vlč. Boris Jorgić
student na postdiplomskom studiju iz kanonskog prava u Rimu
Evanđelje – Mk 6, 30-34
U ono vrijeme:
Apostoli se skupe oko Isusa i izvijeste ga o svemu što su činili i naučavali. I reče im: »Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.« Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. Otploviše dakle lađom na samotno mjesto, u osamu. No kad su odlazili, mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih.
Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu.
Današnji tekst Evanđelja priprema čitatelje za znamenje umnažanja kruha. Nakon povratka s jednomjesečnog misionarskog putovanja učenici su ponovo oko Isusa i izvješćuju ga što su činili i naučavali. Isus i Dvanaestorica odlaze na samotno mjesto da se odmore; ali mnogi, koji su htjeli čuti njegovu pouku, pronašli su način kako da dođu do mjesta ispred njih. Iako su Dvanaestorica bili umorni i trebali su vrijeme sami s Isusom, Isus nije bio frustriran ni ljut jer je gomila prekinula odmor. Umjesto toga, osjetio je suosjećanje prema njima jer su „bili kao ovce bez pastira.“ Ovo je vjerojatno usporedba na Dobrog Pastir u Ezekielu (usp. Ez 34, 15). Isus je zadovoljan njihovom duhovnom glađu. Podučavao ih je mnoge stvari, postupno postajući pastir novog Izraela, novog Božjeg naroda.
Kako se ovo poglavlje nastavlja, Evanđelist će pokazati svojim čitateljima da Isus može zadovoljiti i duhovne i tjelesne potrebe mnoštva. On će pružiti hranu za ljude baš kao što je Bog predao „manu“ za Izraelce dok su lutali u pustinji.
Svaka je nedjelja poseban Božji dar, da se odmoreni od svakidašnjih poslova, susrećemo s Kristom. Isus često sam, ili zajedno s drugima, odlazi u osamu, da se odmori. To su trenutci dodira s prirodom, koja je Božji dar čovjeku. Isus zna izabrati pogodna mjesta za vlastiti odmor i za odmor svojih sljedbenika: osamljena visoka gora (usp. Mk 9, 2), stjenoviti brežuljci i obale Genezaretskog jezera (usp. Mk 5, 1), visoravan Tira i Sidona (usp. Mk 7, 24-31) i drugi. Zanimljivo je da se Isus molio sam, ali se odmarao s prijateljima. Potrebno je odmarati se zajednički, što je važno i na fizičkoj, kao i na duhovnoj razini.
Nalazimo se u vremenu godišnjih odmora s našim obiteljima i prijateljima. U ovo vrijeme potrebno je napuniti svoj duh i tijelo novom energijom, te ne dopustiti da nam odmor postane opterećenje, stres i napor. Ljudi, koje susrećemo i koji rade dok se mi odmaramo, potrebni su znakova našeg poštovanja i pažnje. Dopustiti Gospodinu da On vodi naš odmor i poštovati mogućnost koju nam je Bog pružio, umijeće je koje bi svaki dobar kršćanin trebao vježbati i koristiti, kao dobar pastir svoje duše i svoga tijela.
Za kraj podsjetimo se kako je David pjevao o Gospodinu pastiru:
„Gospodin je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam! Na poljanama zelenim on mi daje odmora. Na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju. Stazama pravim on me upravlja radi imena svojega. Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni. Trpezu preda mnom prostireš na oči dušmanima mojim. Uljem mi glavu mažeš, čaša se moja prelijeva. Dobrota i milost pratit će mene sve dane života moga. U Gospodnjem ću domu prebivati kroz dane mnoge“ (Ps 23).
