U Svećeničkom domu Vrhbosanske nadbiskupije u Sarajevu u ponedjeljak, 18. siječnja 2016. u organizaciji Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog upriličena je svečana akademiju u povodu 25. obljetnice biskupskog ređenja i ustoličenja nadbiskupa metropolita vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića. Kao Kardinalov školski kolega i prijatelj, biskup banjolučki mons. Franjo Komarica je govorio o kardinalu Puljiću još iz đačkih dana, o kardinalu kao osobi, njegovim sposobnostima, darovima, karizmama kao pastoralac, duhovnik, odgojitelj, propovjednik. Govor biskupa Komarice prenosimo u cijelosti:
AD MULTOS ANNOS, SANOS ET SANCTOS
Uz srebreni biskupski jubilej
Vinka kardinala Puljića, Vrhbosanskoga nadbiskupa i metropolita
(Sarajevo, 18. siječnja 2016. – na godišnjicu ustoličenja)
„Sve smatram gubitkom, jer spoznaja Krista Isusa, moga Gospodina, sve nadilazi. Radi Njega sve pregorih i sve smatram blatom da Krista dobijem i budem u Njemu.“ (Fil 3, 8-9)
„Naviještanje Evanđelja ljudima našega vremena, koji su puni nade, a u isto vrijeme pritisnuti strahom i tjeskobom, nesumnjivo je služenje kršćanskoj zajednici ali i svim ljudima.“ (Pavao VI. EN1)
Dragi prijatelju i naš kardinale Vinko, srebrni Jubilarče,
uzoriti gospodine kardinale Josipe Bozaniću, zagrebački nadbiskupe i metropolito,
Vaša Ekscelencijo, mons. Luigi Pezzuto, apostolski nuncije,
draga braćo u biskupskoj službi
i u Kristovom ministerijalnom svećeništvu,
drage sestre redovnice,
dragi bogoslovi,
poštovani dični uzvanici,
braćo i sestre u Kristu,
Govoriti o prvom kardinalu od Vrhbosne, drevne katoličke biskupije, u jednako drevnoj zemlji Bosni i k tomu u jedinstvenom slučaju da se radi o osobnom, osvjedočenom, prijatelju još i ranih mladenačkih dana i jest i nije tako lako.
1. O aktualnom prvom čovjeku Katoličke Crkve u našoj domovini i državi i ujedno jednom od neposrednih suradnika suvremenih nasljednikā apostola Petra, ima već ne mali broj različitih objavljenih prikaza i to s mnogo različitih zrenika; ima bezbroj napisa, reportaža, komentara i intervjua, uključujući i publicirane knjige, kao i dokumentarne filmove o njemu.
O našem srebrenom Jubilarcu se tijekom protekle dvije decenije također pisalo i u brojnim javnim medijima diljem europskih i izvan europskih zemalja. Nije pretjerano ustvrditi da je malo koji državljanin ove zemlje pronio po tolikim krajevima svijeta glas o našoj zemlji – i to ne samo o katolicima u njoj, kao što je to učinio naš dragi i od tolikih znanih i neznanih uvažavani, a od mnogih i voljeni kardinal Vinko, sadašnji vrhbosanski nadbiskup i metropolit.
Božja Providnost mu je evo omogućila da u ovih 135 godina od ponovne uspostave redovne hijerarhije u Bosni i Hercegovini, on bude tek drugi od sedam vrhbosanskih nadbiskupa, koji, nakon sluge Božjega Josipa Stadlera, – prvog nadbiskupa – proslavlja u središtu svoje nadbiskupije srebrni jubilej svoje biskupske službe.
I evo, mene je zapala osobita čast, da ovom jedinstvenom svečanom prigodom održim „Prigodno Slovo“.
2. Kad me netko pitao što me osobito impresionira kod našega kardinala ili koja mu je glavna vrlina, onda sam mogao redovito odgovoriti ovo: „Impresionira me golemo dobro što ga Bog čini pomoću ovog našeg suvremenika i subrata, vjernog i vjerodostojnog sluge u Kristovoj Crkvi na području ove naše životne sredine i u ovim vremenima, obilježenima mnogobrojnim i mnogostrukim zbrkama i pomutnjama u brojnim glavama i jednako tako brojnim međuljudskim odnosima. Doživljavam ga kako on čini sve radi Boga, da se uzda u Božju moć i pomoć, da je u svojoj dobroti i jednostavnosti blizak svakom čovjeku od najzapuštenijih i najobespravljenijih do najuglednijih i najutjecajnijih.“
Zato vjerujem da neću pogriješiti kako i naš dragi Jubilarac nije i neće biti ni večeras protiv govorenja (i pisanja) da se o njemu i njegovu izuzetno velikom i svestranom djelovanju tijekom izuzetno dramatičnih 25 godina njegove biskupske službe, jer je – vjerujem, uvjerenja da se to ne čini radi njega nego radi Boga.
3. Narodna mudrost veli: „Jabuka ne pada daleko od stabla“. Da bi se dobio što kompletniji uvid i uvod u život jednog čovjeka, korisno je, barem kratko, pogledati u njegove korijene, na panj i deblo od kojega je dotični izniknuo kao mladica, koja će se razviti do zamjetnih dimenzija i kvalitete svojih plodova.
