Draga braćo i sestre, Kristovi vjernici,
„Evo, sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa!“ (2 Kor 6,2).
Ove poticajne riječi apostola Pavla iz njegove Druge poslanice Korinćanima stavlja Crkva u svojoj liturgiji na samom početku svetog korizmenog vremena svim svojim članovima na znanje i ravnanje! Crkva te apostolske riječi pojašnjava i potkrjepljuje riječima starozavjetnog proroka Joela, koje slušamo u liturgiji Pepelnice. Prorok poručuje članovima Božjeg izabranog naroda: „Vratite se Gospodinu, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju a bogat dobrotom“ (Jl 2, 13).
Ovogodišnje sveto korizmeno vrijeme je prilika da se što bolje i plodnije okoristimo dragocjenim duhovnim ponudama, već započete Svete godine Božjeg milosrđa. Cijela Crkva u ovoj Jubilejskoj godini sebi posvješćuje dobiveni prevažni zadatak da Božje milosrđe treba ne samo naviještati nego i provoditi u životnoj praksi svojih članova.
To sam vam svima dao do znanja u „poslanici“ na početku Jubilejske godine, čiji sadržaj su vam imali zadatak predočiti vaši dušobrižnici.
Svima nam treba biti dobro poznato da se i kršćanska, katolička vjera i Katolička Crkva tiču ne samo biskupa, svećenika i redovnica nego i svih drugih Kristovih vjernika u našim župnim zajednicama. S razlogom nas sve potiče papa Franjo da se u ovoj Jubilejskoj godini ne zatvaramo pred poticajima Božjeg Duha, koji želi unijeti dragocjene novosti u naš život.
I u ovoj prigodi vas želim upoznati s nekim od dragocjenih aktualnih poticaja Svetog Oca.
Papa kaže: „Često smo umorni, razočarani, žalosni, osjećamo teret i breme naših grijeha, mislimo da nećemo uspjeti … Nema stanja koja Bog ne bi mogao promijeniti, nema toga grijeha koji on ne bi mogao oprostiti ako mu se otvorimo … Prihvati, dakle, da uskrsli Krist uđe u tvoj život, primi ga kao prijatelja, s pouzdanjem: On je život! Ako si dosad bio daleko od njega, učini mali korak: on će te primiti raširenih ruku. Ako si ravnodušan, usudi se riskirati: nećeš se razočarati. Ako ti se čini teškim nasljedovati ga, ne boj se, povjeri se njemu i budi siguran da ti je on blizu, da je s tobom i dat će ti mir koji tražiš i snagu da živiš kako on želi.“
Papa nam posvješćuje istinu, kako je Bog, u kojega mi kršćani vjerujemo, Dobri Pastir, koji se ne umara tražiti svaku zalutalu ovcu, koja pripada Njegovom stadu, tj. svakog čovjeka kojem je potrebno Božje milosrđe i pomoć bez čega je svaki čovjek nesretan. Zato nas sve u Crkvi Papa potiče da se i svaki od nas odluči na povratak u naručje Dobrog Pastira, u dom Milosrdnog Oca.
Sveti Otac nas također poučava da se svaki onaj, koji odluči tješnje se povezati sa živim Bogom, nazočnim u našem svakodnevnom životu, ujedno otvara i za drugoga pored sebe. Papa veli: „Što se više ujedinjuješ s Isusom i On postaje središte tvoga života … to se više otvaraš drugima … Tamo gdje je pravi život u Kristu, postoji otvorenost za drugoga, postoji izlazak iz sebe da bi se išlo ususret drugome u Kristovo ime.“
Papa se ne umara poticati cijelu Crkvu osobito na konkretno zauzimanje za obespravljene ljude, za siromašne i sve one koji su gurnuti na rub društva. On veli: „Crkva, vođena Evanđeljem milosrđa i ljubavi prema čovjeku, sluša vapaj za pravdom i želi na njega odgovoriti svim svojim silama … To podrazumijeva kako suradnju u uklanjanju strukturnih uzroka siromaštva i u promicanju cjelovitog razvoja siromašnih, tako i najjednostavnije svakidašnje geste solidarnosti kojima odgovaramo na vrlo konkretne potrebe koje susrećemo.“
I u ovim Papinim riječima uočavamo kako on želi da mi, kao Kristova Crkva ne smijemo se zadovoljiti samo brigom za svoje usko malo „ja“, pa makar to bilo i „ja“ cijele naše crkvene zajednice, nego se nužno moramo pokazati kao Božji, Očev dom otvorenih vrata u kojem ima mjesta za svakog čovjeka s njegovim često izmučenim životom.
