Audio: Propovijed biskupa Petra Palića u rimskoj Bazilici sv. Pavla izvan zidina u okviru pohoda „ad limina“

U okviru svoga službenog pohoda Svetom Ocu i tijelima Rimske kurije poznatom pod nazivom „ad limina Apostolorum“ (na apostolske pragove) u Rimu, biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, u večernjim satima 6. svibnja 2024. slavili su Svetu misu u Bazilici sv. Pavla izvan zidina. Euharistijsko slavlje predvodio je i prigodnu homiliju uputio potpredsjednik BK BiH mons. Petar Palić, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski. Homiliju biskupa Palića donosimo u cijelosti:

Draga braćo u biskupskoj službi,
Braćo svećenici,
Draga braćo i sestre!

1. Godine 2009., uoči završetka Pavlove godine, papa Benedikt XVI. objavio je važnu vijest kršćanskom svijetu:

„Okupili smo se u blizini groba apostola, čiji je sarkofag, sačuvan ispod papinskog oltara, nedavno bio predmet pomne znanstvene analize: u sarkofagu, koji nikada nije otvoren u mnogim stoljećima, vrlo mala perforacija za uvođenje posebnom sondom, kojom su otkriveni tragovi dragocjene platnene tkanine ljubičaste boje, laminirane čistim zlatom i svijetloplave tkanine s lanenim nitima.

Također je otkrivena prisutnost crvenih zrnaca tamjana te proteinskih i vapnenačkih tvari. Nadalje, pronađeno je da vrlo mali fragmenti kostiju, podvrgnuti radiokarbonskom ispitivanju (ugljikom 14) od strane stručnjaka nesvjesnih njihovog podrijetla, pripadaju osobi koja je živjela između 1. i 2. stoljeća. Čini se da to potvrđuje jednoglasnu i neospornu tradiciju da su ovo posmrtni ostaci apostola Pavla.”

Kao apostolski nasljednici, danas slavimo euharistiju na grobu sv. Pavla, apostola pogana, najvećega misionara u povijesti, koji je svoju vjernost Isusu Kristu posvjedočio svojom mučeničkom smrću. Predaja kaže da je Apostol vjerojatno umro 67. godine za vrijeme Neronovih progona. Odrubljena mu je glava južno od Rima, na poljima gdje su pogubljeni oni osuđeni na Aquae Salviae, što je bila “dostojna” smrtna kazna rezervirana za rimske građane, Predaja, također, kaže da se njegova glava pri padu tri puta odbila prije nego što se zaustavila, te da su na zemlju spontano izbila tri izvora: prvi tople vode, drugi mlake i treći hladne vode.

I kao što je sveti Petar triput zatajio Isusa, a zatim i triput posvjedočio da ga ljubi, tako i simbolika mučeničke smrti svetoga Pavla očituje njegovu beskrajnu ljubav prema Onome kome je povjerovao (usp. 2 Tim 1,12).

2. Poput većine opisa u Djelima apostolskim, ovotjedni tekst zatiče kršćane na putu. Naizgled nesposoban stajati na mjestu, Pavao je u pokretu, naviještajući Radosnu vijest dijelu drevnog svijeta koji je prepun povijesnog značaja kao i velike raznolikosti ljudi. Prva postaja na itinereru je Makedonija. Božanski putokazi do ove točke bili su negativni. Čitamo u Djelima kako je Božji Duh neprestano preusmjeravao njihova putovanja, blokirajući im put do Azije i Bitinije (Dj, 16, 6-7). To je kao da je božanski navigacijski sustav zanemario reći ovim evangelizatorima kamo da idu, ali je neprestano stvarao jasne prepreke na putu. Jasnoća dolazi tek kada Pavao i njegovi drugovi stignu u Troadu. Tamo viđenje konačno pokazuje put, treba ići u Makedoniju. Ponovno na putu, ovi rani kršćani su u pokretu zahvaljujući Duhu.

3. Rečenice koje prethode današnjem čitanju, odnosno o preprekama na putovanju Pavla, Sile i Timoteja dozivaju nam u svijest činjenicu da je konačna odgovornost za poslanje Božja, da Crkva ponekad traži Božji poziv u pogrešnim smjerovima i prekinutim pokušajima, te da Božji Duh često govori kroz frustrirajuće i veoma teško razlučivanje.

Zar se u sličnoj frustrirajućoj situaciji ne nalazimo i mi, pastiri u Bosni i Hercegovini, promatrajući nefunkcioniranje društvenog sustava u svojoj zemlji, drastično umanjen broj vjernika, kako nam se pojedine župe prazne, ljudi stare, mladi napuštaju svoje domove, duhovna zvanja opadaju, a ustaljeni način pastorala i duhovnog života biva nagrižen sekularizacijom? Imamo li pravo i smijemo li sve nabrojeno razumjeti samo kao razlog za defetizam ili priliku za novi iskorak?