Iako se u redovitom ranom razvoju mladice ne može razabrati prava veličina i bogatstvo koju ona u sebi sadrži i krije, to se ipak s velikom sigurnošću može zaključiti, da zdrava korjenika rađa zdravu mladicu. I sam Isus je to ustvrdio rekavši: „Svako dobro stablo rađa dobrim plodovima“ (Mt 7, 17).
„Betleheme, zemljo Judina, ti nipošto nisi najmanji među Judinim gradovima, jer će iz tebe izići vođa koji će biti pastir naroda moga – Izraela!“ (Mt 2, 6)
Te sam riječi citirao, kada sam, s neskrivenom radošću, javno pozdravljao našeg sadašnjeg Jubilarca, u Vječnom Gradu prije 25 godina, neposredno nakon njegova biskupskog ređenja, koje mu je podijelio – sada sveti – papa Ivan Pavao II.
I sada ih ponavljam, aludirajući na rodni grad našeg dičnog Jubilarca! Banja Luko, nisi ni ti poznata u zemlji i u svijetu samo po tragedijama koje su se u tebi dogodile – od razornog zemljotresa prije pola stoljeća, do ničim opravdanog, nasilnog iskorjenjivanja tvojih starosjedilaca i sugrađana – katolika i mnogih drugih – prije četvrt stoljeća! Poznata si i po jednom svome sinu, jednom od najdičnijih među svima onima koji su te izgrađivali i zadužili svojom ljubavlju i požrtvovnošću. To je naš i tvoj kardinal Vinko Puljić, sin tvoga drevnog katoličkog naselja Priječani, iz kojega su tvoji nedostojni upravitelji prije četvrt stoljeća, bez ikakva povoda i razloga, protjerali sve njegove starosjedioce, a kardinalovo radno ognjište učinili praznim i ugaslim!
Banja Luko, morala bi znati narodnu mudrost da „nezahvalnost boli.“ Čime ćeš zahvaliti svojim najzdravijim i najplodnijim mladicama, svojim ponajboljim sinovima, među kojima su i pripadnici Katoličke Crkve na čelu s najdičnijim njezinim živućim članom, kardinalom, nadbiskupom metropolitom Vinkom Puljićem, današnjim srebrnim Jubilarcem?
Vrijeme je, Banja Luko, rodni grade kardinalov i moj, da skineš sa sebe sramotnu ljagu, koja nikako ne priliči tvome licu! Učini to! Ti to možeš, ako hoćeš! Mnogi će ti pomoći, a zasigurno i naš Jubilarac i ja osobno!
4. Prije nego što nastavim sa svojim glasnim razmišljanjem pred svima vama, neka mi bude dopušteno da se to daljnje moje razmišljanje događa u obliku moga neposrednog obraćanja samom Jubilarcu, kao mome dugogodišnjem, istinskom i vjernom prijatelju i bratu po krsnoj milosti i Kristovoj ministerijalnoj svećeničkoj službi.
Dragi moj prijatelju Vinko, srebrni Jubilarče na drevnoj stolici pastira Bosanske, odnosno Vrhbosanske mjesne Crkve,
Poznato nam je obojici dobro da se prijateljstvo u Božjoj objavljenoj Istini o Bogu i čovjeku visoko cijenilo još u spisima Staroga Zavjeta. Tamo se prijatelja uspoređivalo s vlastitim životom (Pnz 13, 7); za prijatelje se zauzimalo pred Gospodinom (Job 42,10); onaj koji vodi svoje prijatelje naziva se pravednikom (Izr 12, 26). Također se ističe kako: „Prijatelj ljubi u svako vrijeme, a u nevolji i bratom postaje“ (Izr 17, 17). Tvrdi se kako je: „Vjeran prijatelj pouzdana zaštita i tko ga je stekao našao je blago. Jer pravom prijatelju nema cijene niti se može izmjeriti njegova vjernost“ (Sir 6, 14-15).
Utjelovljeni Sin Božji je svojim ponašanjem i djelovanjem od svojih kritičkih nastrojenih sugrađana čak podrugljivo prozvan „prijateljem carinika i grešnika“ (Lk 7 ,34), a on je sam čak i svoga fatalnog izdajicu u dramatičnoj Getsemanskoj noći oslovio riječju: „Prijatelju“ (Mt 26, 50).
U svojim javnim nastupima često je isticao prijateljstvo i prijatelja kao osobito dragocjeno blago u međuljudskim odnosima. I sam je imao brojne prijatelje; neke – kao Lazara – je i poimence tako nazivao (Iv 11, 11). A svojim izabranicima, apostolima izričito je pojasnio da su oni njegovi prijatelji ako učine ono što im on zapovijeda (Iv 15, 14).
