Audio: Propovijed biskupa Majića u travničkoj crkvi na Misi u okviru Međudekanskog susreta

U okviru 11. Međudekanskog susreta Bosne i Hercegovine, Euharistijsko slavlje, u četvrtak 18. travnja 2024. u crkvi Nadbiskupijskog sjemeništa „Petar Barbarić“ posvećenoj sv. Alojziju Gonzagi u Travniku, predvodio je predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mons. Tomo Vukšić, nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH, u zajedništvu s biskupom mostarsko-duvanjskim i apostolskim upraviteljem trebinjsko-mrkanskim mons. Petrom Palićem i biskupom banjolučkim Željkom Majićem te uz koncelebraciju 31 svećenika. Prigodnu propovijed uputio je biskup Majić, a prenosimo je u cijelosti:

Draga braćo u biskupstvu Tomo i Petre,

mnogopoštovani provincija fra Jozo, generalni vikari, dekani, draga braćo svećenici, dragi Božji narode!

U ovom Uskrsnom vremenu, Crkva nam u prvom čitanju uprisutnjuje život prve Crkve Prva poglavlja govore o prvim jeruzalemskim kršćanima. Sv. Luka ih opisuje kao zajednicu jednog srca i duše kojima je sve bilo zajedničko što se očitovalo u dijeljenju svega što su posjedovali. To zajedništvo nije bilo naređeno nekim izvanjskim zakonom ili silom, nego bijaše po duši i srcu; po vjeri u Isusa Krista. Oni su pripadali jedni drugima bez sebičnosti kako u duhovnom tako i u materijalnom smislu.

Stoga i ja želim odmah na početku pozdraviti ovaj naš dan zajedništva po vjeri u Isusa Krista u kojemu i mi danas svjedočimo ono što je živjela prva Crkva. Stoga, dao Bog da ovakvih dana zajedništva i međusobne solidarnosti i razumijevanja bude više, da to bude glavno obilježje ove krajevne Crkve.

Današnji ulomak iz Djela predstavlja nam Filipa đakona. Naglašavam ovo – đakona jer u Svetom Pismu susrećemo četiri osobe po imenu Filip, dvije – da se iz nadovežem na jutrošnje predavanje profesora vlč. Davora Vukovića, iz ove sekularne države a dvije osobe iz Božje države. Ove iz crkvene države spominje evanđelist Luka – Filipa tetraha pokrajine Itureje i Trahonitide (Lk 3,1). Evanđelisti Matej Filipa Herodova brata i muža Herodijade. Herod je bratovu (Filipovu) ženu uzeo za svoju ženu. Ivan se tomu usprotivio i javno govorio: „Nije ti dopušteno imati je za ženu.“ (Mt 14,3). Znamo što se nakon toga dogodilo.

Osim ove dvojice Filipa po nekima braće sinova Heroda Velkoga od različitih žena, tu su i dvojica Filipa Isusovih sljedbenika: Filip apostol i Filip đakon.

Filip apostol rodom je iz Betsaide u Galileji, baš kao što su i Petar i Andrija. (Iv 1,43-44) To je onaj Filip koji je radost što je našao Mesiju podijelio s Natanaelom i doveo ga Isusu (Iv 1, 45-51); Filip koji kao pravi ekonom zna da 200 denara nije dovoljno da se nahrani mnoštvo gladnih (Iv 6, 5-7); Filip koji zajedno s apostolom Andrijom Isusu predstavlja Grke koji su došli u Jeruzalem za Blagdan (Iv 12, 20-22); Filip koji želi upoznati Oca nebeskoga: „Tko je vidio mene, vidio je i Oca“, odgovora mu Isus“ (Iv 14, 8-9). Filip koji je s apostolima svjedočio Isusovu Uzašašću na brdu zvano Maslinsko, te se uspeo u gornju sobu gdje su boravili i zajedno sa ženama i Marijom Majkom Isusovom, i braćom njegovom, bio postojan u molitvi. (Dj 1,12-14) Predaja kaže da je Filip otišao u Frigiju (u današnjoj Turskoj) kao misionar i da je ondje u Hierapolisu ubijen.

