrebački nadbiskup-koadjutor 1936 godine je u okružnici svećenicima o osnivanju „Društva Presvetog Oltarskog sakramenta“ napisao i ove riječi:

„Središte naše pobožnosti kao i glavni predmet naše ljubavi mora biti Isus Krist u presv. Oltarskom Sakramentu. Pobožnost prema presv. Euharistiji je najmoćnije i najsigurnije sredstvo za obnovu svake župe. Nikada naime neće u župi procvasti pravi kršćanski život, niti će u ljudima proplamsati oganj ljubavi Božje, ako se srca ljudska ne griju na vatri ljubavi presv. Srca, što neprestano boravi u našim tabernakulima pod skromnim prilikama kruha. Jedino onaj ima život i ljubav u sebi, tko se hrani kruhom života i koji se grije na vatri Božanske ljubavi.

Sveta je, dakle, dužnost svakoga svećenika, da sam goji najnježniju pobožnost i ljubav prema Božanskom Spasitelju u presv. Euharistiji, da tako uzmogne onda vatrom svoje ljubavi u srcima vjernika raspaliti ljubav prema Božanskom Sužnju što boravi u našim crkvama.“ (Okružnica, 7. ožujka 1936., Katolički list).

U jednom od kasnijih svojih obraćanja svećenicima (7. 12. 1941.) nadbiskup Alojzije piše:

„Rad za Boga naša je najveća čast, rad za Boga naša j prava dužnost! Naša najveća ambicija mora biti da u svemu postanemo slični Kristu. A nije li Krist ostavio jedinstveni primjer neumornog rada svima svojim slugama? On svojim primjerom rad oplemenjuje i posvećuje. Rekao je: Primjer sam vam dao da i vi tako činite (Iv 13, 15). Nastavio je svoj neumorni rad propovijedanjem Evanđelja, da zadnju svoju propovijed održi na križu, kad je umirao.“

Nadbiskupu blaženom Alojziju je osobito bilo stalo do jedinstva među svećenicima. Često je naglašavao važnost i potrebu da učvrsti međusobne bratske odnose među svećenicima, bilo da bi se – zajedno s njima – mogao uspješnije suprotstaviti napadima neprijatelja Crkve, koji su Crkvu mogli lakše upropastiti razarajući jedinstvo među samim svećenicima. Citirat ću u ovom kontekstu samo nekoliko od njegovih zapisanih rečenica: „Ako ikada, onda je danas potrebno da svećenici budu jednoga srca i jedne duše i da neprestano rade na svome usavršavanju.“ „Nije bez temelja ona riječ svetog arškog župnika Vianneya:ˈSvećenik nije za sebe svećenik, ne podjeljuje sebi odrješenja, ne upravlja sakramentima za sebe; on nije za sebe tu, nego za vas (…) Kroz svakoga od njih (tj. svećenika) – po riječima svečevim – proviruje Bog, koji ih je pozvao u svoju službu. I zato je razumljivo, da svi moraju biti jedno srce i jedna duša, kad su svi sluge Boga višnjega.“

Ne rijetko naš današnji vjernik laik očekuje od nas svećenika da bude njegov i branitelj i hranitelj i liječnik i graditelj i tješitelj. Ali, još brojniji su oni naši vjernici i sugrađani koji od svećenika očekuju prvenstveno da im utaže njihovu glad i žeđ za pravom duhovnošću, za izgradnjom i jačanjem njihovog duhovnog bića.

U razgovoru s našim vjernicima, slušao sam njihovu zabrinutost i strah od osobite opasnosti za naše svećenstvo, „da se oni zatvore u nekakvu samodopadnost, nepristupačnost i čisto službeničko, činovničko obavljanje, odrađivanje svoga poslanja“.

Oni smatraju kako „ne postoji veći dar od Boga od poziva služiti Njemu, iskrena i radosna srca, naviještati Evanđelje i cijelim svojim bićem biti predan služenju Riječi Božjoj“.

„Osoba koja dobije svećenički poziv“, tako mi govore vjernici laici, „dobila je najveći mogući dar i taj dar treba čuvati najpažljivije. Svećenik danas mora biti najvjerodostojniji i najradosniji navjestitelj Evanđelja, spreman i sposoban svome stadu uporno i neprestano nuditi duhovnu hranu i utjehu. Današnji svećenik u ovoj tzv. Zapadnoj civilizaciji“, vele oni naši vjernici, koji imaju i „prekogranična iskustva“ ,“ima puno težu ulogu nego misionari u misijama, u kojima po prvi put donose riječ Kristovu. Misionari ‘pišu po praznim tablama’, a svećenici u našim sredinama moraju danas čistiti mnoge zaprljane, pogubljene i zalutale duše, što je puno mukotrpniji posao.

Našim svećenicima valja snažno svjedočiti svojim vlastitim djelovanjem i primjerom, da nas navezanost na ovozemaljske vrijednosti ne donosi pred lice Božje“ vele vjernici laici i poručuju: „Na oltaru opominjati, biti strog i kritičan kao sv. Petar, a u sakristiji, na ulici i u posjeti svojim vjernicima biti blagi otac, strpljiv, pravedan i milosrdan“.

