GOVOR BISKUPA KOMARICE UZ 30. OBLJETNICU SLUŽBE BISKUPA BANJOLUČKE BISKUPIJE

“Kao i prije 30 godina, na ovom istom mjestu, tako Vam i sada stavljam na srce, da ‘sa mnom zajedno ustrajno molite za naše crkveno zajedništvo'”

Na blagdan sv. Bonaventure, nebeskog zaštitnika Banjolučke biskupije i katedrale u ponedjeljak, 15. srpnja 2019. u banjolučkoj katedrali sv. Bonaventure svečano Euharistijsko slavlje predvodio je predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski. Na početku Misnog slavlja biskup banjolučki mons. Franjo Komarica je održao prigodni govor u povodu 30. obljetnice njegovog pastirskog upravljanja Banjolučkom biskupijom. Govor biskupa Komarice donosimo u cijelosti:

„Gospodin je moja snaga i pjesma, on mi je spasitelj.
Dovijeka, o Gospodine, riječ tvoja ostaje, stalna poput nebesa.
Pravda je tvoja pravda vječita, i zakon tvoj sama istina.
Nek živi duša moja i neka te hvali, a tvoji sudovi nek mi na pomoć budu!“
Riječi iz Starozavjetne knjige PSALMI!
(Ps 118,14; 119,89.142.175)

Draga braćo u biskupskoj službi,
draga braćo u Kristovom ministerijalnom svećeništvu,
drage sestre redovnice,
dragi Kristovi vjernici laici,

Danas, na svetkovinu sv. Bonaventure, biskupa i crkvenog naučitelja, nebeskog zaštitnika banjolučke biskupije i naslovnika ove stolne crkve, okupio nas je Uskrsli Krist, Dobri Pastir i Veliki Svećenik, iz svih krajeva ove prostrane naše Mjesne crkve, pa čak i izvan nje i izvan naše domovine. Zahvaljujem mu na tom jasnom izrazu njegove ljubavi i milosrđa prema nama, i pozivam i sve Vas da to zajedno sa mnom danas učinite.

Zahvaljujem i svima Vama, koji ste – iz daleka i izbliza došli – na ovo svečano liturgijsko slavlje. Ne mogu to – iz praktičnih razloga – učiniti i poimence svakom od Vas, pa to činim barem nekima od Vas, Vama draga moja braćo, opečaćena neizbrisivim pečatom Svetog reda:

– Tebi, uzoriti kardinale Vinko Puljiću, dični sine ove biskupije, nadbiskupe i metropolito vrhbosanski, predsjedniče naše BK; ujedno Ti zahvaljujem za predslavljenje ovog svečanog misnog slavlja;

– Tebi, mons. Ratko Periću, mostarsko-duvanjski biskupe i trajni upravitelju trebinjsko-mrkanski; zahvaljujem Ti dodatno za spremnost da okupljenom Božjem narodu uputiš svoju pastirsku riječ;

– Tebi, mons. Tomo Vukšiću vojni ordinariju u našoj zemlji, dopredsjedniče naše BK;

– Tebi, mons. Milane Stipiću, također sine ove mjesne Crkve, apostolski upravitelju Križevačke eparhije i delegatu HBK na zasjedanju naše BK;

– Tebi, mons. Marko Semrenu, pomoćni biskupe naše banjolučke biskupije;

– Tebi, mons. Ivo Tomaševiću, generalni tajniče naše BK.

– Upućujem zahvalnost svima Vama, braćo svećenici, moji dragocjeni suradnici, bilo da ste na župama u pastoralu ili u nekim drugim crkvenim službama u biskupiji ili izvan nje;

– Također i Vama sestre redovnice, pristigle iz više samostanskih zajednica naše biskupije;

– Upućujem zahvalnost za dolazak i svima Vama, članovima ŽPV iz naših župa te Vama prognanim članovima naše-ratom teško pogođene i nasilno raseljene biskupije, koji ste pristigli iz susjedne Hrvatske ili nekih drugih zemalja, te Vama, članovima naše biskupijske zajednice iz ove i drugih naših župa, osobito Vama brojnima, pristiglim iz udaljene župe Bihać.

– Posebno pozdravljam vas iz župa Posavski Bregi i Dubrovački Lijevi pokraj Ivanić Grada i zahvaljujem vam za vaše hodočašće u središte ove biskupije

Svojim aktivnim sudjelovanjem u ovoj svečanosti svi mi pokazujemo svoju kršćansku vjerodostojnost, svoju orijentiranost prema Kristu, našem jedinom Vođi i Učitelju, svoju opredijeljenost da budemo njegovi – ne samo sljedbenici nego i suradnici; da izgrađujemo zajedništvo s Trojedinim Bogom i zajedništvo među nama, članovima Božjeg izabranog naroda, Kristove Crkve.

Slavljenjem današnje Svetkovine zaštitnika naše biskupijske zajednice i naslovnika ove katedrale, velikog sveca cijele Katoličke Crkve, a napose Franjevačkog Reda, mi posvjedočujemo svoju spremnost izgrađivati čvrste veze ne samo unutar nas, članova hodočasničke, putujuće Crkve nego i nas, zemljanika s nebesnicima, s članovima naše Crkve, koji su prešli iz vremena u vječnost, bilo da su članovi proslavljene Crkve – sveci i blaženici ili mučenici trpeće Crkve, – duše u čistilištu. Zato Vas sve molim da milosrdnom Bogu preporučimo mi sve članove naše biskupijske zajednice, bilo da su na području naše biskupije ili izvan nje; sve naše prijatelje i dobročinitelje, kao i sve naše pokojne svećenike, redovnice, roditelje, rodbinu, prijatelje i župljane.

