Audio: Propovijed biskupa Željka Majića na Misnom slavlju u Hrvatskoj crkvi sv. Jeronima
Biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, u večernjim satima u nedjelju, 5. svibnja 2024. u Hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu, slavili su Svetu misu uz sudjelovanje hrvatske rimske zajednice kojom je proslaviljen blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića i bl. Ivana Merza te započet proljetni susret hrvatskih rimskih studenata. Euharistijsko slavlje na hrvatskome jeziku predvodio je predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić, a prigodnu propovijed uputio je biskup banjolučki mons. Željko Majić. Propovijed biskupa Majića, pod naslovom „I ja sam čovjek“, prenosimo u cijelosti:
Preuzvišeni nadbiskupe Tomo, biskupe Marko, dragi Rektore, Vicerektore, braćo svećenici i redovnici, sestre redovnice, poštovani i dragi studenti i studentice, Božji narode!
Slavimo 6. uskrsnu nedjelju. Misna čitanja, kao uostalom i čitanja svih ovih dana od svetkovine Uskrsa, jednako radilo se o nedjeljnim ili svagdanjim, u ozračju uskrsne radosti donose nam predivne tekstove kojima je u središtu Isusova poruka jedinstva i ljubavi, bolje kazano jedinstva u ljubavi – ulomci iz Evanđelja te kako je tu poruku živjela prva Crkva – ulomci iz Djela apostolskih.
I danas, kako u drugom čitanju – Prva Ivanova poslanica – tako i u Evanđelju – opet Apostol ljubavi – čitamo divne retke poziva da budemo osobe ljubavi po uzoru na Isusa čija je ljubav bezgranična; koji nam je na križu dao najveći dokaz ljubavi i pozvao nas da ostanemo u njegovoj ljubavi, držeći njegove zapovijedi. Plod takve ljubavi jest radost. „To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna“ (Iv 15,9-17).
No, draga braćo i sestre, koliko me god poruke današnjeg evanđelja i Prve Ivanove poslanice pozivale da nastavim razmišljati i govoriti o ljubavi, ipak, čitajući današnja čitanja po redu kako je to Crkva posložila, nisam se mogao otrgnuti od onoga što mi se prvo urezalo u misao. A to su Petrove riječi Korneliju koji je pred njim pao na koljena. Reče mu Petar: „Ustani! I ja sam čovjek!“ (Dj 10.26).
Ova Petrovo priznanje poziva nas da na kratko promotrimo što je to čovjek u sebi, svjesno odstupajući od raznih definicija kako filozofije tako i teologije. Naime, puno je rečeno o čovjeku. Znanstvenici, pjesnici i umjetnici na svim razinama pokušali su nam opisati čovjeka i uzveličati njegovo dostojanstvo i moć. I ni jedan nije uspio izreći o čovjeku ništa ispravnije i potpunije od nadahnutih pisaca knjige Postanka i 8. psalma. Dok u Knjizi Postanka čitamo da je čovjek slika Božja: „na svoju sliku stvori Bog čovjeka“ (Post 1,27) čime se ukazuje na usku povezanost čovjeka i Boga; da je čovjek Božja prisutnost u stvorenom svijetu, dotle Psalmist, dok se pita: „Što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohađaš?“ (Ps 8,6) u sljedećim redcima čovjeka predstavlja kao „maloga boga“: „Ti ga učini malo manjim od Boga“ (Septuaginta „od anđela“), slavom i sjajem njega okruni. Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, njemu pod noge sve podloži: ovce i svakolika goveda, i zvijeri poljske k tome, ptice nebeske i ribe morske, i što god prolazi stazama morskim“ (Ps 8, 6-9).
Ti ga učini malo manjim od Boga, hoće reći da ga Bog učini malo manjim od sebe, da iz njegova bića na neki način zrače Bogu vlastiti atributi; da on u sebi nosi Božju sliku; da je on Božji duh na zemlji.
Podsjetivši se kratko na dostojanstvo čovjeka na koje ga je sam Bog uzdignuo, vratimo se sada ulomku iz današnjega prvoga biblijskoga čitanja i ponovimo još jednom Petrovu: „I ja sam samo čovjek“.
Koliko je sam Petar sebe spoznao, koliko mu je koristila lekcija s Posljednje večere, bolje kazano iz Kajfina dvora kada je sam sebe osporio, kada se njegova hrabrost slomila poput trule trstike, u ovom dijelu njegova javnog djelovanja još je rano reći. Naime, očitovat će se Petar i još koji put nakon ovoga u svojoj ljudskoj slabosti. Trebalo mu je puno vremena i kušnja da postane ono što jest i što mi danas slavimo i čime se nadahnjujemo: čovjek, slika Boga živoga bez ljage, Kristov vikar na zemlji, čovjek svjestan velike Božje ljubavi ali i vlastite nedostojnosti: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!” (Lk 5,8). I dok promatramo Petra od ribara s Genezaretskog jezera do ribara ljudi, sve njegove uspone i padove, uznositosti i poniznosti, u tim istim stanjima motrimo i Crkvu kako u povijesti tako i u današnjosti; Crkvu koja je, dok je zagledana u Krista kadra poput Petra i po moru hodati, ali i Crkvu koja kada svoj pogled pomakne s Krista postaje sirotica koja tone i da bi se „spasila“ sa stolova ovozemaljskih bogataša na koljenima moli za mrvice.
