PREDSTAVLJENO DRUGO DOPUNJENO IZDANJE KNJIGE „LJUBAV. SILA. DOMIŠLJATOST. SKIDANJE MASKI“

U  Europskoj akademiji Banjalučke biskupije u četvrtak 14. srpnja 2016. javnosti je predstavljeno drugo dopunjeno izdanje knjige autora, banjolučkog biskupa mons. dr. Franje Komarice i njemačkog katoličkog novinara Winfrieda Gbureka „Ljubav. Sila. Domišljatost. Skidanje maski“. O knjizi su govorili njeni autori, biskup Komarica, g. Gburek te dr. Miljenko Aničić, direktor Europske akademije Banjolučke biskupije koja je i bila nakladnik ovog drugog dopunjenog izdanja Drugo dopunjeno izdanje ove vrijedne knjige javnosti je predstavio glavni urednik ovog prvog bosansko-hercegovačkog izdanja na hrvatskom jeziku Frano Piplović, iz čijeg izlaganja prenosimo:

Uzoriti kardinale Vinko,
Poštovani oci biskupi,
Poštovani uzvanici,
Dame i gospodo

Točno prije godinu dana, 17. srpnja 2015 godine, okupili smo se bili u ovoj istoj dvorani Europske akademije u Banja Luci da bi banjalučkoj javnosti predstavili knjigu „Ljubav. Sila. Domišljatost. Skidanje maski“, autora njemačkog katoličkog novinara Winfrieda Gbureka i banjolučkog biskupa mons. dr. Franje Komarice. Nakladnik tog izdanja na hrvatskom jeziku bio je Večernji list iz Zagreba. Knjiga je po svemu najavljivana kao šokantni i iznenađujući  govor o istini o prikrivenim protagonistima rata  u Bosni i Hercegovini koji i danas ovu zemlju i njene građane drže razapete promovirajući uspješno tehnike kontroliranog kaosa. Ona je i šokirala i iznenadila, napose kada se ima u vidu da se s ovakvim teškim istinama izlazi u javnost a da nije protekla  povijesna distanca od tridesetak godina, jer se očekivalo da će puno toga otići u zaborav .Jedne je dobro poplašila, a druge je oduševila. Pokazala se kao dobro štivo ili kao je to uobičajeno reći: „postala je bestseler.“ Za nepunu godinu dana cijela naklada prvog izdanja završila je kod onih kojima je i bila namijenjena, završila je kod čitatelja. Završila je na pravoj adresi. To je i razlog što smo se ovdje večeras okupili: promovirati i proslaviti drugo dopunjeno izdanje, čiji je izdavač Europska akademija Banjolučke biskupije. Ako je ono prvo izdanje bilo hrvatsko izdanje, onda se za ovo drugo dopunjeno izdanje može reći da je to  njeno prvo bosanskohercegovačko izdanje.

Kakav put je imala ova publikacija u protekloj godini dana. Što se sve događalo u tom razdoblju? Knjiga je kao što znate prvotno tiskana na njemačkom jeziku, a potom je prevedena na hrvatski jezik. U međuvremenu je izišlo francusko izdanje, a u pripremi su izdanja na engleskom i poljskom jeziku. Interes su pokazali , također, talijanski i španjolski izdavači. Nakon njenog hrvatskog izdanja zaredale su promocije u Zagrebu, Sarajevu, Banjoj Luci, Slavonskom Brodu, Splitu, Postirama, Berlinu, Otzenhauzenu, Beču, Salzburgu i u samom Europskom parlamentu u Brissellu. Na promocijama su govorili i knjigu promovirali stručnjaci iz različitih područja života, filozofije, sociologije, politologije, komunikologije, povijesti, teologije, novinarstva. Kao rezultat svih tih javnih predstavljanja i kazivanja o knjizi nastala je jedna omanja publikacija od 70-tak stranica s naslovom „Čitanka o  ljudskosti, ljubavi i patnji“ u koju su uvrštena kazivanja promotora i recenzije iz domaćeg i stranog tiska. Kako se pokazala potreba za novim izdanjem knjige „Ljubav. Sila. Domišljatost. Skidanje maski“ upravo su ta kazivanja i recenzije unijete u drugo, dopunjeno izdanje koje predstavljamo javnosti.  Knjiga je time dobila ne samo  na obimu, povećan je broj stranica, već je dobila i na svojoj kvaliteti time što su u drugo izdanje unijeta svjedočenja, kako ju je dočekala stručna javnost. Nije na odmet reći da su o knjizi govorili  ljudi iz sva tri konstitutivna naroda iz BiH. Iznijet ćemo neke ocjene kako je knjiga doživljena s njihove strane.