Naši vjernici, ukoliko su roditelji, osobito su s pravom zabrinuti za budućnost svoje djece. Zato misle da „današnjoj mladeži, koja je zasuta tisućama bezvrijednih dobara, svećenik treba biti izvor na kojem se duše, žedne Duha Svetoga, mogu uvijek napojiti. Svojom pojavom, ponašanjem i djelovanjem svećenik mora biti u skladu sa svojim stadom, bez lažnog sjaja, sa iskrenom i dubokom poniznosti“.

Jedan stari naš subrat svećenik koji je cijelog svog svećeničkog života radio sa zapuštenom i od roditelja ostavljenom djecom i mladima, često je znao govoriti: „Nisam nikad čuo da je netko pogrđivanjem postao boljim. Bolji se postaje pohvaljivanjem i bodrenjem“. Taj je svećenik tijekom teškog komunističkog režima uz bezbrojne osobne žrtve, svojom ljubavlju i brigom podario mnogim mladima dragocjene sadržaje kršćanske vjere, nade i ljubavi!

Lako ćemo razabrati iz ovih iskrenih i dobronamjernih riječi da one ocrtavaju one Isusove riječi iz Matejeva Evanđelja: „Usta govore onim čega je srce puno“ (12,34).

Draga braćo svećenici, sjemeništarci i Kristovi vjernici laici, mi se nalazimo u svima nama dragom, znamenitom i drevnom odgojno-obrazovnom Dječačkom sjemeništu naše Metropolije, iz kojega su izašle brojne generacije revnih i požrtvovnih radnika u Kristovom vinogradu; među kojima je bilo i istinskih svjedoka vjere. Osim za svima nama, dobro poznatog Slugu Božjega Petra Barbarića još za jednog nekadašnjeg sjemeništarca ovog sjemeništa odobreno je započinjanje istraživačkog postupka za proglašenje blaženim. To je mladi svećenik banjolučke biskupije vlč. Anto Dujlović, ubijen 1943 godine.

Dok danas glasno razmišljamo o potrebi, o liku i kvalitetama zaređenog svećenika – ne samo dekana – kao glavnog nositelja prijeko potrebne nove evangelizacije i misionarskog žara u župama naše Metropolije, ne možemo ne spomenuti i sve aktualnije i danas, na žalost i u našem narodu i ovoj našoj Domovini, problem smanjenja budućih duhovnih tj. svećeničkih i redovničkih zvanja.

Imam dojam da vrlo često, mnogi, inače dobri i zauzeti naši vjernici – misle da je briga za svećenička i redovnička zvanja stvar poglavito biskupa i svećenika-župnika.

I ranije pape, i sadašnji papa Franjo, upozoravaju da je to briga cijele župne zajednice.

Štoviše, aktivni i privlačni život kršćana može biti presudan poticaj da se netko odluči za duhovno zvanje. „Čak i u župama, gdje svećenici nisu vrlo zauzeti i radosni, bratski i gorljivi, život zajednice može kod mladog čovjeka probuditi želju za potpunim posvećenjem Bogu i naviještanju Evanđelja, osobito ako ta živa zajednica neprestano moli za zvanja i ima hrabrosti predložiti svojim mladima poseban put posvećenja“. Tako nas poučava sadašnji papa Franjo.

Draga braćo i sestre u uskrslom Kristu,
Okupljeni oko Krista, Velikog Svećenika i Dobrog Pastira naših duša, koji nas želi nahraniti ne samo svojim životnim naukom nego i svojim Presvetim Tijelom i Krvlju, kako bi oživio našu vjeru i razgorio našu ljubav prema Njemu i prema svim njegovim miljenicima, zahvalimo mu osobno i zajednički što smijemo pred Njim stajati i njemu služiti. I zamolimo Ga žarko da svakoga od nas učini što upotrebljivima i da nas što bolje upotrijebi za proslavu Svoga svetog Imena, za izgradnju Njegova kraljevstva u našoj metropoliji i za spasenje što većeg broja besmrtnih duša naših suvremenika.

Završit ću jednom molitvom za svećenike koju je na spomen sličici svoje Dijamante mlade mise, 60 godina svećeništva stavio naš najstariji misionar – svećenik Banjolučke biskupije u državi Peru u Južnoj Americi: O Isuse, vječni Veliki Svećeniče, sačuvaj svoje svećenike u svome Presvetom Srcu, gdje im nitko ne može nauditi. Očuvaj neokaljanim njihove posvećene ruke, koje svakodnevno dodiruju Tvoje Sveto Tijelo. Očuvaj čistima njihove usne, koje su crvene od Tvoje predragocjene Krvi. Sačuvaj čisto od svega zemaljskoga njihovo srce, zapečaćeno uzvišenim znakom Tvoga slavnog svećeništva.

Neka rastu u ljubavi i vjernosti prema Tebi i štiti ih od zaraze ovoga svijeta.

Snagom pretvorbe nad kruhom i vinom, daj im i snagu pretvorbe nad srcima. Blagoslovi njihov rad bogatim plodovima i podari im krunu vječnog života. Amen.

Poslušajte propovijed biskupa Franje Komarice