Braćo biskupi, svećenici, poštovani Božji narode!
Proljetno okupljanje rimskih studenata i studentica povezano je s liturgijskim slavljima Božjih ugodnika iz hrvatskoga naroda: sv. Leopolda Bogdana Mandića (slavi se 12. svibnja) i bl. Ivana Merza (slavi se 10. svibnja). A ja bih i danas ovdje dodao još jednoga Božjega ugodnika iz našega naroda, a to je bl. Alojzije Stepinac čijeg se rođendana spominjemo 8. svibnja. Tko su bili ti ljudi? Smatrajući nepotrebnim ovdje donositi i u najkraćim crtama njihove životopise, pribjegnimo odgovoru Crkve na pitanje tko su sveci i blaženici. To su naša braća u vjeri, koji su prošli velike nevolje ove suzne doline i obijelili svoje haljine u Krvi Jaganjčevoj (Otk 7,14); ljudi koji nisu posustali i u životnim nevoljama poklonili se moćnicima ovoga svijeta, nego zagledani u Krista, s Psalmistom trajno ponavljali: „Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni“ (Ps 23,4); ili pak, s Pavlom: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?“ (Rim 8,35). To su ljudi vjere, nade i ljubavi koji su se u potpunosti oslanjali na Boga; ljudi blaga i milosrdna srca koji nisu dopustili da mržnja ovlada njihovim srcima; kojima je potreba drugih bila ispred vlastitih potreba. Oni su danas u nebu, naši su zagovornici kako bismo i mi poput njih zagrlili svoga Stvoritelja.
Dakle, iz svega rečenoga: sveci su ljudi u kojima se na najizvrsniji način očitovala volja Božja; oni su Božja slika i Božji duh na zemlji, „bića stvorena od Boga da postanu osobe u Kristu“, kako se lijepo izrazio sv. Grgur Nisenski.
Poštovani i dragi studenti i studentice, jednako bogoslovi, svećenici, redovnici, redovnice i vjernici laici! Ovim rimskim ulicama hodao je i u sveučilišnim klupama sjedio i bl. Alojzije Stepinac. U ovoj državi, u maloj ispovjedaonici u Padovi, sate, dane i godine proboravio je sv. Leopold Bogdan Mandić, a na ovom kontinentu i u našem narodu svoju vjeru svjedočio je jedan od najvećih likova europskoga katoličkog laikata prvih desetljeća 20. stoljeća, kako se o bl. Ivanu Merzu izrazio prof. Tommaso Federico, profesor na Papinskom liturgijskom institutu ovdje u Rimu.
Što je ovu trojicu izdiglo iznad tolikih studenata, svećenika i vjernika laika svoga vremena te ih Crkva podižući na čast oltara stavlja kao primjer nasljedovanja, a opet učinilo poniznima? – Lijep, nadahnut i učen govor o Bogu, jednako radilo se to o govoru na sveučilišnim katedrama, propovjedaonicama ili ispovjedaonicama? Zasigurno da im nije nedostajalo znanja i dobra savjeta i pouke u poslanju i raznim životnim okolnostima. No, vjerujemo da ćemo se svi vrlo lako usuglasiti da ih na oltar nije doveo govor o Bogu – teologija, nego razgovor s Bogom – molitva i, dakako, dobra djela. Da je molitva ta koja ih je očuvala da pred ovozemaljskim moćnicima ne padnu na koljena, ali i očuvala od oholosti kada su im suvremenici na razne načine pokazivali da su „vrjedniji“ od drugih, da imaju više znanja, više duha Božjega; da je molitva ta koja im je uvijek u um i srce uprisutnjivala istinu da je sve što imaju da su od Boga kao dar primili i da im je za rad s darom Bogu račun položiti; da su samo ljudi – „ I ja sam samo čovjek“ – pa ne znam koju crkvenu, akademsku ili građansku titulu nosili ili nagradu zaslužili. Stoga vas danas, poštovani i dragi mladi prijatelji – studenti i studentice – potičemo da, dok na raznim fakultetima i institutima Papinskih rimskih sveučilišta mukotrpno usvajate potrebno i dragocjeno znanje o Bogu, ne zaboravite molitvu – razgovor s Bogom. I sam papa Franjo ovu je godinu proglasio godinom molitve u vidu izvanrednog Jubileja 2025. godine te molitvu nazvao „dahom vjere“, „tihim vapajem koji izlazi iz srca onih koji vjeruju i povjeravaju se Bogu.“
Jedan je svetac rekao: „Svi koji su postali blaženi, postali su to zato jer su mnogo i dobro molili. Svi koji su osuđeni, to su jer nisu nikako ili su vrlo loše molili!“ Neka nam dobri Bog udijeli milost postojanosti u molitvi i očuva nas u svojoj ljubavi kako bismo poput Petra i mi, vršeći djela za koja nas Bog osposobi i ovlasti, uvijek imali na umu da smo samo ljudi, ali ne bilo kakvi ljudi, nego ljudi – slika Boga živoga, Božja volja i Božji duh ovdje na zemlji. Amen.
KTA
