vlč. dr. Ante Vidović
doktor kanonskog prava
Evanđelje – Mk 6, 7-13
U ono vrijeme:
Dozva Isus dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima. I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novaca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina.
I govoraše im: »Kad uđete gdje u kuću, u njoj ostanite dok ne odete odande. Ako vas gdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo.«
Otišavši, propovijedali su obraćenje, izgonili mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali.
Riječ Gospodnja.
Dozva Isus dvanaestoricu te ih poče slati… Svaki put kad Bog zove, on šalje na putovanje. To je učinio s Abrahamom, pozvavši ga iz Ura Kaldejskog (ustaj i idi); s narodom u Egiptu (izvest ćeš ga u pustinju…); s prorokom Jonom (ustani i idi u Ninivu); s Izraelom vodeći ga u Obećanu Zemlju.
Bog dolazi da nas istrgne iz umornog života, iz sjedećeg života, iz uljuljanog načina života; stavlja u nas nove misli koje nas tjeraju na pokret, i omogućuje nam otkriti nove horizonte koje nismo poznavali. Bog nas šalje na putovanje. Hodanje je čin slobode i stvaranja, čin nade i usvajanja novih znanja: upoznavanje samih sebe dok se otkriva svijet, put prema nekom drugom mogućem svijetu.
Učenici kreću na put: dva po dva, a ne jedan po jedan. Njihov prvi zadatak u naviještanju Evanđelja, nije otkrivanju Objave prenošenjem riječi, govorom, pričanjem, nego zajedničkim svjedočenjem idući zajedno k istom cilju. I danas su nam tako prijeko potrebno ljudi koji svojim načinom života postaju najveći evangelizatori i svjedoci Radosne vijesti, a ne samo riječima koje su, nažalost, ponekada, u suprotnosti s načinom života.
I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa. Samo štapić koji podupire korak i prijatelja koji podupire srce. Jer da bi hodali moraju ukloniti sve što je suvišno. Ni kruha, ni torbe, ni novaca o pojasu, bez stvari, čak i bez onih neophodnih, samo čista ljudskost, radikalno osporavajući svijet materijalnih stvari i novca, akumulacije i izgleda. Najavljujući jedan svijet u kojem snaga leži u kreativnosti čovjeka.
Uđite u kuću i u njoj ostanite. Mjesto zaustavljanja je kuća, dom, mjesto gdje se život rađa. Evanđelje mora imati smisla u svakom domu, u svakoj obitelji, u danima suza i blagdana, kad sin ode, kad starac izgubi svijest ili zdravlje… Ulazak u kuću drugih uključuje promatranje svijeta drugim očima. Uočavanje drugih boja, mirisa, okusa, stavljajući u središte ne ideje, nego osobe, živa bića, dopustiti da se osjeti njihova bol i njihova radost.
Ako vas gdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande, ne suprotstavljajući im se, samo malo otresite prašinu sa svojih sandala: postoji još jedna kuća malo dalje, drugo selo, drugo srce. Isus želi da budemo vjesnici ljubavi, ljudi koji ne računaju na svoj bankovni račun ili na svoje građevine, već se uzdaju u blago razasuto u svim zemljama i gradovima: ruke i osmijesi koji otvaraju vrata i osvježavaju srca.
Otišavši, propovijedali su obraćenje, izgonili mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali. Bog poziva i šalje na put koji treba nositi ozdravljenje, prije svega onima koji putuju, ali i svima koje susreću.