Prof. dr. Božo Skoko, s  Fakulteta političkih znanosti iz Zagreba, posebno se referirao na onaj dio knjige koji govori o odnosu Europe te Bosne i Hercegovine.

Gotovo da nema države poput Bosne i Hercegovine s takvim potencijalom koji može jamčiti uspjeh Europe ili njezin pad. Jer nigdje u cijeloj Europi ne postoji područje s toliko različitosti utemeljenih na etničkim ili kulturnim, civilizacijskim, vjerskim materijalnim ili ekonomskim datostima i okolnostima kao u Bosni i Hercegovini. Unatoč svim tim činjenicama, ljudi su ovdje bili u stanju zajednički živjeti i ostvariti zajednički suživot u miru i međusobnom prihvaćanju…

Upravo na primjeru Bosne i Hercegovine , kao svojevrsnoj maturi vlastitog identiteta, Europa je strahovito pala na ispitu. Ako u BiH, u ovom Bogu danom okruženju, ne uspijemo naći određeni modus vivendi, odnosno mogućnostmirnog zajedničkog suživota različitih naroda i vjera, uz međusobno uvažavanje, onda Europa nema šanse za uspjeh.Svi elementi su tu da bi Europa mogla potvrditi svoj kredibilitet u Bosni i Hercegovini, ali na žalost  ona to ne uspijeva.

Europa je ovdje stravično zakazala. Iako se zalaže za multikulturalnost, vjerske i društvene slobode, dopustila je da se u njezinim njedrima pogaze sve te vrijednosti, i nije učinila gotovo ništa da ispravi tu pogrešku….Europljani trebaju znati, biskup Komarica proročki govori, „Europa kao cjelina nema sigurne budućnosti sve dok je Bosna i Hercegovina ovakva kakva je sada.” (str. 115) – zaključuje prof. Božo Skoko..

Prof. dr. Tomislav Markić, ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu iz Zagreba

Ova je knjiga, na neki način, ulaz u vlastitu prošlost, ali i prozor u budućnost.Govori o Pastiru koji u Isusovo ime vodi narod Božji kroz mnoge kušnje. Putem njega i stado napadaju vuci, rastrgavaju mu i rastjeruju ovce, a on uspravno hodi, brani ih koliko god bolje može, viče i doziva u pomoć druge, al malo tko se nađe da mu pritekne u pomoć.
Zauzimanje za pravednost i pomirenje, posebno nakon rata, koji je ostavio duboke nepravde iza sebe i iza kojega su agresori nagrađeni, a žrtve kažnjene, kako na više mjesta ističe biskup Komarica, izvire iz duboke vjere.Biskupov Credo iščitava se iz redaka ove knjige: „Vjerujem u Boga koji se time što je postao čovjekom potpuno stavio na stranu ne katolika, ne kršćana, nego čovjeka po sebi. (..) Taj Isus Krist, taj Spasitelj svijeta u kojega vjerujem, upravlja mojim koracima. Tog Isusa prepoznajem, prihvaćam, poštujem i branim kada je u mom bližnjem upao u nevolju, kada je dospio pod vladavinu zla”.

Posebno priznanje Biskup odaje svojim svećenicima, navodi dr. Markić.  Navodi kako biskup u knjizi ističe njihove zasluge za povjerene im vjernike: ,,I svi su svećenici ostali ovdje. Pa i nakon što su im crkve razorili, ljudi su ostajali ovdje jer su svećenici bili s njima. Svećenici su bili snažan znak nade, nevjerojatno snažna potpora tim od svih napuštenim i životno ugroženim ljudima za koje se ovdje nitko drugi nije mogao brinuti – ni da je htio. (…) Svećenici su ostali s tim ljudima i postali njihovi hranitelji, branitelji i tješitelji. To hvalevrijedno ponašanje svećenika istaknuo je i papa Ivan Pavao II. u Sarajevu za vrijeme svoga pastoralnog pohoda 1997. te je svećenicima posebno zahvalio rekavši kako su tijekom tužnih ratnih godina ispisali stranice istinskoga herojstva koje se ne smije zaboraviti”.