Filip đakon, a naziva ga se i „evanđelist“, je Filip iz današnjega ulomka iz Djela apostolskih, jedan od sedmorice kojega su apostoli postavili u službu đakona za službu u Crkvi u Jeruzalemu. (Dj 6,1-7) Kada je došlo do velikog progonstva Crkve u Jeruzalemu i on poput mnogih napušta Jeruzalem i odlazi u krajeve samarijske. (Dj 8,1-2) Sve je, kako nas izvješćuju Djela, započelo s ubojstvom đakona Stjepana „na što je pristao Savao“. Svi su se osim apostola razbježali po krajevima judejskim i samarijskim. Da je među tima koji su se razbježali bio i Filip svjedoče nam Djela samo koji redak niže gdje čitamo: „Filip tako siđe u grad samarijski i stade im propovijedati Krista. Mnoštvo je jednodušno prihvaćalo što je Filip govori slušajući ga i gledajući znamenja koja je činio.“ (Dj 8, 5-6) O snazi njegove propovijedi govori i podatak da je za Krista oduševio i čarobnjaka Šimuna koji je „opčaravao narod tvrdeći da je neki veliki“ (…) Ali kada propovijedaše Filip koji navješćivaše evanđelje o kraljevstvu Božjemu i o imenu Isusa Krista, i krštavaju se – muževi i žene. Povjerova i Šimun te se krsti i osta uz Filipa: bio je zanesen promatrajući znamenja i čudesa koja su se događala“. (Dj 8,9-13) Iz Djela saznajemo da je živio u Cezareji s četiri kćeri koje se nisu udavale, nego su se Bogu posvetile kao prave redovnice i sve četiri su imale dar proricanja: „Sutradan otputovasmo i stigosmo u Cezareju. Uđosmo u kuću Filipa evanđelista, jednoga od sedmorice, i ostadosmo kod njega. On je imao četiri kćeri djevice koje su prorokovale“ (Dj 21,8-9).

Današnjem ulomku iz Djela upoznaje nas pobliže o načinu Filipova apostolata.

Filip ponukan Duhom – „Anđeo mu se Gospodnji obrati“ – kreće na put koji je pred ljudskim očima pust. No, Filip sluša glas: usta i pođe.

Odjednom eto pred njim čovjeka – u ovom slučaju Etiopljanina – dvorjanina koji bijaše nad kraljičino riznicom. Dvorjanin čita, a ne razumije što čita. A kako će razumjeti, ako ga tko ne pouči. Treba učitelja.

Filip mu sve potanko tumači. Filipovo tumačenje tako je snažno. Čim je Etiopljanin ugledao vodu znao je što mu je činiti: „Evo vode! Što me priječi da se krstim?“ Siđoše obojica u vodu i Filip ga krsti. Čim ga krsti, Duh Filipa ponese dalje na novi zadatak, a Etiopljanin radosno nastavlja putu, ali sada u novosti života.

Draga braćo i sestre, poštovani i dragi svećenici.

Razmišljajući na ovom ulomku iz Djela, uvijek sam u mislima imao ovaj naš narod – naš kraj, nas svećenike. Po tko zna koji put nasta progon u ovoj našoj zemlji. Mnogi su se razbježali u europske, američke, australske i ne znam koje druge zemlje. S njima u te krajeve pođoše i mnogi svećenici i đakoni da im propovijedaju Evanđelje. Želimo vjerovati, i na tu nakanu se Bogu moliti, da su mnogi koji su napustili ove naše krajeve postali evangelizatori prostora u koji su došli; da su u progonstvo otišli sa sjemenom Riječi i tu Riječ posijali u krajeve u koje dođoše. Zato, kako ne reći: divan je naš Bog koji ravno piše i po krivim crtama našega ljudskoga umovanja.