U svojoj prvoj katehezi o strasti prema evangelizaciji, odnosno apostolskom žaru, papa Franjo podsjeća da je evangelizacija vitalna dimenzija Crkve, koja nije prozelitizam. „Duh Sveti je oblikuje kao zajednicu izlaska – Crkva u izlasku, koja izlazi – tako da ne bude prignuta nad samom sobom, nego okrenuta prema vani, privlačna Isusova svjedokinja – vjera i privlači, također – koja se pruža i širi njegovo svjetlo do na kraj svijeta“, naglašava papa Franjo. U istoj katehezi Papa upozorava da apostolski žar može postati mlak. „Katkad se čini kao da ga je nestalo, ima zatvorenih kršćana, ne misle na druge. Ali kad kršćanski život izgubi iz vida horizont evangelizacije, horizont navještaja, tad oboli: zatvori se u samoga sebe, postane autoreferencijalan, zakržlja. Bez apostolskog žara i revnosti vjera kopni.“ (Papa Franjo, Kateheza na Općoj audijenciji, 11. siječnja 2023.)

4. Ovo bi nam slavlje, draga braćo i sestre, u prvom redu nama biskupima i svećenicima, prvima odgovornima za evangelizaciju, trebalo otvoriti oči kako bismo shvatili da je evangelizacija Božje poslanje i njegov plan. Svi smo mi na svakom koraku pozvani na razlučivanje Božjega poslanja: gdje nas Duh poziva, nas u Bosni i Hercegovini, u ovome trenutku svjetske i naše narodne povijesti i naših okolnosti?

Opasno je ostati prignut nad samim sobom, autoreferencijalno promatrati svoju prošlost i povijest, sjećati se i tugovati, a zaboraviti zahtjev sadašnjosti, odnosno kojim putem i na koji način danas učiniti privlačnim Isusovo evanđelje tamo gdje jesmo i s onima s kojima živimo.

Možda se bojimo neuspjeha, neuspjeha u promjeni mentaliteta, načina pastoralnog djelovanja, pristupa suvremenim pastoralnim problemima i izazovima. Iz opasnosti od neuspjeha rađa se strah povezan s nepokretljivošću i bez želje za promjenom. Međutim, evangelizacija zahtjeva strpljenje. Poziv može biti hitan, odgovor trenutačan, ali se rezultati neće vidjeti odmah. Bog usmjerava svoje planove po svom promislu. Iako je Pavao u viđenju vidio Makedonca, prva koja je dočekala evanđelje u Filipima je žena i to žena iz Tijatire u Aziji, gdje je Duh zabranio Pavlu da ide, a sada je susreće u Filipima i ona sluša Evanđelje, a Gospodin joj otvara srce da vjeruje.

5. U ključnom trenutku, Pavao nestaje iz vidokruga. Svojim ponašanjem nas zapravo Pavao uči da nije karizmatična osobnost pastira ili propovjednika ta koja ima moć stvoriti vjeru. Vjera proizlazi iz Božjeg vlastitog milosnog djelovanja. Od početka do kraja, ovaj odlomak naglašava da je Bog taj koji je zadužen za poslanje, Bog je taj koji određuje njegov smjer i Bog je taj koji određuje rezultate.

A od nas se traži vjera. Ona je čovjekov životni odgovor na Božju ponudu spasenja. Lidijina vjera postaje odmah aktivna: ona i njezin dom primaju krštenje.

6. Sveti Luka kaže da je Lidija „prisilila“, odnosno nagovorila Pavla i njegove drugove da ostanu s njom i prihvate njezino gostoprimstvo. Postoji još samo jedno mjesto u Novom zavjetu gdje se ova riječ koristi za sličnu situaciju: u Emausu na uskrsnu večer, dok su dvojica učenika putujući nagovarala uskrsloga Isusa da ostane s njima te večeri (Lk 24,29).

Možda ova riječ i nije slučajna. Jedino preobraženim životima i otvorenima u vjernom učeništvu, koje susrećemo kod Petra, Pavla, Lidije i mnogih drugih kroz povijest spasenja, nazočnost uskrslog Gospodina nastavlja se širiti u svijet.

Približavajući se kraju uskrsnoga vremena nastavimo i mi, ogrnuti snagom Duha istine, Duha Branitelja kušati i živjeti tu nazočnost, “nagovarajući” svijet da čuje, vidi i upozna milosrđe Božje u uskrslom Kristu. Amen.