Knjiga obiluje i kratkim rečenicama koje se usijecaju u pamćenje. Npr. „življeno Evanđelje mora biti provokacija” ili „Da bi zlo pobijedilo, dovoljno je da dobri ljudi ne učine ništa“. Dotiče se, proročki, i danas sve aktualnijega problema iseljavanja mladih, kako iz Hrvatske tako i iz Bosne i Hercegovine, koji svoju budućnost traže u europskom ili prekooceanskom inozemstvu, naglašava dr. Markić.

Prof. Petar Bašić, povjesničar iz Slavonskog Broda

U knjizi će se  diplomatskih indiskrecija, naći podosta diplomatskih indiskrecija koje su  dragocjen izvor za buduća fundamentalna historiografska istraživanja, kaže Bašić te se pita: Tko zna kako ćemo jednoga dana ocijeniti izjavu francuskog veleposlanika u BiH koji citira svojeg predsjednika Mitteranda (“…da na Balkan treba pustiti još više oružja i neka se svi ti primitivni narodi međusobno uguše u vlastitoj krvi…”) i ispričava se ujedno biskupu, da je njega, zbog takvih stavova, stid?……Kako ćemo ocijeniti biskupov pomalo drzak upit: “Zašto je Francuska, kao kolijevka diplomacije, kulture, profinjenosti i ukusa, dopustila takva zvjerstva?”  na što biskup Komarica odgovara, brutalno iskreno, da Hrvati i Bošnjaci ne bi smjeli postavljati takva glupa pitanja kad je u ovom ratu “…zapravo umrlo čedo francuske diplomacije nastalo nakon 1. svjetskog rata (Jugoslavija). Zapravo Francuska je zapravo  postala gubitnik u tom ratu”, te da zbog toga nesrbi ne mogu očekivati pljesak navodi prof. Bašić biskupove riječi.

Prof Bašić navodi jednu anegdotu s  potpisivanja Versajskog mirovnog ugovora kada je  maršal Foch rekao da to nije mir, već primirje na 20 godina. To je potvrđeno izbijanjem Drugog svjetskog rata do kojeg je došlo  točno nakon 20 godina i dva mjeseca nakon ovog proročanstva. U ovaj kontekst Bašić stavlja i riječi biskupa Komarice o Daytonskom sporazumu (potpisan je prije točno 20 godina)  kao sjemenu  novoga sukoba. Osvrćući se na činjenicu da su u Hrvatskoj pozdravili ovaj sporazum jer je zaustavio rat Bašić konstatira „dok  smo mi slavili Oluju i olujnu pobjedu, banjalučki Hrvati i drugi nesrbi proživljavali su najteže trenutke, jer je tada protjerano preko 30 tisuća Hrvata.„

 Ističe također biskupov čvrst stav protiv uskogrudnog nacionalnog sektašenja u BiH. On je za rješenje koje jamči život, a ne novi rat, u našoj neposrednoj budućnosti ili već u životima naše djece, napose kada je rezultat dosadašnjih hrvatskih (promašenih) politika ovako jasno vidljiv. Biskupov stav je ljudski i narodni……..Tamo gdje hrvatski  uhljebi u bosanskohercegovačkim entitetima, u cilju spašavanja svojih sinekura, traže 3. entitet kao novi geto za Hrvate, biskup  podržava i promiče drugu ideju, ideju Biskupske konferencije BiH , po kojoj je  rješenje za BiH  održivi, prometno i gospodarski logični kantoni, u kojima će uvijek jedan narod biti relativno većinski, dajući nacionalni karakter kantonu, ali će druga dva naroda zajedno imati natpolovičnu većinu i tako biti u mogućnosti spriječiti svaki pokušaj majorizacije i pretvaranja kantona u rezervat jednog naroda….. Na ovim prostorima navikli smo ionako da se mirotvorce podozrivo gleda, zaključio je Petar Bašić.