Prije punih 30 godina, na današnji dan sam, voljom i odredbom tadašnjeg pape sv. Ivana Pavla II. preuzeo upravu banjolučke biskupije. U svome prvom obraćanju okupljenom mnoštvu – u i oko katedrale – te članovima cijele naše biskupije, tada sam, između ostalog, rekao i ovo: „Svjestan sam da mi je pozivom u red nasljednika apostola po biskupskom ređenju udijeljen izvanredni milosni dar samoga Boga: Duh Sveti. A on nije Duh malodušja, bojažljivosti, sebičnosti, nego Duh snage i razboritosti, istine i ljubavi … Svjestan sam da je moja sudbina povezana sa sudbinom cijele Kristove Crkve u ovoj, banjolučkoj biskupiji, u mome hrvatskom narodu, u drugim narodima i u mojoj Domovini.

Davati „u zgodno i nezgodno vrijeme“ (2 Tim 4,2) braći ljudima od znanja da je u utjelovljenom Sinu Božjemu, Isusu Kristu, ljudski poziv i život dragocjen i vječan;

– čuvati i razvijati u ljudima, napose u članovima Božjeg naroda vječni, bogočovječni lik;

– sprječavati da on bude zamračen varavom zaljubljenošću i lažnim življenjem, da osakaćeni lik čovjekov postane mjera i totalna obmana i otrovna dogma života mojih suvremenika;

– rasplamsavati u braći ljudima vjeru, nadu, ljubav prema Bogu i bližnjemu, toj je – na poseban način – od sada – moj poziv, kao biskupa Kristove Crkve, kao predvodnika i čuvara njegovog naroda u našoj banjolučkoj biskupiji“.

Tada, prije tri desetljeća, niti ja niti drugi oko mene, nismo mogli ni slutiti, što je sve đavao, po Božjem dopuštenju, nakanio učiniti s članovima Kristove Crkve na području naše biskupije, već u prvom od ta dosadašnja tri desetljeća! Od sotone fatalno osakaćeni čovjekov lik postao je – nažalost – i mjera i totalna obmana i otrovna dogma života mnogih naših sugrađana i suvremenika i dramatično ugrozio u mnogim članovima Božjeg naroda njihov vječni bogočovječni lik.

Bog je davao snage i meni, ali i braći svećenicima, sestrama redovnicama i brojnim vjernicima laicima u našoj biskupiji, da, unatoč sotonskom rušilačkom uraganu, ne posustanemo u rasplamsavanju vjere, nade i ljubavi kod nas samih i kod mnoge druge naše kršćanske braće i sestara, naših sunarodnjaka, sugrađana i suvremenika.

Zahvaljujem dobrom Bogu za njegovu veliku pomoć našoj ljudskoj nemoći i slabostima; zahvaljujem mu za njegovo milosrđe našim grijesima, raznih vrsta za koje se kajem i molim za oproštenje; zahvaljujem i majčinskoj zaštiti Presvete Djevice i Bogorodice Marije, koja se tijekom protekla tri desetljeća među nas naselila kao „Majka svih naroda“ u crkvi župe „Marija Zvijezda“, ovdje u Banjoj Luci, te našim svetim Zaštitnicama, među kojima je, osim sv. Bonaventure i najdičniji sin naše biskupije blaženi Ivan Merz, koji je uzdignut na čast oltara također tijekom ova tri desetljeća, inače označena žalošću i tjeskobom, ali i radošću i kršćanskom nadom!

Zahvaljujem i svima Vama, braći svećenicima i sestrama redovnicama – ovdje nazočnima, kao i onim nenazočnima – za dragocjenu pomoć koju ste mi pružali u vršenju moje – ni malo lagane službe.

Zahvaljujem i Vama dragim vjernicima-laicima cijele biskupije za Vašu vjernost Kristu i za Vašu suradnju u duhovnoj i materijalnoj obnovi naše biskupijske zajednice.

Zahvaljujem i Vama braćo biskupi za izraze Vaše dragocjene, raznovrsne blizine tijekom svih proteklih godina zajedničkog našeg rada u Gospodnjem vinogradu na području naše Pokrajinske Crkve.

Zahvaljujem i svim dobročiniteljima iz Crkvenih i necrkvenih redova koji su nas razumjeli i pomogli u ne malim i ne malobrojnim životnim problemima i poteškoćama u koje smo – ne svojom voljom bili gurnuti.

Draga braćo i sestre u Isusu kristu. Kao i prije 30 godina, na ovom istom mjestu, tako Vam i sada stavljam na srce, da „sa mnom zajedno ustrajno molite za naše crkveno zajedništvo, kako bismo svi zajedno na ovom području i u ovom vremenu, što nam je Božja ruka udijelila, bili živi dio njegovog, Božjeg naroda, bili znak i sredstvo spasenja u Kristu i svim našim suvremenicima“.

Molimo za svu braću i sestre, koji s nama zajedno, unatoč ne rijetkim osobnim poteškoćama, i dalje uporno i vjerno hode za našim božanskim Vođom, Isusom Kristom u hodočasničkoj koloni njegove putujuće Crkve, noseći visoko uzdignutu baklju kršćanske vjere, nade i ljubavi, te praštanje i milosrđe, osvjetljujući životnu stazu brojnim našim drugim sugrađanima i suvremenicima.

Molimo i za onu našu braću i sestre, koji su hodili zajedno s nama, ali su, nažalost, uslijed životnih prepreka, „klizavog terena“ ili zbog vlastitog neopreza i nesmotrenosti – ispali iz naših redova te umorni i zdvojni ne mogu ili ne znaju kako i kamo dalje.

Neka se Gospodin i njima smiluje, ojača ih i prosvijetli!

Slava i hvala Bogu, a mir, utjehu i radost svima Vama. (Amen).