Evanđelje: Mk 1,1-8
Poravnite staze Gospodnje.
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega. Pisano je u Izaiji proroku: »Evo šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da ti pripravi put. Glas viče u pustinji: ’Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!’« Tako se pojavi Ivan: krstio je u pustinji i propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha. Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci: primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Ivan bijaše odjeven u devinu dlaku, s kožnatim pojasom oko bokova; hranio se skakavcima i divljim medom. I propovijedao je: »Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.«
Riječ Gospodnja.
„Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!“
U vremenu došašća središjni lik i osoba jest Isus Krist. Došašće je stoga kristološki prožeto vrijeme. U tom vremenu čovjek traži svoju sretnu priliku, svoj kairos. Krist i danas među nas dolazi preko svojih riječi, preko svojih znakova, sakramenata što ih svakodnevno slavimo. On se poistovjećuje sa svakim čovjekom. On želi biti blizu svakoga od nas, zato i izlazi iz svoje božanske neograničenosti u ljudsku ograničenost kako bi pokazao primjer ljudskoga djelovanja te kako bi ljudi svih vremena spoznali što nam je činiti. Posebno dolazi zbog naše patnje koju moramo podnositi. Zato Crkva, zajednica Kristovih vjernika, u temeljima svoga poslanja mora živjeti i svjedočiti nadu. Ona je taj vidljivi znak Krista jučer, danas i uvijek.
Stoga, draga braćo i sestre, današnji trenutak, jest naš kairos, jest naš zadatak da posvjedočino kršćansku nadu. Upravo sada, u konkretnom povijesnom trenutku, kada se rađa tjeskoba i beznađe zbog nepravde, kada smo kao društvo duboko polarizirani, kada se govori o apatiji, pesimizmu, rezignaciji, kada se otimamo i borimo za dobra zemaljska, postajemo duboko svjesni da bez nade nema života. No nada mora biti stvarna, ne smije biti iluzija, obećanje bez pokrića, nego se prava nada ostvaruje djelom – i to sada. Valja čuti glas koji „viče iz pustinje“ i koji nas potiče na obraćenje. Upravo tako, svi moramo promjeniti način razmišljanja i postati čvrsta karika u Božjem lancu milosti, kako bi ispunili svoj dio općeg dobra.
Zanimljivo je primjetiti kako je Bog u svim povijesnim epohama dizao pojedince kako bi Njegov glas neprestano odjekivao svim generacijama. I evo, u ono vrijeme podigao je Ivana Krstitelja. Preteču svoga sina i u životu i u smrti. On koji je svjedok velike istine i primjer moralnog života. On koji pokazuje da obraćenje i moralni život prethode punini koju daje Krist. On koji je pokazao što znači prihvatiti Isusa ne samo formalo nego i plodonosno, i upravo nas takav Ivan ove nedjelje poziva kako da spremno i djelotvorno pođemo u susret Onomu koji dolazi.
Zato je ovo vrijeme izazov da kritički sagledamo sve što smo prošli na osobnom i društvenom planu.
Vrijeme u kojemu moramo biti sposobni priznati pogreške koje smo počinili i kako smo i koliko grešno djelovali na druge oko sebe. Glas viče: „Poravnajte staze, ispravite što je bilo krivo“.
To je sada naša najpreča zadaća.
