ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA
„Otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?“
vlč. Boris Jorgić
student na postdiplomskom studiju iz kanonskog prava u Rimu
Evanđelje – Lk 1, 39-45
U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa:
»Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«
U evanđelju četvrte nedjelje došašća evanđelista Luka ukazuje na Marijinu spremnost na služenje. Anđeo je govorio Mariji o Elizabetinoj trudnoći i Marija nakon tog događaja žurno odlazi kako bi joj bila od pomoći. Geografski gledajući, Marijina kuća je bila udaljena oko 100km od Elizabetine, što je značilo najmanje četiri do pet dana hoda. U to vrijeme nije bilo autobusa i vlakova. Već samom činjenicom koliko je spremna preći do svoje rođakinje Marija pokazuje i svoju spremnost na služenje.
Elizabeta predstavlja Stari Zavjet, koji će uskoro završiti, a Marija predstavlja Novi Zavjet. Stari Zavjet prihvaća Novi sa zahvalom i povjerenjem, prepoznajući Božji dar koji će se uskoro roditi i koji će ispuniti ljudska nadanja. U susretu ove dvije žene pokazuje se i Duh Sveti. Dijete je zaigralo od radosti u Elizabetinoj utrobi.
Zajednica kojoj Luka piše evanđelje iz ovoga ulomka može vidjeti da se Dobra Vijest Božja objavljuje i da je prisutna u običnim stvarima ljudskog života: u posjeti dvije žene kako bi pomogle jedna drugoj, u radosti, trudnoći, djeci, domu i obitelji. Bog je prisutan u svakom trenutku i često puta i u običnim stvarima u kojima Ga mi ne primjećujemo.
Elizabeta blagoslivlja Mariju i njene riječi nas upućuju da poput Marije vjerujemo Bogu, zato što Bog ima moć ispuniti ono što nam obećava. Čak i kada mislimo da je kasno, kao što je u slučaju Elizabete. Bog može ispuniti naša srca ako mu vjerujemo. U svome djelovanju i ozdravljanju to nam Isus često puta i potvrđuje kada ozdravljenome kaže: Vjera te tvoja spasila.
Iz ovog ulomka možemo shvatiti da su se Marija i Elizabeta već poznavale od prija, ali prvi put otkrivaju misterij koji nisu prije susretale jedna kod druge, i koji ih ispunja radošću. Često puta se i nama to događa kada susretnemo ljude koje poznajemo i otkrijemo koliku mudrost posjeduju i koliko je jaka njihova vjera.
Marija nam pokazuje i ukazuje primjer služenja i uči nas da budemo obazrivi na potrebe drugih ljudi. Stoga s pravom možemo reći i vjerovati da neće odbiti ni molbe svoje djece u potrebi. Blagoslov je znati moliti njezinu krunicu sa srcem i nadati se da će nam njena riječ kod Sina biti zagovorom do uslišanja naših potreba.
Božić je vrijeme kada i najtvrđa srca imaju priliku za činiti dobro. Mnogo je ljudi u potrebi oko nas. Baš poput Marije i ovog Božića imamo priliku da ih pohodimo i unesemo malo topline, radosti i vjere u njihova srca.
