IZJAVA KARDINALA PULJIĆA U VEZI S NEUTEMELJENIM JAVNIM PROZIVANJEM BISKUPA KOMARICE SA STRANE PREDSJEDNIKA RS DODIKA

Nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, 13. ožujka 2018. dao je Katoličkoj tiskovnoj agenciji Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine sljedeću izjavu:

Neugodno sam iznenađen ponovnim neutemeljenim javnim prozivanjem moga brata u biskupstvu mons. Franje Komarice sa strane predsjednika Republike Srpske gospodina Milorada Dodika. Osjećam svojom obvezom stati na stranu ponajprije istine o kojoj govori biskup Komarica, ali i njegove osobe kao duhovnoga pastira katoličkih vjernika, koji su najvećim dijelom raspršeni po svijetu.

Prema izvješću Novinske agencije Republike Srpske, gospodin Dodik je, između ostalog izjavio da ne komentira „netačne, tendenciozne i, na momente, zlurade navode“ biskupa Franje te da „opservacije biskupa Komarice ne služe poboljšanju kvaliteta života ni rimokatolika ni drugih građana“. Prema njegovim riječima „one unose samo bespotreban nemir na prostor koji vapi za mirom i izgradnjom povjerenja“ dok „vlasti Republike Srpske svakodnevno rade na unapređenju kvaliteta života svojih građana, ne gledajući na njihovu nacionalnost ili vjeroispovijest“.

A što, zapravo, biskup Komarica traži i za koga i čime to unosi „bespotreban nemir na prostor koji vapi za mirom i izgradnjom povjerenja“, kako kaže gospodin Dodik. Pojedini austrijski mediji prenijeli su pisanje svojih novinara koji su, 5. ožujka 2018., razgovarali s biskupom Komaricom nakon zajedničkog susreta Austrijske biskupske konferencije i Biskupske konferencije BiH održane toga dana u Sarajevu. Kako spomenuti mediji na svoj pojednostavljen način prenose, biskup Komarica izjavio je, između ostaloga, „da su mnogi katolici ubijeni u ratu, tisuće njih prognane, brojni su morali izbjeći i do danas ne smiju se vratiti te da su gotovo sve crkve i crkvena imovina uništeni kao i da se ponovna izgradnja odvija sporo zbog birokracije Milorada Dodika koji ne daje dozvole ili se molbe prikazuju nemjerodavnima“.

Kao pastir Crkve vrhbosanske želim podsjetiti da se entitet Republike Srpske ne proteže samo na veliki dio teritorija Banjolučke biskupije nego i na dio teritorija Vrhbosanske nadbiskupije gdje je ostao samo mali broj katolika. Nemam namjeru ponavljati kakva su i kolika zla učinjena na prostorima pod srpskom vlašću u vrijeme rata jer o tome dovoljno svjedoči podatak da je više od 90 % katolika prognano i izbjeglo s toga prostora. To se dogodilo čak i s onih područja gdje nije bilo ratnih stradanja poput banjolučke regije, a prava su rijetkost bile crkve i samostani koji nisu srušeni ili devastirani u tom dijelu BiH. U prvim poratnim godinama povratak je na tim prostorima bio gotovo nezamisliv, a vlast je nastavila činiti sve da do istinskog povratka nikad ne dođe. Dovoljno je proći katoličkim selima velikog dijela Bosanske Posavine i vidjeti ruševine obiteljskih kuća u kojima su izrasla cijela stabla.

Očekujemo od gospodina Dodika da, kao osoba koja obnaša tako odgovornu dužnost, provjeri podatke i javno ih iznese: od sadašnjega broja katolika uopće u entitetu, kojemu je on predsjednik, do broja katolika na radnim mjestima u raznim državnim, obrazovnim, kulturnim i drugim institucijama, koje se financiraju iz entitetskog proračuna, preko visine sredstava koje je entitetska vlast uložila u obnovu kuća katolika i njihov povratak do toga koliko je legitimno izabranih hrvatskih predstavnika u vlasti u tom entitetu te tako dokaže da tvrdnje biskupa Franje nisu istinite. Mnoge, a na poseban način biskupa Komaricu, to bi vrlo obradovalo.

Činjenica da katolicima nije omogućen povratak mora boljeti njihovog pastira Franju koji godinama neumorno diže glas govoreći gluhim ušima većine entitetskih, državnih i međunarodnih moćnika. Pojedini s vremena na vrijeme prijete i ušutkavaju ga, neke to ne zanima, a veliki je broj oni koji ga saslušaju, ali ništa konkretno ne poduzmu. Iz osobnih susreta i razgovora poznato mi je da postoje mnogi koji bi htjeli pomoći, ali ne znaju kako ili se osjećaju kao da su im ruke svezane. Postoje i oni koji poduzimaju konkretne korake i daju svoju potporu na razne načine i tako podržavaju nadu u budućnost. Unatoč tome, bolna mora biti šutnja i nezainteresiranost velikog broja hrvatskih predstavnika na raznim razinama vlasti i predstavnika međunarodne zajednice. I moja se duša svaki put ispuni tugom kad god dođem u brojna opustošena katolička sela u kojima sada živi mali broj onih koji su ostali ili su se vratili te s pravom očekuju potporu svih, a ponajprije predstavnika svih razina vlasti. Divljenja je vrijedno zauzimanje svećenika i časnih sestara koji im nastoje biti potpora u svemu što je potrebno. Ali oni sami ne mogu učiniti sve što bi se trebalo i moralo učiniti da se u nebo vapijuća nepravda makar malo ispravi.

Ujedinjujem svoj glas s vapajem biskupa Komarice i pozivam sve nas da u središte stavimo malog, siromašnog i poniženog čovjeka iz svakoga naroda i u svakom dijelu Bosne i Hercegovine jer drugačije ne može biti ni pravde, ni sreće, ni društvene sloge. Bez toga je i sretna budućnost dovedena u pitanje. Nije realno očekivati veliki broj povratnika niti da se, barem za sada, vrati većina onih koji su se negdje drugdje dobro snašli. Ipak, postoji nemali broj onih koji bi se željeli vratiti, a među kojima se nalaze i oni koji su siromašni i ne mogu ispuniti brojne administrativne zahtjeve koji su, na žalost, nerijetko baš tako i napravljeni da se spriječi ispravljanje nepravde. Takvi zaslužuju potporu i pomoć svih i o takvima govori biskup Franjo.

Unatoč brojnim poteškoćama, sve vjernike potičem na čvrstu vjeru u Boga koji vodi povijest svakog naroda i svakog čovjeka. Pošto učinimo sve što ljudski možemo učiniti na putu dobra, stavimo svoju sadašnjost i budućnost u Božje ruke moleći zajedno s psalmistom: „Gospodin je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam… Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim jer si ti sa mnom“. U tom duhu pozivam sve katolike, ali i sve druge ljude dobre volje, na molitvu za ispravljanje počinjenih nepravdi, za sprječavanje novih i za sve mirotvorce čiji glasovi često ne dopiru do moćnika ovoga svijeta. Postanimo, svatko na svome mjestu i u skladu sa svojim ovlastima i mogućnostima, graditelji društvene pravde i mira utemeljenog na pravdi i dostojanstvu čovjeka kojeg mu je Bog dao i kojeg nijedan čovjek nema pravo oduzeti.

KTA
Sarajevo, 13. ožujak 2018.