I narodna mudrost i životno iskustvo nas poučavaju o vrijednosti pravog prijateljstva i pravog prijatelja. Poznate su nam mudre tvrdnje:
„Tko živi bez prijatelja, taj živi samo upola.“
„Blago onome tko ima prijatelja. Teško onome koji ga treba.“
„Dobre prijatelje se ne nalazi na ulici.“
„Tko želi naći dobrog prijatelja, taj mora zapaliti svijeću i u sred bijela dana.“
„U nesreći se upozna pravog prijatelja.“
„A vjernost prijatelja se ispituje u oluji života.“
Osobno smatram osobitim Božjim darom što me je On, još prije skoro 55 godina, vodeći me mojom životnom stazom doveo do tebe i tako započeo ostvarivati svoju nakanu s nama dvojicom u našem iskrenom i neprekinutom prijateljstvu. Bilo je to kod onog prvog našeg susreta u dvorištu pred tvojom rodnom kućom u Priječanima, u domu tvoga, od svih veoma poštovanog, izuzetno hrabrog, pobožnog, životvornog, oca Ivana, kojemu je Bog dao u kršćanskom braku čak 21 dijete i tvoje plemenite odane i pobožne pomajke Ane, majke sedmero tvojih sestara i braće. Svoju bogobojaznu majku Kaju, koja je donijela na svijet čak 13-ero vas drage joj djece, jedva si i zapamtio, jer ju je Bog k sebi pozvao, kad si ti bio u najranijim godinama života. Kao kandidati za dječačko sjemenište naše biskupije, bili smo doduše u našem biskupskom Ordinarijatu čuli jedan za drugoga, ali se međusobno nismo poznavali, iako smo pripadali tada još uvijek istoj, doduše vrlo prostranoj petričevačkoj župi: Ti u onom dijelu kojeg su duhovno vodili velezaslužni oci trapisti, a ja u drugom dijelu župe kod otaca franjevaca. Već tada se potvrdila istina koje doduše tada nismo bili svjesni (barem ja ne), kako se „srodne duše nađu i na kopnu i na moru“, kako to veli narodna mudrost. Tu istim pojašnjavaju i one druge dvije poznate narodne izreke da „sve ovisi o Božjem blagoslovu“, jer„Očev blagoslov gradi djeci dom“. Zahvaljujući našim zemaljskim očevima i majkama nas smo obojica još u svojoj mladosti upoznali ljubav i dobrotu nebeskog Oca.
U tadašnjim „olovnim vremenima“ bezbožničkog državnog uređenja, kada je službenim duhovnim pastirima bila zabranjena svaka vjeronaučna obuka i djece i odraslih, glavni učitelji u kršćanskoj vjeri i kršćanskom odgoju bili su roditelji – i svojim riječima i svojim primjerima kršćanskoga života.
Božji je osobiti dar nama obojici što smo imali roditelje koji su bili sušta suprotnost narodnoj izreci da „pametno može govoriti svatko, ali ne i bolje činiti“. Oni su nama i pametno zborili i pred nama pravo i dobro činili. A „tko dobro i pravo čini taj se ne stidi nikoga niti bježi od svijetla“, tj. od pogleda drugih. Obje naše obitelji su uživale među susjedima i znancima dobro ime, a „dobro ime je bogata baština“, kako veli narod.
Praćeni Božjim blagoslovom, koji nam se obojici očitovao i u djelima nesebične materijalne pomoći ljudi plemenita srca, što svećenika i redovnika u tvome slučaju, što vjernika laika, čak i nekatolika, u mome slučaju, mi smo zajedno, jedne rujanske noći, davne 1961., noćnim putničkim vlakom krenuli iz svoga zavičaja u za nas tada nepoznati širok svijet, među ljude nepoznate iz raznih krajeva tadašnje države. Putovali smo prema novom danu, novoj etapi našeg zajedničkog životnog puta, na svojevrsnu tržnicu životnih ponuda i kupnji. A narod veli da i „onaj koji putuje volovskim kolima stigne na pijacu“. S nama su tada zajedno putovali i naši brižni očevi. Obojica su se zvali Ivan, a putovao je još jedan, treći otac, također imenom Ivan, zajedno sa svojim sinom, našim vršnjakom Antom Orlovcem, također našim dugogodišnjim prijateljem i životnim suputnikom na našem hodočašću s Crkvom tijekom proteklih burnih desetljeća. Bio je tada, s nama u istom vlaku i još jedan naš vršnjak Marko Lukenda, mlađi brat tada već „Licejca“ u Đakovu Filipa, koji će za Krista i njegovo Evanđelje kao revni i vjerodostojni svećenik ne samo gorjeti i trpjeti, nego i doslovce izgorjeti uslijed paklenog ludila zavedenih njegovih i naših sugrađana.
Narodna mudrost veli: „Ako je jedan mudar, dvojica su sretni“. U našem slučaju se našao ne samo figurativno jedan, nego više mudrih: od naših plemenitih roditelja, pa tadašnjega našeg biskupa i glavnog skrbnika, do naših savjesnih iskusnih i plemenitih odgojitelja i profesora oo. isusovaca na zagrebačkoj Šalati, do naših školskih kolega. Bilo je, dakako, i mnogih drugih naših dobročinitelja, od naše braće, sestara, rodbine i drugih.
