Božićno svjetlo neka rastjera tmine beznađa
Nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić uputio je Poruku za Božić 2016., koju prenosimo u cijelosti:
„Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet… A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja“ (Iv 1,9.12)
Jubilarna godina Božanskog milosrđa posebnim nas je duhovnim sadržajem obogatila te smo ponijeli brojne milosne darove u duši za život. Mnogi su iskusili ljepotu oproštenja u ispovijedi. Mnogi su, i sami zahvaćeni Božjim praštanjem, oprostili jedni drugima i izgrađivali mir i pomirenje. Brojni su našli duševni mir kroz djela milosrđa i hodočašća. Istina, nisu svi bili zahvaćeni milostima Jubilarne godine, ali veliki dio vjernika otvorio je vrata srca za susret s Gospodinom.
U takvom raspoloženju, zahvaćeni milosrđem Božjim, ušli smo u posebno drago vrijeme došašća, kako bismo se osobno, obiteljski i kroz župsku zajednicu pripremili za slavlje i doživljaj Božića. Ponovno smo imali prigodu doživjeti predivne osjećaje u misama zornicama, osobnim ispovijedima, zajedničkim i osobnim molitvama Gospine krunice te osobito u djelima ljubavi.
Godina katoličkog laikata
U želji da nastavimo pastoralnu aktivnost u nadbiskupiji, započeli smo godinu katoličkog laikata pod naslovom Put Vrhbosanske Crkve s laicima. Želimo postati svjesni uloge laika u Crkvi, posebno u župskim zajednicama. Ako mislimo ostvariti geslo naše vrhbosanske Sinode Sve obnoviti u Kristu, onda je neminovna suradnja svećenika i Bogu posvećenih osoba s laicima koji se ostvaruju kao kraljevsko svećenstvo.
Protiv beznađa
Unatoč tim divnim milosnim zahvatima, ne možemo zaobići i one tamne strane života kojeg proživljavamo, gdje još uvijek moramo tražiti osobitu snagu i svjetlo Duha Svetoga.
Kako ne spomenuti neko čudno beznađe koje je zahvatilo mnoge da olako napuštaju svoja ognjišta i rodnu grudu. Teško je shvatiti da tu zemlju – za koju su mnogi u ratu, braneći se, podnijeli tolike žrtve, znojeći se privređivali da preživimo – sada olako ostavljamo. Tu, čekajući uskrsnuće mrtvih, leže kosti tolikih naših predaka koji su ginuli na toj grudi i za tu grudu. Zato osjećamo potrebu ohrabriti ljude: da budemo hrabriji, suočavajući se sa svakodnevnicom, složno i zauzeto boriti se za jednaka prava, otvarajući perspektive za život.
Narod koji ne voli život nema budućnosti
Također, s posebnom tugom susrećemo brojne djedove i bake, stare očeve i majke, koje su djeca napustila, ostavljajući ih da skončaju život u teškoj osamljenosti. Zahvalni smo svim dobrim ljudima koji se, kroz razne udruge ili preko Caritasa, uključuju u njihovo zbrinjavanje. S pravo se pitamo: gdje je nestala četvrta Božja zapovijed, kao prva u Dekalogu koja čovjeku obećava „dobar i dug život na zemlji“ ako poštuje svoje roditelje (usp. Ef 6,2-3)? Što se to događa s tom „kulturom“ koja gazi Božje i ljudske prirodne zakone?
Kako shvatiti ovu kulturu, koja je žestoko osuđivala nacizam zbog ubijanja nevinih ljudi, kao i sve ratne zločine, a ozakonjuje ubijanje nerođene djece? Očito je da širimo kulturu smrti.
Kako slaviti Božić, koji je blagdan života, u ovom ozračju koji ozakonjuje smrt? Moramo otvoriti srca i obitelji novom životu i zavoljeti život. To je Božji dar. Narod koji ne voli život nema budućnosti.
U radu s djecom slušao sam brojne i bolne priče, koje su„djetinje iskrene“, a kažu: „Zašto se ne vole oni koje ja volim?“ Tu misle na svoje roditelje koji pred njima izlijevaju svoju gorčinu, iz koje se u konačnici lome brakovi – jer nemaju istinske ljubavi koja je spremna za žrtvu.
Unesimo svjetlo
U tu našu stvarnost rađa se Sin Božji kao malo dijete da nam očituje Božju ljubav. Bog nam je progovorio u svome Sinu. Prorok Izaija poručuje: „Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja“ (Iz 9,1). U taj naš mrak urušenih ljudskih odnosa, urušenog morala i sumrak beznađa, rodio se Spasitelj kao svjetlo. Zato anđeli poručuju pastirima: „Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod. Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin“ (Lk 2,10-11).
Doživjeti Božić, znači otkriti izvor radosti koja unosi svjetlost u naš životni hod i suočavanje sa svim izazovima. Zato s pastirima recimo: „Pogledajmo što se to dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin“ (Lk 2,15). Pogledajmo tu očitovanu Božju ljubav u malom Božićnom Djetetu, pa taj doživljaj unesimo u svoje obitelji, da u njima vladaju: sloga, razumijevanje, praštanje i suradnja. Unesimo tu radost i to svjetlo prema djeci koja su dar obitelji, društvu, Crkvi i čovječanstvu. Unesimo to svjetlo i tu radost našim starim, bolesnim i napuštenima kako bi prenijeli u naš život tu očitovanu Božju ljubav. Unesimo to svjetlo i tu radost u svagdanji život da se ne bojimo žrtve i ne gubimo nadu, jer smo povjerovali ljubavi Božjoj.
To je „svjetlo istinito, koje prosvjetljuje svakog čovjeka“ (Iv 1,9). „A onima koji ga primiše dade moć da postanu djeca Božja“ (Iv 1,12).
Zato palimo božićne svijeće na božićnom drvcu kako bi nas podsjetile da mi moramo svijetliti, svjedočeći nadu i hrabrost za život.
Upućujem vam ovu poruku i čestitku želeći zapaliti svjetlo nade u vašem osobnom životu i radu. To svijetlo neka omogući da živite radost ljubavi. To svjetlo neka umnoži vjeru i uveća hrabrost za život u ovom društvu kojega mi moramo izgrađivati, a ne prepustiti da o nama bez nas odlučuju.
U tom duhu želim čestit Božić svakom katoliku, svakoj obitelji, svakom djetetu, svakom starcu i starici, bolesnicima i napuštenima, svakom svećeniku, redovniku i redovnici, svakom bogoslovu i sjemeništarcu, svakom kandidatu i kandidatici redovničkoj: neka vas sve obraduje Božićno otajstvo.
Čestit Božić i svi Božićni blagdani, a u novoj 2017. neka vas prati obilje Božjeg blagoslova!
Vinko kardinal Puljić,
nadbiskup metropolit vrhbosanski
