PETA KORIZMENA NEDJELJA
„Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, umre, donosi obilat rod.“
vlč. Boris Jorgić
student na postdiplomskom studiju iz kanonskog prava u Rimu
Evanđelje – Iv 12, 20-33
U ono vrijeme: Među onima koji su se došli klanjati na blagdan bijahu i neki Grci. Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: »Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.« Filip ode i kaže to Andriji pa Andrija i Filip odu i kažu Isusu. Isus im odgovori: »Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac. Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!« Uto dođe glas s neba: »Proslavio sam i opet ću proslaviti!«
Mnoštvo koje je ondje stajalo i slušalo govoraše: »Zagrmjelo je!« Drugi govorahu: »Anđeo mu je zborio.« Isus na to reče: »Ovaj glas nije bio poradi mene, nego poradi vas. Sada je sud ovomu svijetu, sada će knez ovoga svijeta biti izbačen. A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.«
To reče da označi kakvom će smrću umrijeti.
Blagdan Pashe se približava. Isus je stigao u Jeruzalem. Mnoštvo koje je vidjelo čudo s Lazarom s klicanjem pozdravlja Isusa prilikom njegova ulaska u sveti grad (usp. Iv 12, 17-19).
Među njima bijahu i neki Grci. Prvi put se pojavljuju u Evanđelju Grci. Tko su ovi „Grci“ i kakvo je značenje njihove prisutnosti? Uobičajeno tumačenje ovih riječi jest da su Grci bili pogani (narod) koji traže Isusa, te predstavljaju buduće kršćanstvo. No, postoji i drugo tumačenje jer u originalnom tekstu Ivan koristi riječ „hellenes“, a ne „ethne“ – riječ koja označava narod ili naciju. Vrlo vjerojatno bi onda Grci bili Židovska dijaspora. To bi isto tako objasnilo razlog zbog kojeg narod prelazi veliku udaljenost kako bi slavio Pashu u Jeruzalemu. Njihov dolazak također podsjeća na pitanje mnoštva iz 7,35 o tome, da li će Isus poći na poučavanje „Grka“ u dijasporu.
Oni žele vidjeti Isusa. Pristupe Filipu, koji kaže Andriji, te obojica pristupaju Isusu koji reagira. Kada Isus počinje govoriti, čini se da su slušatelji nevažni i da bi se riječ „im“ mogla vrlo lako odnositi na onoga tko sluša ili čita Isusov govor u Ivanovu evanđelju, tj. na nas.
Isus govori kako je došao čas, isti onaj čas koji nije bio došao, kada se obratio svojoj majci na svadbi u Kani (usp. Iv 2, 4). „Čas“ je vrhunac njegova poslanja, a u isto vrijeme i osuda „ovog svijeta“ i njegova „vladara“.
Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Ovo je vjerojatno bila proširena poslovica, koju je Ivan prilagodio za situaciju Isusove smrti. Vjerovalo se da ako pšenično zrno bude zakopano umire i rađa novim životom – plodom. Ako li pak ostane na tlu, ostaje samo i ne donosi rod. Značenje je da jedino Isusova smrt omogućuje spasenje svijetu. Nakon Isusove smrti zajednica neće „ostati sama“, nego će postići novi život. Zato Isus i kaže: Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Učenik, koji će ga slijediti, morat će poći istim putom, kojim ide Isus. Morat će prihvatiti patnju ili gubitak učeništva. Isus to jasno kaže riječima: Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac. Poistovjećivanje Isusa i njegovih sljedbenika bit će naglašeno u oproštajnim govorima. Ivan je također mogao imati na umu buduće nevolje svoje zajednice (usp. Iv 15, 18-21). Prisjetimo se i izreka o sudu, koje kažu da će Sin Čovječji priznati ili zanijekati pred Bogom one koji priznaju ili niječu njega (usp. Mk 8, 38; Mt 10, 3; Lk 12, 8).
Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!« Uto dođe glas s neba: »Proslavio sam i opet ću proslaviti!« Ovaj dio današnjeg Evanđelja podsjeća nas na zgodu u Getsemanskom vrtu (usp. Mk 14, 34-36). Ovaj dio teksta označava jedinstvo između Isusova cilja i Božje volje. Isus će proslaviti Boga na križu, a Otac će proslaviti njega uskrsnućem od mrtvih i predajući mu sve stvoreno.
Mnoštvo koje ne može „čuti“ Božji odgovor Isusu smatra da je to glas nekog anđela. Isus im odgovara da taj glas nije bio poradi mene, nego poradi vas. Isus do kraja ostaje poslušan u služenju.
Ivanovo opisivanje na kraju se usredotočuje između života učenika i „vladara“ ovog svijeta. „Svijet“ u ovom kontekstu nema istu konotaciju kao „svijet“ kojeg Bog voli (usp. Iv 3, 16). Svijet se nalazi pred sudom i vladar svijeta će biti poražen. Isusov govor priprema nas na „pasiju“ – patnju. Prema Ivanu, Isusova smrt i uskrsnuće su sud protiv vladalačke moći i paradoksalne pobjede nad njom. Istina je suprotstavljena prihvaćenim normama ovoga svijeta. Ivan posebno upozorava na zavodljivu moć ovoga svijeta. Ne može biti kompromisa. Isus je Kralj. Car nije. Tradicije prvih kršćana gledale su Isusovo uzdignuće s desne Bogu kao temelj njegova kozmičkog gospodarenja. Uzdignuti Krist će privući sve k sebi.
Bližimo se posljednjim danima Korizme i Svetome Tjednu. Istina današnjeg Evanđelja nas izaziva. Kao i sudionici događaja u današnjem Evanđelju, tako i mi slijedimo Isusa, a svijet u kojemu živimo, suprotstavljen mu je. Norme koje nudi svijet, su norme vladalačke moći. Svijet nije spreman prihvatiti jednostavnost Isusove poruke. Svjesni smo toga. Svjesni smo cijene, koju nosi naš put s Isusom. Patnje i boli. Pogledajmo strahu i svijetu u oči, prihvatimo Isusovu poruku i dovršimo naš put prema Uskrsu: Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom.
