„Prijeko je potrebno posvetiti pažnju dijalogu između svih religijâ kao temelju za izgradnju bratskog svijeta, kao i hitno predano zalaganje za stvoreni svijet koji smo svi pozvani čuvati.“
Predsjedništvo Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE) uputilo je, 25. ožujka 2021. poruku povodom 50. obljetnice osnutka Vijeća. Prijeko je potrebno posvetiti pažnju dijalogu između svih religijâ kao temelju za izgradnju bratskog svijeta, kao i hitno predano zalaganje za stvoreni svijet koji smo svi pozvani čuvati. – Izvanredna situacija izazvana pandemijom potiče nas ponovno otkriti prolaznost ljudskog bića, prolaznost vremena i jača našu čežnju za onim “onkraj”, a to je Bog kojega je Isus objavio, kaže se u poruci koju prenosimo ucijelosti.
Draga braćo u biskupstvu,
predsjedništvo Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE) s radošću vam se obraća na pedesetu obljetnicu njegova osnutka. Na blagdan Naviještenja Blažene Djevice Marije, 25. ožujka 1971., Kongregacija za biskupe odobrila je Uredbe i smjernice ad experimentum. Te je uredbe kasnije precizirao i u konačnom obliku odobrio sveti Ivan Pavao II. godine1995. To tijelo rođeno je pod pogledom Majke Kristove i Majke Crkve, koju će se kasnije častiti kao Kraljicu Europe.
Vjetar Drugog vatikanskog koncila nastavio je napinjati jedra crkvene lađe koju je vodio Petrov nasljednik, sveti Pavao VI., a osjećaj biskupskog kolegijaliteta, „cum et sub Petro“, davao je novi zamah tom apostolskom poslanju. I na cijelom europskom kontinentu osjećala se potreba za jačanjem evangelizacijskih napora suočeni s velikim izazovima koje je pred nas stavila kulturna promjena iz 1968. godine.
Poticanje susreta biskupskih konferencija, uzajamno upoznavanje, razmjena iskustava, novi navještaj Krista, pastoralna skrb i njegova budućnost, predstavili su se kao nužni koraci u suočavanju s novim načinima razmišljanja i djelovanja. U tom pogledu, CCEE je bio znak pažnje koju Crkva posvećuje svijetu koji se mijenja. Pogled na čitav kontinent, od zapada prema istoku, također je bio proroštvo onoga što će se dogoditi 1989. godine ponovnim ujedinjenjem Europe: ujedinjenje koje nije bilo vanjsko nego nešto prirođeno njezinoj kulturi i duhovnosti.
Sastav Vijeća se tijekom godina proširivao: predsjednicima 33 biskupske konferencije pridružili su se i biskupi koji nisu pripadali određenoj konferenciji: nadbiskupi Velikog vojvodstva Luksemburga, Kneževine Monako, ciparskih maronitâ i biskupi Kišinjeva (Chişinău) u Republici Moldaviji, apostolske administrature Estonije i Mukačevske eparhije.
Mreža se brzo učvrstila i postala je živim dijelom dviju sinoda europskih biskupa održanih, održanih 1991. i 1999. Život i vitalnost CCEE-a jačaju se molitvom i ustaljenim susretima. Nije moguće iznijeti cjelovitu bilancu svih ovih godina, ali moramo svakako spomenuti deset simpozija, tri ekumenska zborovanja, pet katoličko-pravoslavnih foruma, pedeset plenarnih zasjedanja (koji se održavaju od 1995. i na kojima sudjeluju predsjednici biskupskih konferencija), susrete s generalnim tajnicima, voditeljâ tiskovnih ureda i glasnogovornikâ, sastanke povjerenstava posvećenih aktualnim temama. Zajedno s dokumentima i pravodobnim priopćenjima, time je izražena srdačna i pažljiva blizina Crkve s ljubljenim europskim kontinentom. U ovoj prigodi smo dužni i drago nam je zahvaliti svim predsjednicima, potpredsjednicima, čelnicima komisijâ, generalnim tajnicima i svima onima – svećenicima i vjernicima laicima – koji su velikodušno služili CCEE-u: sve je zapisano u Božjoj knjizi.
Poslanje našega Vijeća danas sve više jača i njegova je prisutnost diskretna ali učinkovita. Suočavamo se s ustrajnom dekristijanizacijom (raskršćanjenjem) Europe, čemu se pridodaje pogubna pandemija koja utječe na zdravlje ljudi, obitelj, gospodarstvo, rad, društvene odnose, pa čak i na vjerski život. Svemu tome se pridodalo nadiranje individualističke kulture koja dovodi do povlačenja u mikro-svjetove, a posljedice snose narodi, države i kontinenti: dovoljno se sjetiti migracijskih kretanja i određenog skepticizma prema naporima učinjenim u postizanju zajedništva.