Bili smo svakodnevno poučavani životnoj mudrosti kako „bez sjetve nema žetve“, „a nema ni ruža bez trnja“. Tumačili su nam naši pretpostavljeni kako „dobrom konju ne treba kandžija“ i pojašnjavali da „konja i magarca ne treba zajedno uprezati“ te da je „dobar glas zlata vrijedan“. Poticani smo bili da učimo i na – latinskom, drevnom jeziku Crkve, mudre istine brojnih prošlih generacija da „što god činimo, činimo razborito i mislimo na završetak“; „Tko ne napreduje taj nazaduje“; „Što te ne uništi to te ojača“; i „reci s kim se družiš pa će se znati tko si“. A i ona zlata vrijedna iz nezaboravnih gimnazijskih dana, najprije u Zagrebu pa onda u Đakovu, usjekla nam se dobro u pamet: „S čime se tko bavi, to ostaje i u njemu i vidi se na njemu“.
Razmišljajući o tim dragocjenim sretnim danima našeg zajedničkog stasanja za život koji se otvarao pred nama, uvijek s novom i zanimljivom stranicom svojih ponuda, nije nam bilo teško shvatiti i prihvatiti zlatno pravilo tadašnjeg odgoja (a zašto ne bi bilo pravilo i u sadašnjem odgoju mladih generacija?): „Drži se reda i red će držati tebe“.
I intelektualna izobrazba i duhovna formacija i tjelesne vježbe u tadašnjem našem svakodnevlju, osposobljavale su nas kao dragocjena rosa božjega vodstva i pedagogije za zadaće i poslove koje je sam Bog namijenio za nas, u našoj domovinskoj Crkvi. Naučili smo bili zlatnu životnu mudrost koja nam je koristila tijekom svih kasnijih godina: „Ti čini svoje, a Bog će svoje sigurno učiniti“, jer „Vrijednima i odvažnima pomaže Bog“. „A tko u životu ima pouzdana suputnika ima i učitelja.“
Narodna mudrost veli ovako: „Ostani na tračnicama pa ćeš sigurno voziti“. „Svatko je kovač svoje sreće, uz pretpostavku da mu sudbina ne uskrati čekić i nakovanj.“„Pravi karakter rijetko nastaje na poravnatim stazama.“I „na muci se poznaju junaci.“A „nijedan hrast ne pada od prvoga udarca“; pa ni „Rim nije izgrađen u jednom danu.“ „Bez sjetve nema ni žetve.“ „Postojanost dovodi do cilja, ona nadvladava sve.“ Sve to, i mnogo toga sličnoga, koliko se sjećam, Ti si marljivo upijao u sebe, a to Te je učinilo mudrim i dragocjenim odgojiteljem mnogih mladih karakternih Tvojih učenika.
5. Tijekom dugih godina našeg zajedničkog istinskog prijateljevanja, koje nisu umanjile godine našeg odvojenog studiranja na različitim učilištima, niti kasnije različitog djelovanja u različitim biskupijama, mogli smo se obojica osvjedočiti kako je istinita narodna mudrost koja veli: „U čemu se nalaze tvoji talenti, u tome leže i tvoje zadaće“. I „komu Bog povjerava službu, tome daje i potreban razbor.“ A: „dobar nakovanj se ne plaši čekića“. „Tko se ne usudi, taj ne jaše ni konja ni magarca.“ „Tko njivu uzgaja i njega njeguje njiva.“Na vlastitoj koži mogli smo iskusiti da „godine poučavaju više nego knjige“ i uvjeriti se da „tko sije dobrotu, taj žanje ljubav“, a „tko želi putovati toga neće zadržati ni najgore vrijeme“ i„ako ne znaš put do mora, slijedi tok rijeke koja ćete dovesti do njega“.
Još u godinama svoje savjesne pripreme za svećeništvo, dobro si sebi prisvojio dragocjenu narodnu mudrost: „tko želi moliti, taj napravi kapelu u svome srcu“, jer „molitvu obavlja ne mjesto nego srce“. Također si upoznao jednu činjenicu kako „nijedan kraj nije tako neznatan i beznačajan da se u njemu ne bi mogla roditi istinska ljudska veličina“.Davno je narod rekao, oslanjajući se zacijelo i na poznate Isusove riječi iz Evanđelja da se „drvo prepoznaje po svojim plodovima“ odnosno da se „na plodovima primjećuje što se očekuje od drveta“.
Plodovi tvoga radosnog, revnog, neumornog, strpljivog i poniznog služenja Bogu i bližnjemu kroz prva dva desetljeća tvoje svećeničke službe, bili su uočeni, kako u „gradu“ tako i u „svijetu“. Ti su Te Tvoji dobri plodovi preporučili kao sposobnoga za izuzetno tešku i odgovornu crkvenu (i ne samo crkvenu) službu u ovu drevnu i mjesnu Vrhbosansku Crkvu, u središte naše crkvene pokrajine.
6. Dogodilo se to prije četvrt stoljeća. U duhu one narodne mudrosti „svatko nosi svoj prtljag“ i da je „svaki početak težak“ i ti si vrlo brzo osjetio da nova služba i nova „čast“ donosi i teret i „što je veći tvoj položaj, to je veći na tebe pritisak“, tvoje okoline – i crkvene i društvene. Brzo si osjetio da je doista istina što kaže narod da je „kraljevska kruna, trnova kruna“, a da je „ u ulozi voditelja i upravitelja više gorčine nego slasti i više poteškoća nego časti“.