Akademik, prof. dr. Mirko Pejanović iz Sarajeva

Knjiga “Skidanje maski” je svojevrsna čitanka o stanju ljudskih prava i nevoljama obespravljenih ne samo u banjalučkoj biskupiji već u cijeloj Bosni i Hercegovini. Iz mnoštva stajališta biskupa Komarice, u prigodi promocije knjige izdvajamo posebno: kritičko gledanje na odgovornosti vlasti za ostvarivanje prava na povratak; kritiku moćnika u vlasti Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, potom kritiku zvaničnika međunarodnih institucija i kritiku državnih moćnika u evropskim državama. Jedno od važnih ljudskih i etičkih stajališta biskupa Komarice je zalaganje za pomirbu među ljudima i narodima.

Kritičko gledanje na odgovornost vlasti za ostvarivanje prava na povratak biskup Komarica zasniva na stajalištu da svaki čovjek ima jednaka ljudska prava i slobode te da svaki narod, bio veliki ili mali, također treba imati jednaka prava.

Za domaće političare biskup Komarica ustvrđuje kako su se u mnogim slučajevima postavljali protiv vlastitih sugrađana poduzimali sve kako bi spriječili povratak mnogih prognanika. Prognanicima su domaće vlasti uskratile političku, pravnu i gospodarsku podršku. O tome se morala brinuti mjesna i entitetska vlast. Ali i ta briga je izostala. Biskup iznosi i činjenicu daje i UNHCR godinama bio protiv povratka Hrvata i da je u skladu s tim i djelovao. Istakao je akademik Pejanović.

Prof dr. Salih Fočo, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu

Prof. Salih Fočo ističe da je Komarica  sam akter rata, učesnik i svjedok stradanja, tragedija, podjela, političkih iluzija i zabluda. Kao čovjek od misli i djela ne prati stanje skrštenih ruku već se suprotstavljao zlu, kako je najbolje znao i to ne samo kao duhovno biće, nego kao čovjek progresa, čovjek nade, čovjek ohrabrenja, čovjek jasnih stavova da je Bosna i Hercegovina država koja će opstati sa svojim narodima i da će vrijeme zla ostati iza nas.

On jasno raspoznaje agresora i žrtvu, što naše političke elite čitavo vrijeme nisu stvari htjele imenovati onakvim kakve jesu. Raspoznaje vojne formacije, nakaradne i neljudske ideologije, zablude i iluzije. Kao rijetko koji misleći čovjek ne ustručava se jasno reći šta je Dejton, koje su njegove prednosti i nedostaci, da je Dejton u suštini legitimacija sile i nasilja, da uspostavlja nemoguću državnu tvorevinu, da snage zla i razaranja države ostavlja na sceni da i dalje rastaču bosansko tkivo i državu Bosnu i Hercegovinu. Također se jasno opredjeljuje i iznosi gledište o ulozi međunarodne zajednice i osvjetljava njenu ulogu koja je u suštini čitav rat bila skrivač stvarne istine, prirode i karaktera rata u BiH. Praktički međunarodna zajednica nije bila samo mirni promatrač, već fabrikant onog što su moćne sile htjele  vidjeti kazao je prof. Fočo.

Mons Ivo Tomašević, generalni tajnik BK BIH

Biskup Franjo je u vremenu rata, a dijelom i poraća, često nastupao kao pomalo naivan čovjek koji ne stoji s obje noge na zemlji donekle podsjećajući na slikara naive, rekao je mons. Ivo Tomašević pojašnjavajući što je bio centar moći biskupovog djelovanja te nastavio. U vremenu zla i stradanja, on izražava čuđenje kod domaćih i međunarodnih moćnika. U vremenima kada svaka ljudska logika govori daje kod pojedinih moćnih tvoraca zla zamrla svaka klica dobra, on uporno nastoji odgrnuti pepeo sa žara ljudskosti koji je Bog posijao u srce svakog čovjeka. Tako se u knjizi navodi daje biskup Komarica glavnog vojnog zapovjednika srpske vojske generala Talića zapitao: „Što je to s Vama, gospodine generale? Sto se dogodilo s Vašom nutrinom? Zašto ubijate svoga boga – čovjeka kojeg ste prisegnuli braniti? Zašto ubijate mene? Zašto ubijate tolike ljude koji su Vam dali kruh u ruke?… Zašto šaljete te mlade ljude u rat? Ubijaju ih kao muhe. Zaboga, gospodine generale!”.

