Propovijed biskupa Majića na Svetoj misi u povodu obljetnice svjedočke smrti župnika Filipa i sestre Cecilije

Biskup banjolučki mons. Željko Majić, 11. svibnja 2024., u župi svete Terezije od Djeteta Isusa u mjestu Presnače nadomak Banje Luke, prevodio je Euharistijsko slavlje u povodu 29. obljetnice svjedočke smrti župnika vlč. Filipa Lukende i sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskog Cecilije Grgić. Biskup Majić uputio je propovijed koju prenosimo u cijelosti:

Preuzvišeni oci biskupi Franjo i Marko,
braćo svećenici i redovnici, sestre redovnice,
poštovana i draga rodbino ubijenoga brata svećenika Filipa i časne sestre Cecilije,
dragi Božji narode!

Ulomku iz Ivanova evanđelja koji smo upravo čuli prethode redci u kojima nas evanđelist izvješćuje kako su neki Grci, koji su došli u Jeruzalem „klanjati se na Blagdan“ zaželjeli vidjeti Isusa. Znajući da je Filip jedan od njegovih učenika, misleći možda po imenu da je i on Grk, mole za njegovo posredovanje. Filip u zajedništvu s Andrijom to im omogućava; dobronamjerne Grke, one koji žele „vidjeti“ Isusa, dovode k Učitelju. Vjerujemo da su na riječi kojima im je Isus predstavio samoga sebe, ostali ne malo zbunjeni. Umjesto uobičajenoga: Ja sam Isus, izvolite što vas zanima – što vam mogu pomoći, Isus im se predstavlja kao ono pšenično zrno koje zasijano u zemlju, da bi donijelo rod, treba umrijeti – istrunuti. Inače, ako se to ne dogodi, ostaje samo – besplodno. Samo po smrti, istrunuću donosi obilat rod. A onda, Gospodin kao da njihov grčki intelekt namjerno izaziva, sve suprot ljudskoj misli i grčkoj filozofiji: slava u smrti (evo da je u uskrsnuću, iako su i to nijekali – sjetimo se sv. Pavla na Areopagu), uspjeh u prijeziru tjelesnoga života, čast u služenju. Dok im bez sustezanja, kao pravi čovjek, govori da se boji smrti: „Duša mi je sada potresena, i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa?“, on im svečano obznanjuje da ta smrt nije svršetak – ništavilo, prah u prah, nego da je proslava, razlog njegova dolaska na svijet; Njegova je smrt očitovanje Božje ljubavi na najsavršeniji način: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,9); to je proslava Boga: „No zato dođoh u ovaj čas! Oče proslavi Ime svoje! Uto dođe glas s neba: ‘Proslavio sam i opet ću proslaviti’“.

I opet ću proslaviti. Zašto smo se mi danas ovdje okupili? Da se prisjetimo teškoga zločina nad velečasnim Filipom i časnom sestrom Cecilijom kojima bijaše jedina krivica to što su bili katolički svećenik i katolička redovnica milosrdnica, pripadnici hrvatskoga naroda? Da još jednom iskažemo svoje zaprepaštenost nad žalosnom istinom da zbog ovih zločina kao i mnoštva drugih nitko nije pred domaćim, ali ni međunarodnim sudovima odgovarao, kamo li krivim označen? Da se zbog svega toga nahranimo gorčinom, ili, ne daj Bože, mržnjom? – Bogu hvala, ništa od toga. Ovdje smo da zahvalimo dobrom Bogu što se u našem bratu i sestri sam Bog proslavio: „Uto dođe glas s neba: ‘Proslavio sam i opet ću proslaviti’“; što su bez zadrške svjesno prihvatili da budu Božje zrno koje će u zemlju bačeno istrunuti. I duboko vjerujemo da ova zrna u zemlju posijana ne će ostati besplodna. Da će, Božjom milošću, u svoje vrijeme roditi obilatim plodom. Da će iz krvi i bola, praha i pepela njihova života i ovoga svetišta niknuti novi život, roditi se nova duhovna zvanja, svećenička i redovnička, upravo kao što se podigla i ova crkva na ruševinama one koju je vlč. Filip zajedno s tolikim vjernicima i dobročiniteljima gradio.

I upravo zato što križ i smrt Božjih svjedoka, poput Židova i Grka ne gledamo kao na sablazan ili na ludost, nego kao na proslavu Boga, nama je ovo dan duhovnoga slavlja. Slavimo Boga u Presvetoj Euharistiji i zahvaljujemo mu što je u našemu narodu i našoj Crkvi našao ljude koji su bili dostojni i spremni život svoj za njega dati: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti“ (Lk 9,23-24).

Istina, za onoga koji ne vjeruje sve su ovo „tvrde besjede“. No, za velečasnoga Filipa i časnu Ceciliju nisu bile tvrde. I na poziv da odu, da se sklone, oni su zajedno s Petrom ponavljali: “Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji“ (Iv 6,68-69). Ako odemo i negdje se prikrijemo dok pogibao ne mine, možda ćemo sebi osigurati još koji dan, mjesec ili godinu ovozemaljske prolaznosti. No, Ti reče: „Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni“. Čitajući crtice iz njihova života, za oko su mi zapele i u svijest mi se urezale riječi koje su odabrali kao životni moto pri svećeničkom ređenju, odnosno redovničkom zavjetovanju. Vlč. Filip: „Svima praštati i nikoga ne mrziti.“ A s. Cecilija: „Sve mogu u onome koji mi snagu daje!“

S dubokom vjerom da ih je Gospodin u trenutcima teške muke, u toj strašnoj noći 12. svibnja 1995. godine, Duhom svojim ojačao i dao snagu da su svojim mučiteljima oprostili te bez sjene mržnje pred Lice Oca nebeskoga došli, s velikim uvjerenjem da se u njima Sin Božji proslavio, najavljujem da započinjemo sa sustavnim radom prikupljanja potrebite dokumentacije i svjedočanstava koje ćemo u svoje vrijeme zajedno s ostalom braćom – svjedocima vjere ubijenim in odium fidei predstaviti Dikasteriju za svete u Vatikanu kako bi jednoga dana bili uzdignuti na čast oltara. Za to sam već imenovao osposobljena svećenika koji će s ljubavlju i znanjem sustavno na ovomu raditi. A sve vas, draga braćo i sestre, jednako vjernike laike, sestre redovnice, braću svećenike i redovnike molim da ovo djelo pratite i podržite svojom molitvom i svojim svjedočenjem.

Gospodine Bože,

Ti si svojim slugama svećenicima i službenici časnoj sestri udijelio milost da svoju ljubav prema Tebi posvjedoče prolijevanjem krvi.

Ponizno Te molimo da se udostojiš snagom svoga Duha ove svoje svjedoke vjere ubrojiti među blaženike Tvoje svete Crkve kako bismo, slijedeći primjer njihova života, iskusili njihov moćni zagovor kod Tebe u svojim životnim potrebama. To Te molimo po Kristu Gospodinu našemu. Amen.