Ali u ovom našem Jeruzalemu, Bogu hvala, uz apostole ostade lijep broj svećenika da dvore svoj narod kruhom anđeoskim i utjehom nebeskom. Kako je ohrabrujuće i srcu ugodno bilo pročitati neki dan vijest iz Sarajeva da se na Saboru Vrhbosanske nadbiskupije okupilo oko 230 svećenika. Veliki je to Božji dar – 230 svećenika jedne nadbiskupije oko svoga pastira u razmišljanju i molitvi. Dakle, zajedno s dramatično umanjenim brojem vjernika, Bogu hvala, ostao je vrlo lijep broj svećenika. I ne samo ovih 230 okupljenih u Sarajevu. Tu je brojno svećenstvo hercegovačkih biskupija Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske; tu je dobro i brojno svećenstvo mučeničke Banjolučke biskupije. Stoga, dragi moje narode Božji, za sve njih molite se nemojte se umoriti moliti Bogu za svoje svećenike. Imat ćete nas onakve kakve nas izmolite. Uzdižite svagdanje molitve za svoje svećenike.

A vas, poštovani i dragi dekani, i preko vas sve svećenike ove krajevne Crkve pozivam i hrabrim da Duhom ne malakšete; da se poput đakona Filipa Duhu Svetomu otvarate i on neka vas, neka nas vodi; da poput Filipa i mi krenemo, ljudskim očima gledano, pustim putem u još pustiju Gazu. Tko zna koji nas tamo „etiopljanin“ čeka; čovjek koji treba naše tumačenje, čovjek koji treba našu riječ, našu utjehu, čovjek kojemu su poput dvojice učenika iz Emausa potonule sve lađe nade, vjera splasnula, umanjila do kritične razine, a iz ranjenoga srca izlila se velika količina ulja ljubavi. Priđi mu popu Isusa, poput Filipa. Protumači mu pisma da mu se sumnje rasprše, vjera poraste, unatoč tolikih životnih poteškoća ne umre nada i unatoč tolikih rana srca umnaža se ljubav.

Razmišljajući nad ovim ulomkom iz Svetoga Pisma papa Franjo je, među ostalim, rekao: Započnite od konkretne situacije, a ne teorije. Približi se ljudskoj stvarnosti, onomu što se stvarno događa. Papa upozorava da evangelizacija nije u teoriji, da se evangelizacija događa izravno između osoba. Počinje se od situacije, a ne od teorije. Filip naviješta Isusa Krista konkretnoj osobi i u konkretnoj situaciji, traženju i potrebi; nakon navještaja – tumačenja Duh ga potiče da tu istu osobu krsti. Nije li to konkretno i doslovno izvršavanje Isusove zapovijedi: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se.“ Pred ovom zapovijeđu besmisleno je ljudsko umovanje. Naš svijet danas, i prostor u kojemu moramo odgovoriti na poziv, jest ova zemlja, od Boga nam dana i ako njiva ispred nas prostrta. Filip, da bi izvršio volju Božju, odgovorio na poziv, uvijek je bio u pokretu, na putu, bliz ljudima i uvijek je započinjao od konkretnih situacija. Stoga mi se čini da bi model Filipova apostolata u pustoj Gazi, koji promatramo u tri faze koje prožima isti Duh, mogao postati i model našega pstoralnog djelovanja ovdje i sada na ovim prostorima: Bog te je, Bog me je pozvao i zove. Stoga, ustani i pođi! Čovjek me treba, čovjek te treba: približi mu se čuj ga! Čovjek treba riječ utjehe i hrane nebeske: Bog te za to na dostojanstvo svećenika uzdignu: nahrani toga čovjeka gladna ljubavi i hrane nepropadljive kruhom anđeoskim i utjehom nebeskom!

Neka nam sv. Filip, koji je na poticaj Duha Svetoga pošao u pustu Gazu u kojoj ga je čekao čovjek da ga Bogom ispuni, bude nadahnuće i kod Gospodina zagovornik u našem pastoralnom radu u ovoj krajevnoj Crkvi.

KTA