Meni osobno se čini daje Bog dao biskupu Komarici ovaj dar upravo za tako teška vremena jer bez toga vjerojatno ne bi uspio učiniti sve stoje učinio. U vremenu kada je većina njegove biskupijske zajednice ostavljena od svih politika, a na žalost ni danas stanje nije puno drugačije, biskup Komarica je mogao nešto učiniti samo kucajući na, makar i kap dobrote u ljudskim srcima. Prava je umjetnost susresti se toliko puta s onima koji planiraju vaš nestanak i zauzimati se za brojne nemoćne i obespravljene pa ipak uspjeti sačuvati veliki broj ljudi, bilo da su sačuvali svoje živote odlaskom bilo da su u teškim vremenima uspjeli ostati na svome, istakao je mons. Tomašević.

Prof. dr. Miodrag Živanović, Filozofski fakultet u Banjoj Luci

Nakon što je u svom osvrtu na knjigu prof. Miodrag Živanović  ustvrdio da nam knjiga argumentirano svjedoči kako nam se u proteklom vremenu rata, razaranja, progona zapravo dogodilo „poništavanje duše“, o čemu prvenstveno zbori ova knjiga, upitao se „kako je našem autoru uspjelo da nam tako zorno predoči život, njegove damare, njegova gibanja. Tek mogu pretpostaviti, kazao je Živanović, da se možda radi o nečemu što je – tako reći iznutra – sastavni dio ličnosti biskupa Komarice. Čini mi se da je ovdje riječ o urođenom „elan vitalis“ koji je svagda u kritičkoj poziciji prema okruženju. Takvo što posjeduju samo oni koji su sljedbenici znanog starogrčkog „krinein”, dakle, glagola koji znači „prosuđivati“.  No koliko znam kritika i uopće kritička pozicija, imaju težinu ukoliko im je samo prosuđivanje – iskreno. Upravo iskrenost promiče kazivanje našeg biskupa i na osoben način oživljava tu – danas u dobroj mjeri zaboravljenu i potisnutu – vrlinu.

Jedino na tim temeljima moguće je kazivanje o prošlosti usmjeravati i prema budućem. Nekada sasvim otvoreno, a ponekad tek u nagovještaju, biskup Komarica nam prikazuje svoj, lični, odnos prema prošlosti: od onoga što je prošlo ne treba praviti mitove, ne treba vršiti različite vrijednosne i svake druge apsolutizacije – prošlost i povijest uopće, jesu tu i imaju dubinu samo ukoliko u sebi nose poruke za budućnost.Onda je i ova knjiga ništa drugo do kazivanje u ime budućnosti, zaključio je prof. Živanović.

Prof. dr. Branko Matulić, Sveučilište u Splitu

Ova knjiga puna je potresnih svjedočanstava raznih vrsta. S jedne strane sukobljavaju se svjedočenja o bezrazložnoj uporabi sile, destrukcije, razaranja, zla, himbe, laži, licemjerstva, podlosti, prijetvornosti, vjerolomnosti, okrutnosti, paleža, razbojstava raznih vrsta, od mučenja do oduzimanja ljudskog života, a sve zaogrnuto beskrajnom ohološću i sadističkim uživanjem u svjetovnoj moći. Iznad svega lebdi mržnja. Mržnja kao glavna hrana kneza tame.

Očekivana reakcija na to su srdžba, osveta, bol, žalost, tuga, nemoć, razočaranje, praznina, besmisao, na kraju opet vrlo često mržnja. Opet mržnja. Apokaliptični je to misaoni pejzaž koji je spreman proždrijeti sve osobe koje mu se odazovu. Nažalost, upravo to se dogodilo u Bosni i Hercegovini. Većinu je progutao sirenski zov kneza tame, nastalo je slavlje odsustva Boga, a time i čovještva, premda su se, čak i u zločinu, na Boga često pozivali tako da bi na čovjeka zaboravili.

