POD KRIŽEM
Krnjeuša, 9. kolovoza 20204.
Draga braćo i sestre!
Prošlo je 5 mjeseci od kada sam odlukom Svetog Oca Pape Franje poslan za pastira ove časne Biskupije. Znao sam i prije, a često sam i govorio, da je Banjolučka biskupija mučenička Biskupija. No, kao što je to obično u životu, jedno je o nečemu samo čuti, a drugo je stvarnost proživljavati. Kalendar stradanja svećenika i vjernika Biskupije dovede nas danas u Krnjeušu da zajedno promatramo 7. postaju Križnoga puta Božjega naroda ove mjesne Crkve. A trebat će poći i na 8., 9., … sve do groba. Previše je bilo i ima bičevanja i pljuvanja, svakojaka mučenja i ubijanja. No, kao vjernici svemu ovomu pristupimo s nadom u uskrsnuće; s vjerom da je Krist pobijedio zlo, pobijedio smrt i da je ta njegova pobjeda našim dragim pokojnima – nevino pobijenima i svjedocima vjere – dala tu istu pobjedu koju je On sam za sve nas izvojevao.
Nakon Presnača gdje su mučeni i ubijeni, a potom u župnoj kući spaljeni, svećenik Filipa Lukenda i časna sestra Cecilija Grgić (11./12. svibnja 1995.);
Nove Topole i ubojstva župnika Ratka Grgića (16. lipnja 1992.) kojega zemne ostatke još uvijek tražimo;
Gumjere gdje je mučen i ubijen župnik vlč. Ante Dujlović (11. srpnja 1943.);
Briševa gdje je u dva dana (25. i 26. srpnja 1992.) pobijeno – za sada utvrđenih 77-ero nedužnih civila – cijelo selo zapaljeno a preživjeli prognani;
Drvara u kojemu je ubijen župnik vlč. Waldemar Maximilijan Nestor zajedno s hodočasnicima sv. Ani u Knin i bačeni u jamu Golubnjaču (27. srpnja 1941.);
Bosanskoga Grahova u kojemu je, zajedno s više od 200 vjernika – među kojima i majka Anica Barać, Majka Makabejka, zajedno sa svoje osmero maloljetne djece – mučen i na ražnju ispečen župnik vlč. Juraj Gospodnetić (27. srpnja1941 i narednih dana);
evo nas danas ovdje u Krnjeuši da Bogu preporučimo dušu pastira ove danas nestale župe, vlč. Krešimira Barišića, koji je na zvjerski način mučen i onda još uvijek živ u crkvu u plamenu ubačen. Zajedno s njime mučeno je i ubijeno, do sada poimence utvrđeno 278 vjernika među kojima i tri sjemeništarca koji su ljetne praznike provodili kod ovoga dobroga župnika: Ilija Poplašen (18 g.), Jure Tomičić (17 g.) i Ivan Skender (13 g.). I njih trojica su zajedno sa župnikom ubačeni u zapaljenu crkvu tako da su se njihova mlada tijela u prah vratila. Od župnika Barišića ostao je jedan dio bedra neizgoren. Pobožni vjernik pronašao je taj dio i dolično sahranio pokraj izgorjele crkve, ali do danas za župnikov grob ne znamo. Svi su ubijeni iz mržnje prema vjeri, a kasnije su se neki partizani hvalili da su mlade sjemeništarce ubili „da ne budu popovi“.
Pod križem
Ovu sv. Misu slavimo na groblju „Kod križa“. Od nekada prostrane župe koja se protezala i na lijevu stranu Une kod Kulen Vakufa, gdje je 1939. godine živjelo 1268 katolika, danas nema nikoga. Nema više ni župne crkve, ni kuće, ni devet grobalja, ni obiteljskih ognjišta. Da je ovdje nekada bilo katolika, svjedoči ovaj križ kojemu se klanjamo i kličemo: Zdravo budi križu sveti, zdravo drvo životno. Zdravo budi svijeta nado, zdravo, spasa zastavo! Zdravo križu pobjedni!
