Prema jednom sve većem “mi”
Draga braćo i sestre!
U enciklici Fratelli tutti izrazio sam zabrinutost i želju koji i dalje zauzimaju važno mjesto u mojemu srcu: »Jednom kad ova zdravstvena kriza mine, naš najgori odgovor bio bi još dublje utonuti u grozničavi konzumerizam i nove oblike sebičnoga samoodržanja. Dao Bog da na kraju više ne postoje “oni drugi”, već samo “mi”« (br. 35).
Upravo sam zato odlučio poruku za 107. svjetski dan migranata i izbjeglica posvetiti temi “Prema jednom sve većem mi”, želeći tako pružiti jasnu perspektivu našega zajedničkog putovanja u ovome svijetu.
Povijest toga “mi”
Ta je perspektiva prisutna u samom Božjem naumu stvaranja: »Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče im: “Plodite se, i množite”« (Post 1, 27-28). Bog nas je stvorio kao muško i žensko, kao različita i komplementarna bića kako bismo zajedno oblikovali jedan “mi” koji raste iz naraštaja u naraštaj. Bog nas je stvorio na svoju sliku, na sliku svojega jednoga i trojedinog bića, zajedništva u različitosti.
A kad se čovjek zbog svoje neposlušnosti udaljio od Boga, Bog je u svojemu milosrđu odlučio ponuditi put pomirenja i to ne pojedincima, nego čitavom narodu, jednomu “mi” koji će obuhvaćati cijelu ljudsku obitelj, sve narode: »Evo Šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima« (Otk 21, 3).
I na početku i na kraju povijesti spasenja postoji, dakle, jedan “mi”, a u njezinu je središtu otajstvo Krista koji je umro i uskrsnuo »da svi budu jedno« (Iv 17, 21). Međutim, sadašnje vrijeme pokazuje nam da je onaj “mi” koji Bog želi razbijen i rascjepkan, ranjen i izobličen. A to se posebno potvrđuje u vremenima najvećih kriza, kao što je ova današnja pandemija. Zatvoreni i agresivni nacionalizmi (usp. Fratelli tutti, 11) te radikalni individualizam (usp. ibid., 105) narušavaju ili dijele taj “mi” kako u svijetu tako i unutar Crkve. A najveću cijenu plaćaju oni koji najlakše mogu postati drugi, odnosno stranci, migranti, marginalizirani, oni koji žive na životnim periferijama.
Svi smo, zapravo, na istome brodu i zato smo pozvani zalagati se da ne bude više zidova koji nas dijele, da ne bude više “onih drugih”, nego samo jedan “mi”, velik kao cijelo čovječanstvo. Zato koristim prigodu koju pruža ovaj Dan da uputim dvostruki apel da zajedno težimo sve većem “mi” i obraćam se prije svega vjernicima katolicima, a zatim svim muškarcima i ženama svijeta.
Crkva koja je sve više katolička
Za članove Katoličke crkve taj se poziv pretače u zalaganje oko sve veće vjernosti katoličkoj vjeri, shvaćajući ono što je sveti Pavao stavio na srce zajednici u Efezu: »Jedno tijelo i jedan Duh – kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva! Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst!« (Ef 4, 4-5).
Katolicizam Crkve, njezina univerzalnost, stvarnost je koju valja prihvaćati i živjeti u svakome dobu, u skladu sa željom i milošću Gospodina koji nam je obećao da će uvijek biti s nama, sve do kraja vremenâ (usp. Mt 28, 20). Njegov nas Duh osposobljava zagrliti sve ljude kako bismo ostvarili zajedništvo u različitosti, pomirujući razlike, nikada ne namećući jednolikost koja depersonalizira. U susretu s različitostima stranaca, migranata, izbjeglica, i u međukulturnom dijalogu kojim ovaj može uroditi, dana nam je mogućnost rasti kao Crkva, uzajamno se obogaćivati. Svaki je kršćanin, gdjegod da se nalazio, punopravni član mjesne crkvene zajednice, član jedne jedine Crkve, stanar istoga doma, član jedne jedine obitelji.
Vjernici katolici pozvani su zalagati se, svaki počevši od zajednice u kojoj živi, da Crkva postane sve uključivija, nastavljajući poslanje koje je Isus Krist povjerio apostolima: »Putom propovijedajte: “Približilo se kraljevstvo nebesko!” Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte!« (Mt 10, 7-8).
