18. NEDJELJA KROZ GODINU
„Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti.“
vlč. Boris Jorgić
student na postdiplomskom studiju iz kanonskog prava u Rimu
Evanđelje – Iv 6, 24-35
U ono vrijeme:
Kada mnoštvo vidje da ondje nema Isusa ni njegovih učenika, uđu u lađice i odu u Kafarnaum tražeći Isusa. Kad ga nađoše s onu stranu mora, rekoše mu: »Učitelju, kad si ovamo došao?« Isus im odgovori: »Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati.« Rekoše mu dakle: »Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?« Odgovori im Isus: »Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.« Rekoše mu onda: »Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo? Očevi naši blagovaše mânu u pustinji, kao što je pisano: Nahrani ih kruhom nebeskim.« Reče im Isus: Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.« Rekoše mu nato: »Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.« Reče im Isus: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.«
Današnje Evanđelje usredotočuje naš rad i potrebu za hranom na Krista kao Kruh života. Mnoštvo, koje je bilo zadivljeno znamenjem umnažanja kruha, slijedio je Isusa u Kafarnaum. Isus se suočava s površnošću njihove čežnje: „Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni“.
Razgovor se razvija u razmišljanje o prirodi našeg odnosa s Kristom u Euharistiji. Isus je pozvao svoje učenike da rade za vrstu hrane koju im je ponudio, hranu koja bi im donijela vječni život. Kad ga upitaju što je mislio pod „radom za hranu koja ostaje za život vječni“, Isus, bez oklijevanja, govori o vjeri. Pristupamo Kristu u Svetoj Pričesti s riječima: „Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj.“ U Pričesti postajemo jedno s Kristom, ne zato što smo dostojni, već kroz vjeru.
Živimo u vrijeme konzumacije, koje nam obećava kako možemo kupiti zadovoljstvo, ali njegovo daljnje postojanje ovisi o očiglednoj istini da ono što danas kupujemo neće zadovoljiti sutra. Ono na što nas upućuje današnje Evanđelje jest životni proces rasuđivanja naših svakodnevnih napora, naše motivacije i našeg načina vrednovanja u okviru naše vjere u Krista, koji je pravi kruh. Ovakvu logiku razmišljanja možemo primijeniti na svakodnevni život u obliku preispitivanja svojih osobnih napora i postavljanja novih životnih ciljeva: vrijedi li obavljati svakodnevni posao, ako na kraju dana ostajemo prazni i neispunjeni našim radom? Materijalizirani čovjek nađe se, uza sve svoje bogatstvo i čast u ovome svijetu, nesretnim bićem. Dok drugi misle da je njemu najljepše i najugodnije na ovom svijetu, on pati. Takvomu čovjeku, kao svima drugima ljudima koji traže smisao, Isus se nudi riječima: „Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada“.
Potaknuti ufanjem i nadom u Krista možemo mu ponizno zavapiti: „Gospodine, samo reci riječ i ozdravit će duša moja!“
