Evanđelje: Mt 23, 1-12
U ono vrijeme: Isus prozbori mnoštvu i svojim učenicima: »Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine. Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami ni da bi ih prstom makli. Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide. Doista, proširuju zapise svoje i produljuju rese. Vole pročelja na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu ’Rabbi’. Vi pak ne dajte se zvati ’Rabbi’, jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš – onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu, jer jedan je vaš vođa – Krist. Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.«
Riječ Gospodnja.
U Evanđelju današnje nedjelje možemo pronaći dva temeljna pitanja. Prvo, što je važnije: činiti se ili biti, privid ili stvarnost? I drugo, ljubav prema moći? Svatko, tko želi autentično kršćanski živjeti, trebao bi pokušati odgovoriti na ova pitanja.
Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine.
Isusova strogost nije upravljena protiv slabosti onih koji žele, ali ne uspijeva im, nego protiv licemjerja, protiv pretvaranja da čine. Isus je prema našoj ljudskoj slabosti uvijek pokazivao veliku pozornost, čak i razumijevanje. Kao što lončar, dok na lončarskom vretenu pravi neki predmet, ne će odmah baciti svu glinu ukoliko ono što je želio nije uspjelo, nego će ju vratiti natrag na vreteno i ponovno raditi sve dok u potpunosti ne realizira svoj zamišljeni projekt.
Isusova strogost i kritika upućena je licemjerima, kako bi ih popravio. Tko su licemjeri? Riječ licemjer dolazi od grčke riječi koja znači „kazališni glumac“, to je moralist koji priziva sve strože i stože zakone, ali ne za sebe, nego za druge. Licemjer ne može zamisliti da je on grešnik, nego uvijek želi izgledati bezgrešan, dobar. To je onaj čovjek kojemu je važno činiti se dobrim pred drugim ljudima, a u stvarnosti uopće mu nije važno to i biti. On sa svim svojim lažnim vrlinama čini da ljudi ne vjeruju više ni u najautentičnije vrline. Licemjer može biti i u Crkvi. To je onaj koji pokazujući se strožim i oštrijim prema drugima, sve više se osjeća pravednijim, bližim Bogu (a u stvarnosti je blizu jedino svojoj agresivnosti i zavisti prema drugim ljudima). Ili kako Isus kaže: „Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami ni da bi ih prstom makli.“ (Mt 23,4).
Papa Franjo u svojoj Apostolskoj pobudnici Evangelii Gaudium (Radost Evanđelja) u broju 44 upozorava svećenike kako ne bi upali u tu zamku, a posebno u ispovjedaonici. Papa Franjo piše: „Svećenike podsjećam da ispovjedaonica nije soba za mučenje, već mjesto susreta s milosrđem Gospodina koji nas potiče da učinimo ono što je u našoj moći. Mali korak, usred velikih ljudskih ograničenosti, može biti Bogu ugodniji od izvana gledano ispravnog života onoga koji u svojem životu ne nailazi na veće teškoće.“
Druga pogrješka koja uništava život ljudi, a koju Isus ističe u današnjem Evanđelju jeste ljubav prema moći. Ne dajte se zvati „Rabbi“, oče, vođa. Svi ste vi braća. Ovo je prvi Isusov preokret: svi su braća, svi imaju jednako dostojanstvo, nitko nije superioran u odnosu na drugoga, nego u međuljudskim relacijama trebaju vladati poštovanje i ljubav.
Ali Isusu ni taj „ljudski vrhunac“ tolerancije i jednakosti nije dovoljan, nego čini još jedan preokret: „Najveći među vama neka vam bude poslužitelj.“ (Mt 23,11). Tko je najveći?, pitamo se. Najveći je onaj tko najviše voli. Svijet da bi procvjetao treba ljubav, a ne bogatstvo. Možda je najveća u današnjem svijetu jedna nepoznata majka, koja radi i voli u tišini svoga doma, ili neki čovjek u šumama Južne Amerike, ili netko od vas tko čita ove retke, ili netko tko je vama blizu. Isus izvrće naše ideale o veličini. Ti si velik onoliko, koliko je veliko tvoje srce. Ti si velik kada znaš ljubiti, kada to znaš činiti u Isusovu stilu, pretvarajući ljubav u služenje: „Nisam došao da budem služen, nego da služim.“ (usp. Mt 20, 28). To je Isusova novost: Bog je veliki sluga, a ne gospodar.
Današnje Evanđelje, dakle, želi istaknuti određene zamke koje se kriju iza „samodopadnog i gramzivog srca“ (Evangelii Gaudium br. 2). Na te zamke nas upozorava i Papa Franjo, pišući: „Kada je duhovni život zaokupljen isključivo vlastitim interesima i brigama, u njemu nema više prostora za druge, nema mjesta za siromašne, Božji glas se više ne sluša, ne uživa se više slatka radost njegove ljubavi, ne osjeća se zanos za činjenjem dobrih djela. Vjernici su također, nesumnjivo i trajno, izloženi toj opasnosti. Mnogi podliježu toj opasnosti i pretvaraju se u ogorčene, nezadovoljne osobe u kojima nema života. Na taj se način zasigurno ne živi dostojanstvenim i ispunjenim životom, to nije ono što je Bog želio za nas, to nije život u Duhu koji izvire iz srca Krista uskrsloga.“ (Evangelii Gaudium br. 2).
Ali prije svega današnje Evanđelje nas želi ohrabriti na radosno služenje braći i širenje Kraljevstva Nebeskoga među ljudima, a zašto treba i naš mali doprinos.