Crkva je danas pozvana izići na ulice egzistencijalnih periferija te liječiti ranjene i tražiti izgubljene, bez predrasudâ ili strahova, bez prozelitizma, nego spremna proširiti svoj šator da u njega primi sve ljude. Među onima koji nastanjuju periferije naći ćemo brojne migrante i izbjeglice, prognanike i žrtve trgovine ljudima, kojima Gospodin želi po nama pokazati svoju ljubav i navijestiti svoje spasenje: »Današnji migracijski tokovi predstavljaju novi misionarski “horizont”, povlaštenu priliku za naviještanje Isusa Krista i njegova evanđelje ne napuštajući pritom vlastitu sredinu kao i za konkretno svjedočenje kršćanske vjere s ljubavlju i dubokim poštivanjem prema drugim religijskim izrazima. Susret s migrantima i izbjeglicama drugih konfesijâ i religijâ plodno je tlo za razvoj iskrenog i obogaćujućeg ekumenskog i međureligijskog dijaloga« (Obraćanje nacionalnim ravnateljima pastorala za migrante, 22. rujna 2017.).
Svijet koji je sve više uključiv
Apeliram na sve muškarce i žene na svijetu da zajedno napreduju prema sve većem “mi” i da ponovno povežu ljudsku obitelj kako bi zajedno izgrađivali našu budućnost pravde i mira, vodeći računa o tome da nitko ne bude izostavljen.
Budućnost naših društava je “raznobojna” budućnost, obogaćena različitošću i međukulturnim odnosima. Zato moramo danas naučiti živjeti zajedno, u skladu i miru. Posebno mi je draga slika puka u Jeruzalemu koji, na “dan krštenja” Crkve na Pedesetnicu, sluša navještaj spasenja neposredno nakon silaska Duha Svetoga: »Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi – svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja« (Dj 2, 9-11).
To je ideal novog Jeruzalema (usp. Iz 60; Otk 21, 3), gdje svi narodi, ujedinjeni u miru i slozi, slave Božju dobrotu i čuda stvorenoga svijeta. Ali da bismo dostigli taj ideal moramo se svi zalagati da rušimo zidove koji nas razdvajaju i graditi mostove koji će podupirati kulturu susreta, svjesni duboke međupovezanosti koja postoji među nama. U tome pogledu, suvremene migracije pružaju nam priliku da pobijedimo svoje strahove i dopustimo da nas obogati različitost dara svake osobe. Dakle, granice, ako to želimo, možemo pretvoriti u povlaštena mjesta susreta na kojima se može razviti čudo sve većeg “mi”.
Od svih muškaraca i žena u svijetu tražim da dobro upotrebljavaju darove koje nam je Gospodin povjerio kako bismo očuvali i učinili još ljepšim svijet koji je stvorio: »Neki je ugledan čovjek imao otputovati u daleku zemlju da primi svoje kraljevstvo pa da se vrati. Dozva svojih deset slugu, dade im deset mna i reče: “Trgujte dok ne dođem”« (Lk 19, 12-13). Gospodin će tražiti od nas da položimo račun za sva djela koja smo činili! Ali da bi se našemu zajedničkom domu osiguralo pravu skrb, moramo se truditi da taj “mi” bude sve veći, sve više suodgovoran, u snažnom uvjerenju da je svako dobro koje se učini svijetu učinjeno sadašnjim i budućim naraštajima. To je osobna i zajednička obaveza kojom se preuzima odgovornost za svu braću i sestre koji nastavljaju trpjeti dok nastojimo ostvariti održiviji, uravnoteženiji i uključiviji razvoj. U tom se zauzimanju ne pravi razliku između domaćeg stanovništva i stranaca, između mjesnoga stanovništva i gostiju, jer je riječ o zajedničkom bogatstvu, te se nikoga ne može isključiti iz brige o njemu i iz njegovih blagodati.
Taj san ima početak
Prorok Joel nagovijestio je mesijansku budućnost kao vrijeme snova i viđenjâ nadahnutih Duhom Svetim: »izlit ću duha svoga na svako tijelo, i proricat će vaši sinovi i kćeri, vaši će starci sanjati sne, a vaši mladići gledati viđenja« (3, 1). Pozvani smo sanjati zajedno. Ne smijemo se bojati sanjati i to zajedno kao jedinstveno čovječanstvo, kao suputnici na istome putu, kao sinovi i kćeri ove iste zemlje, koja je naš zajednički dom i gdje smo svi sestre i braća (usp. enc. Fratelli tutti, 8.).
Molitva
Sveti i ljubljeni Oče,
tvoj Sin nas je naučio
da na Nebu zavlada velika radost
kad se onaj koji je bio izgubljen
nađe,
kad se nekoga tko je bio isključen i odbačen
ponovno primi među nas
te taj “mi” postaje tako sve većim.
Udijeli, molimo te, svim Isusovim učenicima
i svim ljudima dobre volje
milost da vrše tvoju volju u svijetu.
Blagoslovi svaku gestu gostoprimstva i pomoći
kojom se svakog onog koji je u izgnanstvu
prima u “mi” zajednice i Crkve
da naša zemlja može postati
onakva kakvom si je Ti stvorio:
zajednički dom sve braće i sestara. Amen.
Rim, Sveti Ivan Lateranski, 3. svibnja 2021., blagdan svetih apostola Filipa i Jakova.
FRANJO
IKA
Vatican, 11. svibnja 2021.