Postao si sve svjesniji da „tko hoda bos, toga ne mogu žuljati cipele“ i da „mnogi potočići čine potok“, a da „s četiri oka svijet izgleda mnogo jasnije, nego kad ga se gleda sa dva oka“. Već si od prije bio znao za onu narodnu izreku da „jedan dobar predradnik više vrijedi nego deset radnika“ i također da „dobar vojskovođa je tako dobar kao i polovica njegove vojske“.
Brzo si također uočio da Ti, kako veli narodna mudrost, valja „orati s onom zapregom koja se ima“; isto tako da „zajednički podijeljena muka pritišće tek upola“.
Iako te dotadašnje životno iskustvo već bilo naučilo da „ako se želiš obraniti od poplave mutnih rijeka, trebaš se potruditi najprije zatvoriti njihove izvore“, i ti si se u tome od samog početka svoje biskupske službe trudio, nisi nažalost mogao spriječiti pogubno provrela brojna vrela podzemnih voda tijekom nametnutog rata, koja su prouzročila uništavajući povodanj, koji je nemilosrdno rušio sve pred sobom. U takvom dramatičnom stanju smrtonosnog ratnog ludila na području ne samo cijele Tebi povjerene Vrhbosanske Crkve, nego i cijele metropolije, već prvih godina Tvoje biskupske službe doživio si bolnu istinu kako „svi znaju dobar savjet, samo ne onaj koji ga treba“, kako veli narodna mudrost. Jer taj „onaj“ si bio nerijetko upravo Ti.
Neslućene brojne i raznovrsne prepreke fizičke, psihičke, duševne pa i duhovne naravi, iznenada su se našle na Tvome putu Predvodnika! Doživio si ne jednom istinitost narodne mudrosti: „što je više brdo, to je dublja dolina“, tj. što je veća prepreka, to je manja mogućnost da ju se prebrodi, ali također i istinitost jedne druge mudre izreke da „plemenitost u nesreći pokazuje svoj karakter i svoju vrlinu“. Obistinila se i u tvome slučaju mudra narodna izreka da „izvor izvire ne radi vode, nego radi jaganjaca koji vodu trebaju“. Jedan snažan izvor Jobovske strpljivosti, Abrahamove vjere i odlučnosti velikog biblijskog osloboditelja Mojsija, provreo je – Božjim darom – tako snažno iz tvoje nutrine da nije mogao ostati nezapažen – ne samo ovdje, u središtu Tvoje voljene nadbiskupije, nego i diljem katoličkog i nekatoličkog svijeta. U duhu drevne izreke da „svaka ptica svojim glasom pjeva“ prepoznali su mnogi – i prijatelji i neprijatelji – tvoj jasan i odlučan glas u obranu Božje časti i Božjih zakona, a to je značilo i u obranu Istine o čovjekovu dostojanstvu i obranu i promoviranje pravde za svakog čovjeka i za svaki narod.
A Ti si smjerno i pobožno ponavljao riječi psalmiste: „Evo Bog mi pomaže, Gospodin krijepi život moj“ (Ps 54, 6); i one Izajije proroka: „Gospod Bog dade mi jezik vješt da znam riječju krijepiti umorne“ (Iz 50, 4); a također i riječima sv. Pavla, apostola: „Sve mogu u Onome koji mi daje snagu“ (Fil 4, 13).
7. Narod veli da se „zvuk i malog zvona čuje“, a „što je zvono veće i na višem stoji, to je njegov zvuk jači i jasniji“. I u Tvome se slučaju obistinila svetopisamska tvrdnja da „Bog svoje baštine neće napustiti“ (Ps 94, 14) i da je „na Božjim putovima i Njegova pomoć i blagoslov“ (Izr 10, 9.22). Obistinila se i ona narodna riječ „ako Bog hoće onda ozeleni i drška od metle“ i da „Bog dopušta i da tonemo, ali ne i da se utopimo“.
A obistinila se na Tvome primjeru i ona druga narodna izreka da „u šumi ima više jelki, nego cedrova“, jer upravo Tvojoj osobi su mnogi prepoznali cedar i gledali su u Tebi genija u bogoljublju i čovjekoljublju. „A prvo i zadnje što se zahtijeva od jednog genija jest ljubav prema istini“ (Goethe). U svome odlučnom zalaganju za Istinu doživio si također istinitost narodne mudrosti da „tko istinu zbori, taj ne nalazi skloništa“.
U tom dramatičnom vremenu i bolnim iskustvom zacijelo ti je poznata bila također narodna uzrečica kako „srećom trebati upravljati, a nesreću znati nadvladati“, a i one druge: „Bolje je nepravdu trpjeti, nego nepravdu činiti“ i „gdje dužnost traži da se govori, tu je šutnja zločin“. Ti si se nastojao u njihovu duhu i ponašati!
Godine životnog iskustva koje „podučavaju više nego knjige“ već su Te bile naučile narodnu mudrost da „u Rimu nije dobro prepirati se s papom“ i da je „pametnoga lako posavjetovati“. Kako Ti je često, tijekom ratnih strahota bilo od koristi to Tvoje životno iskustvo!
