Audio: ​​​​​​​Homilija nadbiskupa Vukšića na biskupskom ređenju mons. Majića

U subotu, 2. ožujka 2024., tijekom Euharistijskog slavlja u banjolučkoj katedrali sv. Bonaventure, za biskupa je zaređen je mons. Željko Majić, imenovani biskup banjolučki. Glavni zareditelj nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić tom prigodom uputio je propovijed naslovljenu „Budi svjedok milosti koja ti je dana!“ koju prenosimo u cijelosti:

U odlomku iz Matejeva evanđelja (5,13-16), koji nam je naviješten na ovoj Misi biskupskoga ređenja, nalazimo dvije Isusove izreke, izgovorene u obliku prispodobe, kojima je on definirao poslanje svojih učenika u svijetu. To su slike soli i svjetla. I pitamo se: Što je Isus time htio reći i što to znači za nas danas okupljene u Banjoj Luci?

I.

Sol se koristi da bi se začinilo jelo koje se pripravlja, jer bez njega ono nije dovoljno ukusno. Odnosno, kao što sol vrlo utječe na jelo, mijenja mu okus na bolje i čini ga prihvatljivijim, tako su Kristovi učenici poslani da, poput kvasca, utječu na ljude u svijetu pomažući im otkriti smisao života, napustiti „neukusan” način života i postajati boljima. Osim toga, posebice u starini, pa i u Isusovo vrijeme kad on koristi sliku soli, ona je korištena također kao sredstvo da bi se hranu zaštitilo od kvarenja. Odnosno, dio poslanja Isusovih učenika sastoji se i u tomu da, kao svjedoci Evanđelja, pomognu ljudima i svijetu sačuvati se od kvarenja. Posebice da ne postanu žrtve niskih poriva i da u svom životu i djelovanju ne budu u kvaru. Da se Isusovi učenici, poput soli koja se topljenjem dokraja daruje, i oni daruju drugima. Naime, kao što sol koja se topi, samo prividno nestaje jer nastavlja postojati kao okus, kršćansko odricanje i darivanje drugima nije osiromašenje Isusovih učenika nego postojanje na nov, mnogo bolji i korisniji način. Stoga bi, bez toga njihova poslanja, takve prisutnosti i aktivne uloge među ljudima, svijet u Božjim očima bio jedva prihvatljiv, u opasnosti kvara i moralnoga raspada. Uz to, u židovskom kulturnom krugu, u kojemu je Isus odrastao i u kojemu se izražavao, zbog svoje prirodne moći da oplemenjuje, sol je, kao slika, također bila drugo ime za mudrost. Odnosno, kršćani su sol zemlje jer imaju Evanđelje kojemu je bitna oznaka da, ako se njime koristi, ima moć zaštiti čovjeka od kvara i održavati ga u moralno zdravu stanju.

Slika svjetla bila je isto tako vrlo poznata u vjerskoj tradiciji naroda Božjega. Tako je, na primjer, već Izaija prorok najavio da će taj narod, u mjeri u kojoj bude sluga Gospodnji, biti postavljen za svjetlost svim narodima (Iz 49,6). Kršćani su, međutim, svjetlost svijeta u mjeri i po mjeri svoje pripadnosti Kristu koji je za sebe kazao: „Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života” (Iv 8,12). Odnosno, svjetlo je tamo gdje je Riječ Božja, tamo gdje je Isus, koji je utjelovljena Riječ Božja, i tamo gdje su oni koji hode za njim u vjernosti njegovu nauku jer, upravo po toj vjernosti, očituju da imaju Riječ Božju koja je svjetlo (Mk 4,21).

Isusovi učenici trebaju biti vjerni Riječi Božjoj te svojim životom, kao mjesto prisutnosti Isusa, Svjetla svijeta, i sami biti svjetiljka koja obasjava okolinu na trajan način. Kao što se ona stavlja na svijećnjak, kako kaže Isus, da svijetli svima u kući, i uvijek da svijetli, i ne užiže se da se potom stavi pod posudu i tako ugasi, On svojim učenicima kaže: „Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima” (Mt 5,16).

II.

