Razmatrajući današnje Evanđelje možemo primijetiti kako farizeji (tadašnja židovska religiozno-politička stranka) preispituju Isusov stav u odnosu prema državi. Pitanje odnosa Crkve prema državi, ali također države prema Crkvi, aktualno je kroz cjelokupnu ljudsku povijest sve do danas. Nekoliko pitanja nam današnje Evanđelje postavlja: Jesam li angažirani vjernik u svojoj državi? Kako doživljavam „svoje“ službene političke predstavnike? Te kako kao vjernik djelujem u politici?
Premda nisam mislio pisati o politici, Evanđelje mi je danas ipak „serviralo“ ovu temu, stoga sam dužan dotaknuti se teme – politike – ali u duhu kršćanstva!
U Svetom Pismu su farizeji okarakterizirani kao licemjeri koji govore, a ne čine, što im je Isus uvijek iznova na direktan ili indirektan način govorio pozivajući ih na obraćenje. Farizej u današnjem evanđeoskom odlomku predstavlja „vjernika na papiru“ koji spočitava lekciju „vjerniku u praksi“ te ga želi verbalno isprovocirati. Međutim, djela svjedoče neizmjerno više od ispraznih, premda ponekad – korisnih i potrebnih – riječi. Krist poziva na ujednačenost stavova, riječi i djela, ne isključujući niti jednu dobru i plemenitu dimenziju, nego vrednujući sve ono što je ispravno, pravedno i istinito.
Drugi vatikanski sabor, u Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu (od broja 73 do 76) donosi nekoliko presudnih točki koje nam razjašnjavaju odgovor koji je Krist uputio svome sugovorniku riječima: „Podajte caru carevo, a Bogu Božje“ (Mt 22,21).
Govoreći o životu političke zajednice, Pastoralna konstitucija ističe između ostalog: „Iz življe svijesti o ljudskom dostojanstvu rađa se u raznim dijelovima svijeta nastojanje da se uspostavi takav političko-pravni poredak u kojem će biti bolje zaštićena prava ljudske osobe u javnom životu, kao što su prava slobodnog sastajanja i udruživanja, pravo na izražavanje vlastitog mišljenja, te pravo na privatno i javno ispovijedanje vjere. Zaštita prava osobe jest, naime, nužan uvjet da građani, bilo pojedinačno ili udruženi, mogu aktivno sudjelovati u životu i upravi javnih poslova“ (br.73). Zatim nadodaje: „Osuđuju se svi oblici političkog uređenja koji su na snazi u nekim zemljama, a koji sprečavaju građansku i vjersku slobodu, umnožavaju žrtve političkih strasti i zločina te se, umjesto da vlast upotrebljavaju na opće dobro, njome služe u korist jedne stranke ili samih vlastodržaca“ (br. 73). U broju 74 donosi, između ostalog: „Politička zajednica, dakle, postoji radi općeg dobra, po kojem bi osobe trebale potpunije postići svoje usavršenje. Politička vlast se mora odvijati u granicama moralnog reda“. U broju 75 ističe: „Neka se građani sjete da imaju pravo i dužnost da se služe svojim pravom glasa u korist općeg dobra. Crkva smatra vrijednim hvale i poštovanja djelo onih koji se na službu ljudima posvećuju dobru države i uzimaju na se teret te odgovornosti“.
„Crkva se zbog svoje službe ne podudara s političkom zajednicom niti se veže uz bilo koji politički sistem, već je znak i čuvar dostojanstva ljudske osobe. Svi koji se posvete službi Božje riječi trebaju koristiti putove i sredstva Evanđelja, koje se u mnogočemu razlikuje od sredstava ovozemaljskih država“ (br. 76).
Neka i nama ove, uvijek iznova, poticajne riječi Pastoralne konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu dadnu jasnije usmjerenje i razjasne status vjernika u odnosu prema i u državi. Zapamtimo, dok vršimo svoje obveze prema zemaljskoj domovini i državi, ne smijemo zaboraviti Boga, gospodara svih. I nikako ne smije biti nebitno što i kako činimo jer, sve što činimo za života odjekuje u vječnosti.