Bio si zajedno s brojnim svojim vjernim suradnicima i suradnicama, kao i još brojnijim članovima svoje biskupije i svoga grada kroz nekoliko godina okružen svakodnevnim ratnim nemirom prouzročenim sotonskom mržnjom i zlobom te željom za osvetom. Znao si pri tome dobro da onaj koji istinski – kako veli narod – „želi imati mir, mora ga nositi u sebi“.A „ako pravda propadne, onda nije vrijedno da ljudi žive na zemlji“ (I. Kant) i da će „nepravedno osvojeno odnijeti đavao“; „da đavlu moraš otkazati svratište kod sebe ako Bog treba tebi svratiti“. A „tko sije kukolj, taj ne može žeti žito“.
Također si se – ne samo jednom – osvjedočio da „kad je nevolja najveća, onda je Božja pomoć najbliža“. Božjom snagom u sebi odlučno si bio stao na stranu opraštanja, ugledajući se u svoga Božanskog Učitelja, koji je s Križa oprostio svojim ubojicama (Lk 23, 34). A znao si i za onu narodnu mudrost da je „opraštanje najbolja osveta“. Svaka druga vrsta osvete „učini od male pravde, veliku nepravdu“, veli narod. A uvijek je – također i u kršćanskom duhu – „bolje izgladiti, izravnati, nego suditi i osuditi“. Narod veli „tko želi postići što je moguće, mora zahtijevati nemoguće“. Pri tome naravski ne treba zaboraviti ni jednu drugu provjerenu činjenicu da je „bolje imati visoka načela kojih se drži, nego još veća za koja se ne mari“. „Ako nešto mora biti, onda to nastoj sam najprije uraditi“. Naš narod običava kazati: „Kako župnik, tako i njegova župna zajednica“. I isto tako mudro veli: „Život ako nije častan, nikakav je život“. U tadašnjem vremenu mraka i oluja trebalo je pokazati pravi karakter i istinsku odvažnost. A to si ti konkretno činio! Narod veli: „Čovjekovo lice prepoznaješ na svjetlu, njegov pak karakter u mraku.“ I „kod dobrog vremena svatko može biti kormilar.“
Ratni metež i užas svakodnevne egzistencijalne ugroženosti, bio je Tvoj svakodnevni gorki kruh, kojeg si bio prisiljen, ali osobno i voljan jesti, zajedno sa svojim najbližima, tijekom prvih pet godina svoje nadbiskupske službe.
8. A onda si, zajedno sa svima oko sebe, morao ući u novu fazu života i rada u kojoj ste svi morali primijeniti mučno, ali istinsko načelo ljudskoga iskustva: „Živjeti se mora kako se može, a ne kako se hoće“. Ti si se i dalje po svojoj službi nalazio na najistaknutijem mjestu, ne samo unutar crkvenih struktura i događanja nego i ne rijetko – silom prilika – i u javnom društvenom životu. Narod veli: „Kolika svijetla zahvaljuju svome svijećnjaku što ih se vidi“. Ti si – Božjom snago u sebi – dopustio da se svijetlo Tvoje vjere i Tvoga vjerodostojnoga kršćanskoga življenja uoči sa svih strana. Znao si tvrdnju apostola Jakova: „Vjera, ako nema djela, mrtva je“ (Jak 2, 17), a i onu iz naroda: „Vjera bez djela je njiva bez usjeva.“ Imao si što ponuditi svome životnom ambijentu, jer je u tvome srcu gorjelo svijetlo „i vjere i nade i ljubavi“ onoga blaga za kojega si se svjesno uz majčinski zagovor presvete Bogorodice, bio opredijelio kod svoga biskupskoga ređenja, na početku svoga dugoročnog pastirskog hodočašća. „A nijedno putovanje nije dugo i nemoguće ako ga pokreće ljubav“. „Tko sije ljubav, žanje radost“.
Imao si tada, također, pred očima i iskustvo mnogih svetaca, o kojima si tako često u svome plodnom svećeničkom, a onda i svome biskupskom radu govorio da „tko ide u susret Bogu, ne udaljava se od ljudi, već im radije postaje istinski blizak“ (Benedikt XVI.). A ti si u svojoj poznatoj jednostavnosti života i izvrsnoj sposobnosti komuniciranja s ljudima, ljude nalazio ne samo u crkvi i oko crkve, nego i posvuda tamo gdje su se oni nalazili. A nije ti bila nepoznata uzrečica, koju si – kao mladi svećenik u svom rodnom gradu – davno naučio: „Na tržnici se upozna ljude bolje nego u crkvi“.
S pravom si očekivao da će dan, koji je uslijedio nakon preduge mrkle ratne noći, pune zebnje i studeni, donijeti svu željkovanu ljepotu sjaj i toplinu, ali nažalost nije bilo tako! Ne rijetko si morao, sa svojim bližnjima, doživjeti, na vlastitoj koži, istinitost svetopisamske riječi „ništa novo pod suncem“ (Prop 1, 9), kao i narodne mudrosti, koja zna za mogućnost izvođenja „starih komedija s novim lakrdijašima“. Nisu to bile samo komedije, koje su se odigravale u repertoaru poraća; daleko je više bilo bezočne primjene zakona jačega i bezočnijega. Laž se ustoličila i sve više učvrstila na stolici istine, nepravda na fotelji pravde, nepoštenje na tronu poštenja i čestitosti. Obistinila se, tijekom proteklih 20 poratnih godina, narodna mudrost: „Kakva kosa, takav i otkos“; I „Iz prazne se slame ne vrše žito“. Na vlastitoj sikoži i Ti sam dobro iskusio da je istinita i ona riječ: „Što je titula bez sredstava“; I „u praznoj šupi nema ni miševa“.