U svojoj Poslanici kršćanima Rima, iz koje smo danas također čuli odlomak koji je, kao i današnje evanđelje, i ne slučajno, predložen da se naviješta na Misama ređenja, apostol Pavao slika Crkvu u svoj njezinoj veličini i univerzalnosti i pri tomu rado koristi sliku ljudskoga tijela, koje je jedno iako ima mnogo udova, koji su u službi jedan drugomu. Potom tumači ovaj apostol: „Kao što u jednom tijelu imamo mnogo udova, a nemaju svi isto djelovanje, tako smo i mi, mnogi, jedno tijelo u Kristu, a pojedinci udovi jedan drugomu” (Rim 12,4-5). To jest individualizam, koji u svom razmišljanju i djelovanju ne bi bio u službi drugih i cjeline, u Crkvi Kristovoj nikada ne može biti na kršćanski način karizmatičan. To jest, kao što je život oznaka cijeloga tijela, tako su življenje i naviještanje Evanđelja oznaka, poslanje i karizma Tijela Kristova kao zajednice, koja se u povijesti očituje u svojim udovima. Pri tomu, svaki ud Tijela Kristova, to jest svaki član Crkve, ima jednako osnovno dostojanstvo pripadnosti tomu Tijelu. No svaki član istovremeno treba biti svjestan i granica svoga posebnog poslanja. To zato što je Tijelo Kristovo zajednica i što je njezino poslanje uloga cijeloga tijela. Jer što je bilo koji ud, ako je odvojen od drugih, i može li uopće biti živ bez pripadnosti tijelu?

Apostol Pavao je teolog cjeline i misionar stvarne uzajamnosti među njezinim dijelovima. On naviješta poštivanja svakoga člana ali i potrebu skladnoga djelovanja Tijela Kristova na način da svatko u njemu vrši svoju ulogu i da svaki ud poštuje posebnost uloge drugoga. Tako će svi uzajamno biti jedni drugima u službi.

Zdravlje i učinkovitost cijeloga tijela ovisi o zdravlju, suradnji i doprinosu svakoga njegova uda. Tako je i u Crkvi. Pri tomu, ni jedan od udova ne predstavlja cjelinu već su svaki u službi zajednice i svakoga drugoga člana i samo tako se održavaju na životu, rastu i napreduju. To jest: „Dare pak imamo različite po milosti koja nam je dana: je li to prorokovanje – neka je primjereno vjeri; je li služenje – neka je u služenju; je li poučavanje – u poučavanju; je li hrabrenje – u hrabrenju; tko dijeli, neka je darežljiv; tko je predstojnik – revan; tko iskazuje milosrđe – radostan!” (Rim 12,6-8).

III.

„Biskupi kao nasljednici apostola primaju od Gospodina, (…), poslanje da naučavaju sve narode i da propovijedaju evanđelje svakomu stvoru kako bi svi ljudi postigli spasenje po vjeri, krstu i vršenju zapovijedi (usp. Mt 28,18-20; Mk 16,15-16; Dj 26,17-18). Za ispunjavanje toga poslanja Krist Gospodin je apostolima obećao i na Pedesetnicu s neba poslao Duha Svetoga, da mu po njegovoj snazi budu svjedocima do kraja zemlje, pred plemenima, narodima i kraljevima (usp. Dj 1,8; 2,1ss; 9,15). A ta zadaća, koju je Gospodin povjerio pastirima svoga naroda, pravo je služenje” (Lumen gentium, 24).

Poštovani i dragi biskupe Željko! „Krist Gospodin je za upravljanje Božjim narodom i za njegovo umnožavanje u svojoj Crkvi ustanovio različite službe koje teže za dobrom čitavoga Tijela” (Lumen gentium, 18). U toj rasporedbi providnosti Božje, tebi Crkva Kristova danas povjerava službu predstojnika svoga časnog dijela, zajednice svjedoka Božjih koja nosi ime po ovomu gradu. Neka te uvijek prati Božji blagoslov kako bi u služenju i molitvi mogao biti revan. A budući da biskupsko služenje uključuje također prorokovanje, molimo da ono uvijek bude primjereno vjeri. Ono je i poučavanje koje neka bude cjelovito i potvrđeno tvojim djelima. To služenje se sastoji i u hrabrenju zdvojnih koje nikada nemoj zaboraviti. Ono je i u dijeljenju potrebitima. U tome imaš mnogo iskustva. I nastavi biti darežljiv. Također, u svakom drugom obliku djelȃ milosrđa budi radostan.

Po biskupskom ređenju Duh Gospodnji sići će tebe, jer će te Gospodin danas pomazati. On te šalje da radosnu vijest donosiš ubogima i iscjeljuješ srca slomljena; da zarobljenima u vlastite slabosti navijestiš duhovnu slobodu i oslobođenje svim sužnjevima zla; da navješćuješ vrijeme milosti Gospodnje i milosrđa njegova (usp. Iz 61,1-2).

Budi svjedok milosti koja ti je dana! Budi ovoj zajednici vjernika sol, koja će joj davati Kristov „okus” i štiti je od svakoga kvara. I moralna svjetiljka budi svim ljudima, jer postavljen si da budeš svjetlo koje svima pokazuje pravi put. Po Kristu Gospodinu našemu.