Sv. Pavao apostol u Prvoj poslanici Korinćanima, a što smo uzeli za misno čitanje, piše: „Uistinu, besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja […] mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost. Jer ludo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi“ (1 Kor 1,18.23-24).
Zadržimo se na tri pogleda na Kristov križ, na Krista raspetoga.
Židovima je križ i raspeti Krist – sablazan. Sablazan je teški grijeh. I sam je Isus rekao svojim učenicima: “Nije moguće da ne dođu sablazni, no jao onome po kom dolaze; je li s mlinskim kamenom o vratu strovaljen u more, korisnije mu je, nego da sablazni jednoga od ovih malenih“ (Lk 17,1-2). Pa i samomu Petru: “Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!“ (Mt 16,23). Židovima je Isus bio na sablazan jer su mislili da se pravi Sinom Božjim, da huli na Boga: „Mi imamo Zakon i po Zakonu on mora umrijeti jer se pravio Sinom Božjim” (Iv 19,7).
Je li život svećenika Krešimira Barišića bio na sablazan? Kada mu je bilo 5 godina, ostao je bez majke Ane. U kratkom vremenu umrle su mu dvije sestre i tek rođeni brat. Ostao je sam s ocem i nešto starijim bratom (9 g.). Utočište je pronašao u sirotištu Marija Zvijezda u Banjoj Luci 1917. Godine 1925. stupio je u Trapiste i dano mu je ime Gabrijel, a 1930. položio i vječne zavjete i 30. srpnja 1933. zaređen za svećenika. Tri godine kasnije, 5. kolovoza 1936., od Kongregacije za redovnike, dobiva dozvolu da može prijeći u Banjolučku biskupiju. Kao svećenik ove biskupije najprije je kratko obavljao službu vjeroučitelja u Banjoj Luci, zatim zamjenjivao bolesnoga župnika u Mrkonjić Gradu da bi 2. travnja 1937. imenovan upraviteljem župe u Krnjeuši gdje će ostati do svoje mučeničke smrti, na današnji dan 1941. godine. O svećeniku Barišiću msgr. Anto Orlovac skupio je divna svjedočanstva koja je objavio u knjizi „Palme im u rukama“. Barišićev kolega, vlč. Nikola Tojčić (+1984.), svjedoči: „Na koronama naše (bihaćke) dekanije Krešimir je svraćao pažnju sviju nas na svoju rekao bih djetinju jednostavnost, neobičnu vedrinu i zadovoljstvo. A mi smo se čudili, kako je on u svom siromaštvu mogao doći do pristojnog svećeničkog odijela, jer mali broj župljana njegovih nije Bog zna što doprinosio njegovu uzdržavanju. No krasne njegove svećeničke vrline bila su krila, koja su ga prenosila preko siromaštva, preko osamljenosti i svega, što ta inače sa sobom nosi. Bio je svojim župljanima pravi otac, a kad je i inovjercima mogao iskazati ljubav i pomoć, to mu je bilo poseban užitak. No takav Krešimir nije nikada odgovarao životnom programu četnika i komunista. I njemu kao protagonisti vjere i ćudorednosti i njegovim seljacima, živom odrazu njegova plemenitog rada, pripremljeno je bilo strahovito uništenje“.[1] A banjolučki svećenik Petar Pajić (+1974.) piše u spomen vlč. Krešimiru: „Nekoliko dana prije Tvoje mučeničke smrti vidjeli smo se u Banjoj Luci. Bio si kao i uvijek vedar, veseo i nasmijan. Promatrao sam Te, diveći se i onaj put nepatvorenoj svećeničkoj dobroti, koja je s Tebe odsijevala. – ‘Hvala Bogu’, mislio sam, ‘kad imamo ovakvih svećenika. To je najbolja garancija za sretnu budućnost naše domovine’. – I Ti si bio jedan od onih nekoliko ljudi, za koje uvijek velim, da su stvoreni dobri. – ‘In quo non est dolus’ – ‘U kome nema lukavštine’ (Iv 1,47). – Koji po svojoj naravi ne umiju biti podmukli, zlobni, pokvareni“.[2]
Blaženi onaj koji „sablažnjava“, jer je stvoren dobar, u kome nema lukavštine, koji po svojoj naravi ne umije biti podmukao, zloban i pokvaren, koji je uzoran svećenik i dobročinitelj ne samo povjerenih vjernika nego i pravoslavnoga pučanstva!