Ipak, „činjenice zbore više nego riječi“, kako veli narod. Teološko praiskustvo materijalnih i duhovnih razvalina, postalo je i Tvoje svakidašnje iskustvo, koje je na poseban način oblikovalo Tvoj život i služenje Crkvi i društvu tijekom poratna dva desetljeća. Tvoja Te živa vjera vodila ka Tvojoj neuništivoj nadi. A ona je – pogledom na uskrslog Krista – bila upozorena na lomove i patnje našeg suvremenika, našeg sugrađanina i našeg suvremenog društva i Crkve u njemu i otvorila znalački, trezveno i odgovorno nove perspektive za – između ostalog – i veće uključivanje i naših vjernika laika u aktualno poslanje naše domovinske Crkve.
9. S velikim pouzdanjem u Boga, Ti si započeo svekoliku – duhovnu i materijalnu – obnovu, ratom prepolovljene i teško satrvene, svoje nadbiskupije, znajući da ne gradiš na pijesku jer si sve radio pod Božjim okom, koje „nikad ne spava“. Ali, poučen svojim životnim iskustvom, koje je „najbolji učitelj“, trudio si se „ne započinjati previsoko pjevati pjesmu, da bi ju mogao ispjevati do kraja“. I uspio Ti je taj trud, zahvaljujući Božjoj ljubavi, koja Te je krijepila i koja se očitovala i u mnogostrukoj pomoći, koju si dobivao kako od brojnih svojih vjernih suradnika i suradnica, tako i od drugih svojih bližnjih, te od svojih brojnih prijatelja izbliza i iz daleka. Na tvoju ljubav prema Bogu i prema ljudima, često Ti je bilo uzvraćeno ljubavlju jer „ljubav se plaća ljubavlju“, kako veli narodna mudrost.
Pokazao si se uistinu pravim stručnjakom jer si htio „znati, moći i htjeti“. I u tome si se svakim danom vježbao, jer si znao narodnu izreku da za „učiti nitko nije star“. Tu narodnu mudrost si izvrsno potvrdio. Kao životni predvodnik mnogima, i sam si se najprije dao od Duha Svetoga voditi, a „tko se da voditi, taj ne luta“ – veli narod. Nastojao si hraniti svoje srce Božjom nepropadljivom hranom, kako bi je mogao dijeliti tolikim drugima oko sebe, gladnima i kruha, a još više i Božjega Duha! Uspjelo ti je tako često doći do ljudskih srdaca i unijeti u njih žuđeni mir, jer si im prilazio sa svojom uređenom skromnošću, s otvorenim srcem i velikom uviđavnošću. „A što je više uviđavnosti, to je više i obzira“ – veli narodna mudrost, kao što kaže da „ni jedna odjeća ne odijeva ljepše od poniznosti“
Ti si znalački, neumorno „bilo zgodno ili nezgodno vrijeme“ (2Tim 4,2) nastojao propovijedati Kristovo Evanđelje. Ali si isto tako, i to neustrašivo, znao dizati svoj glas protiv laži i nepravde, u zaštitu obespravljenih, slabih, siromašnih i nezaštićenih, koji su gurnuti pod noge osionih, bezobzirnih i bogatih. Jer, – koliko Te poznajem – nikada, u svom dugom svećeničkom životu i biskupskom plodnom djelovanju, nisi htio biti samo čisti teoretičar; nije Ti bilo teško spustiti se u nizine svakodnevnog života tzv. običnih ljudi. Nisi se strašio tih ljudi, kao što nisi bio bez dostatne kuraže i razboritosti pred onima, koji su obnašali visoke dužnosti i pokazivali moć i utjecaj – pa ni onda kada si morao doživjeti njihovo neprihvaćanje i protivljenje.
10. Pri svemu onome, što ti je uspjelo ostvariti od brojnih pastoralnih, karitativnih, graditeljskih i drugih crkvenih, ekumenskih i dijaloških planova i potreba unutar Crkve i našeg društva, unutar naše domovine, ali i izvan nje, tijekom 20 proteklih godina, Ti si u isto vrijeme na vlastitoj koži morao doživjeti i svoja osobna ljudska ograničenja i nesavršenosti, ali i ožiljke prepreka i ograničenja od strane svoje životne okoline. Narod veli: „Svatko najbolje zna gdje ga žulja cipela.“ „Na zemlji nema živućeg čovjeka, na kojem se ne bi moglo naći neki nedostatak.“ Također: „I veliki ljudi griješe“. A kao kršćani znademo: „Griješiti je ljudski čin, a opraštati je Božji čin“. Narodna mudrostpakveli: „Gdje ima žaba, tu se nađe i roda“; „Gdje ima uspjeha, tu se nađe i zavisti“. Zato preporučuje: „O svojoj sreći i uspjehu govori tiho, kako zavidnik ne bi čuo.“ Jer: „Zavist je suputnica slave i uspjeha“. I: „zavist najbolje poznaje tvoje prednosti“. A: „Zavist šteti čovjeku, kao rđa čovjeku“. „Ako rane i zarastu, ipak ostaju ožiljci“. U ovom kontekstu su se – u kojem se „zibale“ i duge, naporne godine Tvoga poratnog angažmana – Tebi je zasigurno – ne jedanput – došla na pamet i ona narodnaizreka: „Baš je briga sjajnog mjeseca, što na njega laju psi“! Također i one: „Samo prazan klas stoji uspravno, dok se puni klas savija ka zemlji“. „Lijepo lice ima mnogo sudaca“, ali je „mirna savjest najugodnije uzglavlje“. A „tko ne želi (ispravno) vidjeti, tome ne pomažu naočale“ – veli također narodna mudrost.
