30. NEDJELJA KROZ GODINU
„Ljubi Gospodina, Boga svojega, i svoga bližnjega kao sebe samoga.“

U današnjem Evanđelju slušamo „najveću zapovijed“. Farizeji su čuli kako je Isus ušutkao saduceje, te jedan zakonoznanac iz reda farizeja odluči iskušati ga. Zakonoznanac dolazi od grčke riječi nomikos, a u Matejevom Evanđelju se nalazi samo ovdje, dok je često upotrebljavana u Lukinom Evanđelju. Znači isto što i pismoznanac, tj. muškarac učen u pitanjima Tore.

Zakonoznanac upita: »Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?« Pitanje je ustvari molba za sažetak Izraelova Zakona, ili još više za središte Zakona. Farizeji kao pučka sljedba bili su zainteresirani za odgoj i izobrazbu puka, a u tu su svrhu nužno potrebni sažetci. Međutim, farizejsko prenaglašavanje manjih odredbi prijetilo je opasnošću da puk izgubi iz vida bitno.

Isus kao odgovor citira Ponovljeni zakon (usp. Pnz 6,5): »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.«

„Ljubav“ u ovome smislu nije prvenstveno osjećaj, nego saveznička vjernost, tj. stvar htijenja i činjenja.

Svim svojim srcem … dušom … umom – Učitelji Zakona su naglašavali ovaj dio zapovijedi u kojem srce označava volju, duša život, a snaga bogatstvo. Matej umjesto prijevoda „snaga“ koristi jedan drugi prijevod hebrejske riječi „srce“, a to je riječ „um“.

Isus gleda na zakon kao povezanu cjelinu. Iz ljubavi prema Bogu mogu se izvesti i podržavati svi drugi zakoni.

Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga – Sada Isus citira Levitski zakon (usp. Lev 19, 18), koji je bio manje središnji tekst u židovskoj liturgiji, ali postaje važan u Novom Zavjetu. Ova zapovijed uključuje izvjesni ispravni oblik ljubavi prema samome sebi. Povezanost ovih dviju zapovijedi nije sigurno posvjedočena prije Isusa i ona označava važan moralni napredak.

O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci – Rabini su običavali govoriti kako svijet ovisi o Tori, hramskoj službi, djelima milosrdne ljubavi – ili o istini, sudu i miru. Matej pokazuje kako i sam Zakon ovisi o djelima Ljubavi.

Možda bismo mogli i mi postaviti pitanje, kojim se zakonoznanac u Lukinom Evanđelju nadao da će Krista nakon njegova odgovora staviti u nepriliku: „A tko je moj bližnji?“ Isusov odgovor zakonoznancu je bila prispodoba o dobru Samaritancu, tako često citirana. Za Židove je bližnji njegov zemljak, član njegova naroda. Odnosi li se tako i na nas katolike? Je li nam bližnji samo pripadnik istog plemena, vjere? Takvo gledanje svijeta i okruženja u kojem živimo bilo bi sve samo ne ispravno. Deklarirajući se kršćanima, živeći načela kojima nas uči naša sveta vjera, kao i Crkva kojoj pripadamo, bilo bi potrebno na umu imati uvijek da je čovjek stvorenje Božje. Djelo ruku Njegovih. Bilo ono dobro ili zlo, crno, bijelo ili žuto, pokriveno ili otkriveno – ono je Njegovo stvorenje. Izražavajući svoju vjeru u Njega i svoju ljubav prema Njemu, dužni smo isto tako svim srce, svom dušom i svim umom svojim, tj. svojom voljom, životom i snagom izražavati ljubav prema Njegovom stvorenju – čovjeku.

Kada bismo „svoga bližnjega“ zamijenili s riječju „čovjek“, možda bi i Isusova zapovijed imala više eha u našem životu i djelovanju: „Ljubi čovjeka kao sebe samoga.“ Sretni oni koji ne trebaju druge filozofije, druge teologije, da bi, na svim područjima svoga bića, umnožili one darove koje su primili, da ih cijene, njeguju, da bi donijeli plod, i da ljube druge kao same sebe, koliko je moguće.

Sjetimo se da smo i mi sami Isusovi bližnji. Ne zaboravimo koliko nas je volio i koliko nas voli. Neka nam ovaj tjedan bude tjedan molitve i zahvale Bogu za Njegovu ljubav prema nama i molitve za naše bližnje.