Neočekivani pa i danas teško shvatljivi odgovor je stigao u obliku vapaja za pomoći, praštanja, poniznog, ali neustrašivog pozivanja i ukazivanja na istinu, pružanja ruke mira svima bez obzira na rasu i vjeru, smjernog karitativnog rada u skladu s mogućnostima, neustuknule vjere i nadasve prizivanja na evanđeoski put svjetla i ljubavi. Takav stav pomrsio je račune svjetovnim, a i ponekim vjerskim moćnicima. Svi su se čudili koja sila može izdržati tako snažni vrtlog bezumlja i neljudskosti i ostati bogoljubna i nadasve čovjekoljubna, stoje u stvari isto. Jer Riječ Božja ako nije „kamen zaglavni” onda je „kamen spoticanja”…. Jer “u zemlji mržnje najviše mrze onoga tko ne umije da mrzi.” poručio je  Ivo Andrić koji je često i sam bio predmetom mržnje, navodi prof Matulić te se pita:  Koji alati, koje oružje je preostalo u tom kolopletu zla kojim bi se mogla pobijediti mržnja? Čime se pobjeđuje tama i zlo? Tko razgoni tamu? I reče Bog: „Neka bude svjetlost! I bi svjetlost. I vidje Bog daje svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame.”

Prof. dr. Luka Tomašević, KBF Split

Naš biskup Franjo Komarica je živi svjedok, jasan i neposredan. On priča svoje iskustvo biskupa i pastira svoga progonjenog naroda, naroda kojemu su sudbinu odredili drugi, sudbinu prognanika, izgnanika i izbjeglica. A razlog: oni su katolici i Hrvati i ne smiju ostati na svojim višestoljetnim ognjištima. Moraju ili otići ili nestati. A njihov pastir koji to shvaća mora ili šutjeti ili nestati. Kad on to neće, onda je zatvaran, zastrašivan, a kad ni to ne uspijeva na njegov život se vrše atentati. Zanimljiva je njegova strategija: to je strategija obrane -Evanđelje. On zagovara da svi kršćani, pogotovo njegovi vjernici žive “nerazvodnjeno Evanđelje…”

On je biskup iz “paćeničke biskupije”, kako ju je i Papa nazvao, i on je najangažiraniji u zagovaranju pomirenja i OPROSTA. Evo njegovih riječi:”Istina je nužan preduvjet nakon kojeg mora slijediti pravednost. Onaj tko može oprostiti je jači. Ako mi pravda i bude zadovoljena, ali ja ne oprostim, i dalje ostajem kao mrtav. I dalje sam nesposoban za konstruktivno djelovanje, za život okrenut budućnosti s Bogom, koji nas ju Isusu Kristu pomirio sa sobom.” On priča tako da odmah pogađa u glavu, ali i u srce. Nema okolišanja. On sve duboko proživljava, sve pamti, ali i zapisuje da to zapamte i Bog i ljudi. Osim što skida maske bjelosvjetskim moćnicima biskupova knjiga čitatelju nudi bogat izvor duhovnosti, promišljanja su dr. Luke Tomaševića.

*****************

Kome je ova knjiga bila namijenjena? Držim svakome onome tko je istinoljubiv, a tih je svakako najviše među ubogim, nemoćnim i velikom broju paćenika.Nisu je očekivali, barem ne tako brzo, oni koji su izravno ili neizravno akteri i krojači teške sudbine države Bosne i Hercegovine i njenih ljudi.

Čitajući ponovno ovu knjigu dojam je da se ovdje radi o sjajnom traktatu o sili, o ovozemaljskim silnicima, moćnicima svih vrsta,  koji se umnažaju kao gljive poslije kiše, nastaju po modelu „copy paste“, strogo podložni onima koji su ih iznjedrili. Iz samog sadržaja knjige vidljivo je da (takva) sila Boga ne moli, ali isto tako da ni Bog (takvu) silu ne voli.