Grcima je križ i raspeti Krist – ludost. Mnogoliki su izrazi ljudske ludosti. Zasigurno je jedna od većih ludosti ne prepoznati opasnost – pogibelj, ne prepoznati ne samo bližu nego i daljnju grješnu prigodu i na vrijeme se skloniti. Svećenik Krešimir, koliko se god u njemu očitovala djetinja jednostavnost, koji po svojoj naravi nije umio biti podmukao, zloban i pokvaren, iako je znao što se samo koji dan ranije dogodilo s njegovim prvim susjednima: svećenikom Nestorom i vjernicima kod Drvara te vlč. Gospodnetićem i vjernicima u Bosanskom Grahovu, nije napuštao povjerenu mu župu i vjernike – niti je iznevjerio svoje poslanje. Je li to bila ludost?
U dubokoj vjeri i predanosti u Boga, ali i svijest da nije učinio ništa što bi moglo dovesti do ovakva zločina, kamo li ga opravdati, ostao je vjeran svomu svećeničkom poslanju i nije napuštao povjereno mu stado. O njegovoj plemenitosti svjedoči i bl. Alojzije Stepinac u izvješću Svetoj Stolici: „Uzorni svećenik i dobročinitelj tog istog pravoslavnog pučanstva Don Krešimir Barišić, župnik u Krnjeuši, kojemu su odsjekli jezik i uši i iskopali oči i onda ga živa bacili u vatru crkve u plamenu“.[3] Manda Jurjević svjedoči da je prijateljevao s „pravoslavnim popom Dragom Savićem koji je bio ‘dobar čovjek’: ‘Šetali su zajedno, puno puta su se posjećivali’. Naš Krešo nekako je dobavio iz Krupe pun kamion hrane, pa kaže mom ocu: ‘Ante, znam da od katolika nitko toliko ne oskudijeva i neka ne dolaze. Ja ću hranu podijeliti najpotrebnijim pravoslavnim, i ovima što su izašli iz Bihaća! I zbilja. Nitko od naših nije ni kile dobio. Grah, brašno, cvibak i ne znam čega je još bilo, sve je podjelo njima. Jako ih je sažaljevao”.[4] A vlč. Pajić u svom svjedočanstvu prenosi njegove riječi: „Moram da mi ne skapaju od gladi!“ A onda je došao taj 9. kolovoza kada su nenadano „brojem jake komunističko-četničke horde udarile u selo Krnjeuša“, kada su na seoskom trgu mnoge streljali, zvjerski zlostavljali i mučili, nad „gomilom ubijenih crvenu zastavu postavili“, ljude, žene i djecu na licu mjesta ubijali, u bunare bacali, u kuće koje su zapalili žive ubacivali i dobro pazili da iz njih nitko živ ne umakne. „Vrhunac svega bilo je ubojstvo župnika Barišćića. Nož je radio po njegovo licu i po cijelom tijelu. Odrezani su prsti, uši, nos, oči izvađene. Mučenik je još odavao znakove života, kada su ga razbojnici izmrcvarena bacili u goruću župsku crkvu. Danima se još vijao dim iznad goretina crkve župskog stana i popaljenih seljačkih domova. Preživjeli (!) ostaci župljana raspršeni po raznim krajevima pripovijedaju još i danas sa stravom u licu strahote posljednjih dana svoje bivše župe i njezinog pokojnog junaka, mučenika župnika“.[5]
U Prvoj Poslanici Korinćanima čitamo i odgovor na pitanje bijaše li to ludost vlč. Krešimira da ostane na župi, pomaže i inovjercima i na ovakav način završi svoje ovozemaljsko putovanje. Sv. Pavao: „Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom“ (1 Kor 1,27-29). Stoga i mi danas u ovoj sv. Misi slavimo Boga što je po „ludosti“ križa proslavio slugu svoga vlč. Krešimira i tolike nevine duše njegove župe u kome se sam Bog proslavio: „Uto dođe glas s neba: ‘Proslavio sam i opet ću proslaviti!’“ (Iv 125,28).
Pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krist, Božja snaga i Božja mudrost. Duboko vjerujem da je svjedok vjere svećenik Krešimir, osjetivši poziv da bude Kristov svećenik, u sebi uvijek nosio i živio ono što mu je biskup na đakonskom ređenju, predajući mu evanđelistar, rekao ovim ili sličnim riječima: „Primi Kristovo evanđelje kojemu si postao navjestitelj: Nastoj vjerovati što pročitaš, učiti što vjeruješ, živjeti što učiš.“ Koliko li je puta povjerenim vjernicima, jednako kateheta u Banjoj Luci ili dušobrižnik u Mrkonjić Gradu i Krnjeuši, navijestio i tumačio Božju riječ. Koliko li je puta hrabrio vjernike Božjom snagom, ispunjao ih Božjom mudrošću. I došao je čas da ono što je druge učio i sam životom potvrdi. Da se potpuno s Kristu suobliči: „Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.” A govoraše svima: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti“ (Lk 9,22-24).
I ako se još tko među nama pita odakle vlč. Krešimiru, mladim sjemeništarcima i tolikim vjernicima snaga da prihvate okrutnu smrt, mudrost da pokažu da križ nije ni sablazan ni ludost, odgovor je u suobličenju Kristu; vjernici po sakramentu krštenja po kojem su se u Krista ucijepili i Krist u njima, a svećeniku i u sakramentu sv. Reda i pozivu da bude drugi Krist – alter Christus. Stoga, ovo danas nije dan tužne komemoracije, nego dan proslave Boga koji se u svojim svjedocima vjere proslavio. Ovo nije dan kada, gledajući na našu sadašnjost i budućnost, molimo samo prvi dio Isusove getsemanske molitve: „Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša“, nego molitve predanja u ruke Očeve: „ Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti“ (Mt 26,39), što svagdanje ponavljamo u molitvi Očenaša: Budi volja Tvoja! „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!” (Lk 23,46). Ali, draga braćo i sestre, da bi se ova naša molitva Bogu svidjela, mi danas, zajedno s Isusom na križu, moramo moliti i za progonitelje: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine“ (Lk 23,34). Znam, mnogi će reći: Znaju, znaju i dobro su znali. A ja ću reći: Sačuvaj nas, Bože, znanja koje đavao nadahnjuje i čovjeka u svoje zločinačko oružje pretvara. No u isto vrijeme molimo i za one koji su članovi našega naroda i Crkve a sebi su dopustili da i njima zlo ovlada te počinili teška nedjela nad članovima bilo koje druge vjere i nacije. Onima koji su zlo učinili neka Bog oprosti, a nevino ubijene nagradi svojim svetim mirom.
Stoga, draga moja braćo i sestre, po primjeru naših svjedoka vjere, čuvajmo se svakoga zla, tražimo ono što je Božje; u Boga se uzdajmo i duboko vjerujmo da dobri Bog po nevinoj krvi naših svjedoka vjere ne će dopustiti da njihova žrtva bude uzaludna, da će u svoje vrijeme dati pa će i na ovim prostorima ponovo život procvasti. Molimo da Bog našoj Biskupiji podari svećenike i nova duhovna zvanja poput vlč. Krešimira Barišića i mladih sjemeništaraca čija su tjelesa u Gospinoj crkvi, zajedno s crkvom u prah pretvorena, a duše im u Bogu, duboko vjerujemo, našle mir. Ne ćete učiniti ništa protiv nauka Crkve ako ove nakane u svojim privatnim molitvama Bogu preporučite i po zagovoru ovih naših svjedoka vjere. Amen.
[1] Orlovac A., „Palme im u rukama: Život i mučeništvo župnika Krešimira Barišića i uništenje župe Krnjeuša 1941. godine, Banja Luka – Zagreb, 2008., str. 96.
[2] Isto, str. 94.
[3] Isto, str. 99.
[4] Isto, str. 99-100.
[5] Isto, sr. 96-97