Što se više čini da Bog nestaje iz obzora modernog čovjeka i što više raste egzistencijalni nemir, strahovi i pritisci podjelâ, to je Crkva više pozvana naviještati Krista našu nadu i svjedočiti put zajedništva i suradnje koji ne poništava naše razlike, već ih poštuje i vrednuje u višem skladu.
Čini se da danas postoje određeno nepovjerenje prema razumu i to dijelom objašnjava zašto je vjeri tako teško probiti se do umova ljudi i naći prostora u srcima. To ima za posljedicu pomutnju u pogledu identiteta ljudske osobe, što za sobom povlači značajne etičke i društvene posljedice. To se zorno vidi i u raširenoj demografskoj krizi, nepostojanoj kulturi života u cjelini, shvaćanju slobode kao individualističkog apsoluta i potrebi za cjelovitim i skladnim odgojem i obrazovanjem.
U ovom je trenutku, na poseban način, prijeko potrebno posvetiti pažnju dijalogu između svih religijâ kao temelju za izgradnju bratskog svijeta, kao i hitno predano zalaganje za stvoreni svijet koji smo svi pozvani čuvati. To su izazovi na koje papa Franjo skreće pažnju i za koje nudi smjernice za djelovanje.
Naviještati Kristovu osobu znači otvoriti srce čovjeka i njegov um cjelokupnoj stvarnosti i ponovno otkriti pravo lice svake osobe, taj krajnji temelj njezina dostojanstva i prava. To znači naviještati njihovu budućnost, a time i smisao sadašnjosti.
U toj perspektivi, susreti i suradnja s drugim kršćanskim vjeroispovijestima dragocjene su i prijeko potrebe dimenzije kojima je CCEE težio i intenzivirao ih tijekom svih ovih godina u ime samog Gospodina Isusa, imajući na srcu spas ljudskoga roda. Odnosi uspostavljeni s drugim religijama također imaju isti cilj i od njih se mnogo očekuje.
Mi ne možemo šutjeti, na hvalu Bogu i nama na poticaj, da čak i pustinja procvjeta. “Duhovna pustinja” koja, čini se, definira kontinent, duboko u sebi krije klice koje bude nadu; ulijevaju povjerenje i zanos u cjelovitom naviještanju evanđelja. Ispod površine, naime, živi mnoštvo ljudi svih dobnih skupina koji traže smisao života i osjećaju duboku čežnju za Bogom. Izvanredna situacija izazvana pandemijom također nas potiče ponovno otkriti prolaznost ljudskog bića, prolaznost vremena i jača našu čežnju za onim “onkraj”, a to je Bog kojega je Isus objavio. Želja za Božjom riječju, za vjerom, euharistijom, molitvom, pobožnošću Blaženoj Djevici, kršćanskim zajedništvom kola u mnogim srcima koja se, tajnovitim putevima, susreću, povezuju i uzajamno podržavaju za dobrobit sviju. U tome smislu, ovo je čas buđenja savjestî, buđenja koje je možda sporo, ali nezaustavljivo. To je jedan od znakova da Duh Uskrsloga Gospodina uvijek napinje jedra crkvene lađe.
U ovom obzorju nade, želimo pozvati sve pastire da mole jedni za druge i da potaknu kršćanske zajednice da mole na tu posebnu nakanu na jednoj od nedjeljnih misa. Našu će molitvu podržati sveci zaštitnici Europe: Katarina, Brigita, Terezija Benedikta od Križa, Benedikt, Ćiril i Metod.
Obnavljajući zajedništvo sa Svetim Ocem Franjom, upiremo svoj pogled u Mariju koja prihvaća navještaj Riječi koja je tijelom postala i činimo usrdni čin vjere u Uskrsloga. On je uz nas kao na putu za Emaus: sluša nas, prosvjetljuje nas, poziva nas da večeramo s Njim, obnavlja nas svojom prisutnošću. Prisvajamo poziv učenika kao da je naš vlastiti: „Ostani s nama, Gospodine, jer večer je!“, a On nam nastavlja govoriti: „Ne bojte se, ja sam s vama“.
St. Gallen, 25. ožujka 2021.
Kardinal Angelo Bagnasco
umirovljeni nadbiskup Genove
predsjednik CCEE-a
Mons. Stanisław Gądecki
Nadbiskup Poznańa, potpredsjednik CCEE-a
Kardinal Vincent Nichols
Nadbiskup Westminstera, potpredsjednik CCEE-a
IKA
St. Gallen, 25. ožujak 2021.
