Papa Franjo 10. siječnja uputio je poruku za XXXII. Svjetski dan bolesnika. U nastavku prenosimo cjeloviti prijevod Papine poruke.
Poruka pape Franje za XXXII. Svjetski dan bolesnika
[11. veljače 2024.]
„Nije dobro da je čovjek sam“. Liječiti bolesne liječeći međusobne odnose
„Nije dobro da čovjek bude sam“ (usp. Post 2,18). Bog, koji je ljubav, od početka je stvorio čovjeka za zajedništvo obdarujući ga sposobnošću da ostvaruje odnos s drugima. Tako smo pozvani u svom životu, koji se odražava u slici Trojstva, u potpunosti se ostvariti u dinamici odnosa, prijateljstva i međusobne ljubavi. Stvoreni smo da živimo zajedno, a ne sami. I baš zato što je ta želja za zajedništvom duboko ukorijenjena u ljudskom srcu, iskustvo napuštenosti i samoće doživljavamo kao nešto zastrašujuće, bolno pa čak i neljudsko. To se je još više očituje u trenucima slabosti, neizvjesnosti i nesigurnosti, često uzrokovanih pojavom teške bolesti.
U tom smjeru mislim na sve one koji su se tijekom pandemije Covid-19 osjećali jako usamljenima: pacijente koji nisu mogli primati posjete, ali i brojne medicinske sestre, liječnike i pomoćno osoblje preopterećeno poslom i zatvoreno u izolacijske odjele. Naravno, ne možemo se ne prisjetiti i svih onih osoba koje su smrtni čas morale dočekati same, uz prisutnost medicinskog osoblja, ali daleko od vlastitih obitelji.
Istodobno, s osjećajem boli dijelim patnju i usamljenost onih koji su zbog rata i njegovih tragičnih posljedica ostali bez podrške i pomoći: rat je najstrašniji od svih društvenih bolesti i najkrhkiji ljudi plaćaju ga najvećom cijenom.
Također, treba naglasiti da čak i u mirnim i bogatim zemljama razdoblje starosti i bolesti često prolazi u samoći, a ponekad i u napuštenosti. Ove tužne okolnosti prvenstveno su posljedica kulture individualizma koja veliča unosnost pod svaku cijenu i njeguje mit o učinkovitosti, tako da ona postaje ravnodušna, pa čak i nepromišljena kada ljudi više nemaju snage pratiti njezin korak. To tada postaje kultura odbacivanja, ljudi se „više ne smatraju najvećom vrijednosti koju treba njegovati i poštivati, osobito ako su siromašni, invalidi, ako ‘još nisu korisni’ – poput nerođenih, ili ‘više nisu potrebni’ – poput starih“ (Enciklika Fratelli tutti, 18). Nažalost, ta logika prožima i određene političke odluke koje se ne fokusiraju na dostojanstvo ljudi i njihove potrebe i ne preferiraju uvijek potrebne strategije i sredstva kojima se svakoj osobi jamči osnovno pravo na zdravstvenu skrb i liječenje. Istodobno, zanemarivanje ranjivih osoba i njihova usamljenost uzrokovani su ograničavanjem skrbi na čisto medicinske usluge, bez mudrog praćenja u „terapijskom savezu“ između liječnika, pacijenta i članova obitelji.
Dobro se ponovno prisjetiti biblijskih riječi: nije dobro da čovjek bude sam! Bog to govori na početku stvaranja, otkrivajući nam tako duboki smisao svoga plana za čovječanstvo, ali u isto vrijeme i smrtnu ranu grijehom koja se unosi u taj plan stvarajući sumnje, lomove, podjele, pa onda i usamljenost. To utječe na čovjeka u svim njegovim odnosima: s Bogom, sa samim sobom, s drugima, s cjelokupnim stvorenjem. Takva usamljenost dovodi do toga da se gubi smisao postojanja, uskraćuje se radost ljubavi i tjera nas da doživljavamo deprimirajući osjećaj usamljenosti u svim ključnim životnim razdobljima.
Braćo i sestre, prvi lijek koji nam je potreban u bolesti je blizina puna suosjećanja i nježnosti. Zbog toga se brinuti za bolesnika prije svega znači brinuti o njegovim odnosima, o svim njegovim odnosima: s Bogom, s drugima – obitelji, prijateljima, zdravstvenim radnicima – sa svim stvorenjem, sa samim sobom. Je li to moguće? Da, moguće je i svi smo pozvani truditi se da se to i ostvari. Pogledajmo primjer dobrog Samarijanca (v. Lk 10,25-37), njegovu sposobnost da uspori i postane bližnji, nježnost kojom se brine za rane svoga brata koji pati.
Sjetimo se ove središnje istine našega života: došli smo na svijet jer nas je netko primio, stvoreni smo za ljubav, pozvani smo na zajedništvo i bratstvo. Ova dimenzija našeg bića posebno nas podupire u trenucima bolesti i slabosti i to je prva terapija koju svi zajedno moramo usvojiti za liječenje bolesti društva u kojem živimo.
Vama koji bolujete, ili od privremene ili od kronične bolesti, poručujem: nemojte se sramiti svoje želje za blizinom i nježnošću! Nemojte to skrivati i nikada ne mislite da ste drugima na teret. Stanje bolesnika poziva svakoga da uspori pretjerane ritmove u koje je uronjen i da se ponovno možemo pronaći.
U ovoj epohalnoj promjeni u kojoj se nalazimo, posebno smo mi kršćani pozvani prihvatiti Isusov milosrdni pogled, brinuti se za one koji pate i koji su sami i koji su možda marginalizirani i odbačeni. Uzajamnom ljubavlju koju nam Krist Gospodin daruje u molitvi, osobito u euharistiji, liječimo rane samoće i izolacije. Tako radeći zajedno suprotstavljamo se kulturi individualizma, ravnodušnosti, odbacivanja i razvijamo kulturu nježnosti i suosjećanja.
Bolesni, nemoćni i siromašni su u srcu Crkve i baš zato moraju biti i u središtu naše ljudske pozornosti i pastoralnih nastojanja. Nemojmo to zaboraviti! Utecimo se Presvetoj Mariji, Zdravlju bolesnih, da nas zagovara i pomaže u izgradnji blizine i bratskih odnosa.
Rim, Sveti Ivan Lateranski, 10. siječnja 2024.
FRANJO