11. Dragi moj iskreni prijatelju,
dragi naš srebrni Jubilarče, kardinale Vinko,
Božja je Providnost nama dvojici dodijelila iznimnu sreću našeg dugogodišnjeg zajedničkog putovanja – hodočašćenja – i to stopama našeg Božanskog vođe i Učitelja. A narodna mudrost kaže da „sreća ništa ne daruje, ona smo pozajmljuje“ Što je pozajmljeno dužnost je vratiti. I naša međusobna vjernost, u istinskom međusobnom prijateljevanju i pomaganju u obnašanju dobivene zadaće u Kristovoj Crkvi, potiče nas da ne zaboravimo i u buduće narodnu mudrost, kako je „vjernost rijedak gost, kojeg se treba čvrsto držati, ako ga se ima“.
I za nas dvojicu vrijedi izreka kako „još nije večer svih (naših) dana“ i da se zato „ne treba svlačiti prije nego što se pođe spavati“.
I u ovoj svečanoj prigodi tvoga srebrnog biskupskog jubileja zahvaljujem Ti od srca što si – osim tolikim drugima – omogućio da u Tvome plemenitom, kršćanskom i svećeničkom srcu ima mjesta i za mene!
Kao istinski Kristov učenik i apostol, Ti nisi nikada prekidao prijateljstvo i vjernost, pa ni onda kada nisi sve razumio što ja ili drugi činimo, niti onda kad si doživio da ni sām nisi bio ispravno shvaćen.Ti si i te poteškoće i prepreke, pretvarao u međusobno povezivanje i zajedništvo! Konfrontacije i nesloga žalostile su Te. Znao si dobro da narodna mudrost ima pravo kad opominje: „Ako se pastiri međusobno svađaju, vuk pobjeđuje“.
Kao višestruko birani predsjednik naše BK, izuzetno si zaslužan za njezino dosadašnje plodno funkcioniranje za područje naše zemlje i njeno prezentiranje u crkvenim institucijama Europe i svijeta.
Dijelio si i „radost i nadu i žalost i tjeskobu“ s nama, iz Tvojih sufraganskih biskupija, osobito se zauzimajući za osiguranje održivog povratka brojnih prognanih katolika iz Tvoje rodne biskupije Banjolučke, te za nesmetano odgajanje i obrazovanje kandidata za ministerijalno svećenstvo u ovdašnjoj Bogosloviji i u travničkom sjemeništu.
Za sve dobro što si učinio od srca Ti hvala i neka Te Gospodin obilno za to nagradi!
12. Kao Kristov vjerodostojni sljedbenik, pokazao si bezbroj puta da nisi na kraju, ni onda kad si bio na kraju svojih snaga, mogućnosti i ostvarenja. Jer, Ti se uvijek iznova povjeravaš Onome, koji je jači i moćniji, tj. Gospodinu, koji nas je sve otkupio, ne svojim uspjehom, nego svojom poslušnošću svome Ocu – sve do Križa.
Iz razumljive tjelesne pa i duševne iscrpljenosti i klonulosti, ponovno će se pojaviti aktivno strpljenje i ljubav prema Istini, prema Bogu i bližnjemu! Siguran sam da će i budući Tvoji predvodnički koraci biti usmjereni, ne prema nekom mjestu na zemljopisnoj karti, nego kao i do sada – prema Kristu, jedinom Spasitelju čovjeka i čovječanstva kojega si svojim bližnjima, tijekom cijelog svoga svećeničkog i biskupskog služenja, neumorno u pamet dozivao i pokazivao, kao visoko uzdignuti putokaz svoga vlastitoga, ali i njihova života.
Narodna mudrost, koju ti osobno toliko cijeniš i koju voliš često citirati, poručuje: „Dobro započeti je dobro, dobro završiti je bolje.“ Mnogi smo – i od nazočnih ovdje – bili svjedoci da si Ti dobro započeo prije 25 godina svoju odgovornu biskupsku službu. Vjerujem da Ti svi mi, i toliki drugi, iskreno želimo da još bolje završiš obavljanje velike uzvišene ali izuzetno teške i odgovorne zadaće u Kristovoj Crkvi, osobito na području svoje ranjene, ali ne i slomljene nadbiskupije, kao i na području cijele naše domovine i u cijelom našem hrvatskom narodu.
Zato Ti od srca kličem – također i u ime svih članova Tvoje rodne biskupije – i molim za Tebe od Gospodina:
AD MULTOS ANNOS, SANOS ET SANCTOS!
Tvoj odani i zahvalni prijatelj i brat u Kristu,
Franjo Komarica,
biskup banjolučki