U starozavjetnoj knjizi proroka Izaije, čitamo njegove poticajne, bodreće riječi: „Ukrijepite ruke klonule, učvrstite koljena klecava! Recite preplašenim srcima: Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega … On sam hiti da nas spasi!“ (Iz 35, 3-4).
Papa Franjo kaže ovako: „Koliko je samo nevolja u životu svakog čovjeka, u našem narodu, u našim zajednicama, ali koliko god se one činile velikim, Bog nikada ne dopušta da nas unište … Bog je jači i Bog je naša nada … Bog je uvijek uz nas i prati nas … Isus nam je pokazao kakvo je Božje lice i to je lice Oca, koji nas ljubi. Grijeh i smrt su pobijeđeni. Zato kršćanin nikad ne može biti pesimist! … Ako smo doista zaljubljeni u Krista i osjećamo koliko nas ljubi, naše će se srce „zapaliti“ radošću, koja će se prenijeti i na sve koji s nama žive.“
I ja sam, kao pastir vaših duša uputio na početku ove Svete godine poticaj da se „osnaženi Kristovim milosrđem, svakodnevno trudite pokazivati na djelu milosrđe prema svakome, tko ga od vas bude zatražio.“
I ovaj put vas sve podsjećam na našu kršćansku obavezu činiti djela milosrđa – prvenstveno svojim bližnjima i to tjelesna djela, tj. gladnoga nahraniti, žednoga napojiti, siromaha odjenuti, putnika primiti, bolesna i utamničena pohoditi, roba otkupiti i mrtvoga pokopati, kao i duhovna djela milosrđa: dvoumna savjetovati, neuka poučiti, grješnika pokarati, žalosna i nevoljna utješiti, uvredu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi, a za žive i mrtve se Bogu moliti. Bog će nam sigurno dati prilike, a i snage, da barem koje od ovih, Njemu ugodnih djela učinimo svojim bližnjima!
Nemojmo biti bezosjećajna srca prema Božjem milosrđu i ljubavi prema nama! Sjetimo se da smo Bogu dužni uzvratiti na Njegovu ljubav i milosrđe svojom ljubavlju i milosrđem prema onim našim bližnjima, koji trebaju našu pomoć i podršku. Isus nas je jasno poučio da sve što učinimo ili ne učinimo svojim bližnjima, činimo ili ne činimo Njemu osobno (usp. Mt 25, 40. 45), A posljedice našeg činjena ili ne činjenja onoga što smo dužni činiti jesu vječna sreća ili vječno prokletstvo.
Također nas je Isus upozorio da „komu je mnogo dano, od njega će se mnogo tražiti“ (Lk 12, 48). Zar bi se netko od nas mogao ispričati pred Bogom da nam je On malo dao, ako zna da mu je dao najviše što je mogao i što čovjek treba: kao Dobar Pastir položio je svoj život da svatko od nas ima život u izobilju – tj. vječni život (usp. Iv 10, 10).
Podsjećam vas još jednom da tijekom ovog svetog korizmenog vremena intenzivirate zajedničku obiteljsku molitvu; da prakticirate dragovoljno odricanje – tj. post – ne samo od jela i pića nego i drugih svojih mana i poroka; da dragovoljno činite pokoru i dajete zadovoljštinu za bezbrojne svakodnevne uvrjede Boga i za kršenje Njegovih zapovijedi od strane i nas kršćana, ali i tolikih drugih naših sugrađana, te i konačno da skršena i raskajana srca pristupate sakramentu svete ispovijedi i sv. pričesti.
Ne zaboravite da se, prema svojim mogućnostima, odazovete Papinom pozivu na klanjanje u svoju crkvu ili kapelu, koje će organizirati župnik zajedno sa svim članovima vaše župne zajednice na Prvi petak, 4. ožujka i na Prvu subotu, 5. ožujka ove godine!
Završavam ovu svoju pastirsku korizmenu poslanicu s drevnom molitvom svetog Ambrozija, biskupa i crkvenog naučitelja iz 4. stoljeća, koju u ime svih vas, upućujem dobrome Bogu:
„Gospodine, koji si milosrdan prema svima, uzmi od mene moje grijehe i užezi milostivo u meni oganj svoga Svetog Duha.
Uzmi mi ovo moje neosjetljivo srce i daj mi osjetljivo srce, koje će Tebe ljubiti i obožavati, srce koje će se radovati Tebi, Tebe slijediti i Tebi se svidjeti radi Isusa, Spasitelja moga!“ Amen.
