Bl. Ivan Merz je svojim apostolskim radom i svojom opsežnom spisateljskom djelatnošću u katoličkom tisku ostavio dragocjenu duhovnu baštinu koja je postala izvor nadahnuća budućim naraštajima.
Blaženi Ivan Merz rodio se u Banjoj Luci, 16. prosinca 1896. Odgajan je u liberalnoj sredini. Gimnaziju s maturom završava u rodnom gradu. Po želji roditelja kroz tri mjeseca pohađa Vojnu akademiju, a potom počinje studij u Beču. Prvi svjetski rat prekida ga u tomu, te je mobiliziran i poslan na bojište. Proživljava sve patnje rata na fronti u Italiji, te u susretu s trpljenjem doživljava potpuno obraćenje Bogu. Nakon rata nastavlja studij književnosti u Beču i potom studira u Parizu na Sorboni i Katoličkom institutu gdje već provodi svetački život. Iz Pariza piše majci: „Katolička vjera je moje životno zvanje.“ Po završetku studija dolazi u Zagreb i postaje profesor francuskoga jezika i književnosti u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Doktorirao je na Zagrebačkom sveučilištu disertacijom pisanom na francuskom jeziku o utjecaju liturgije na francuske pisce.
Razmišljanjem, studijem, a osobito u vihoru rata, dolazi do spoznaje o istinitosti kršćanske vjere. Potpuno se dariva Kristu načinivši kao laik zavjet vječne čistoće. Sve svoje slobodno vrijeme posvećuje odgoju hrvatske mladeži u katoličkoj organizaciji Hrvatski Orlovski Savez kojoj je dao geslo: Žrtva – Euharistija – Apostolat. Kao katolički intelektualac oduševljava mlade i odrasle za Krista i Crkvu. Jedan je od prvaka liturgijskoga pokreta i zauzeto promiče liturgijsku obnovu u Hrvatskoj. Sustavno uvodi u Crkvu u Hrvata Katoličku akciju pape Pija XI. Glavna njegova karakteristika kao katoličkog intelektualca jest ljubav i odanost prema Crkvi i Kristovu namjesniku papi, što je nastojao usaditi kod svih s kojima se susretao. Živi svetačkim životom prožetim štovanjem euharistije. Premda mlad i kao laik, smatran je „stupom Crkve“ u Hrvatskoj.
Namjeravao je osnovati svjetovni institut, tj. zajednicu laika koji bi radili za Krista i Crkvu. Nakon njegove smrti ovu je zamisao po njegovu nadahnuću djelomično ostvarila Marica Stanković, osnovavši žensku Zajednicu suradnica Krista Kralja, kao prvi laički institut Bogu posvećenih osoba u Hrvatskoj. Bio je čovjek žive vjere, iskrene molitve, samoodricanja, dnevne pričesti, adoracije, predanog trpljenja, široke naobrazbe, blizak ljudima i svakom je čovjeku iskazivao kršćansku ljubav. Na samrti je prikazao Bogu svoj život kao žrtvu za hrvatsku mladež. Umro je u Zagrebu, 10. svibnja 1928. u 32. godini, na glasu svetosti. Njegov svetački primjer i žrtva života donijeli su obilne plodove, jer su mnogi mladi nastavili ostvarivati njegovu duhovnu baštinu kako to svjedoči i natpis s vijenca koji su mu mladi postavili na grob: „Hvala ti, Orle Kristov, što si nam pokazao put k Suncu.“ Kako piše Bitno.net, grob mu se nalazi u bazilici Srca Isusova u Zagrebu, kamo je posljednjih šest godina života svakodnevno dolazio na misu i sv. pričest. Brojne milosti i uslišanja dogodile su se po njegovu zagovoru.
Papa Sv. Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim u Banjoj Luci 22. lipnja 2003., i postavio ga je, posebice mladima i vjernicima laicima za uzor kršćanskog života.
KT
