AUDIO: PROPOVIJED NADBISKUPA VUKŠIĆA NA EUHARISTIJSKOM SLAVLJU I LITURGIJSKOM UVOĐENJU U SLUŽBU

TABB12. ožujka 2022.

142 5 minuta čitanja

Blagovjesnik biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje

Središte kršćanskoga života je radost zbog Božje ljubavi prema ljudima i prema svim ostalim stvorenjima. Oličenje te ljubavi je Isus Krist, najizvrsniji izraz Božje blizine i svima uzor, primjer, učitelj i pravilo ljubavi prema svakom čovjeku. Stoga kao vjernici neprestano zahvaljujemo Gospodinu Bogu za blagoslov i sreću kad smo vjerni pravilu kršćanske ljubavi. A za sve to na osobit način zahvaljujemo svaki put kad se okupljamo na Euharistiju i slušanje Riječi Božje, po kojima je Bog stalno prisutan. Po njima smo svaki put iznova u neposrednoj Božjoj blizini jer nama i radi nas opetovano dolazi u Euharistiji te nama i radi nas opet i opet govori, poziva, tješi, opominje pa i kori. I ne umara se dolaziti i govoriti jer Božja je želja da se svi ljudi uzajamno poštuju i vole te da se svi, koji su se udaljili ili krenuli zlom stranputicom, na pravi put vrate. Stoga je u tom smislu vrlo prikladno u ovo Korizmeno vrijeme ponoviti Božju poruku, napisanu još u Starom zavjetu, da svaki čovjek, pristajanjem uz Božja pravila i vršenjem zakona ljubavi, svoju vječnu sreću počinje graditi već u ovom životu. Božja je, dakle, želja da čovjek živi zauvijek jer Gospodinu nije čak ni „do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi“ (Ez 33,11).

Isus je utjelovljena ljubav Božja koja je neumorna i beskrajno strpljiva upravo zato što je Božja. Ili, kao što je pisao apostol Pavao zajednici kršćana u Korintu: „Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje“ (1 Kor 13,4-8).

Svjedok i poslanik Božje ljubavi, Isus Krist, na poseban način opisan je u odlomku iz Lukina evanđelja (Lk 4,14-21), koje nam je upravo naviješteno i koje neka nas vodi u nastavku ovoga razmatranja. Taj odlomak ustvari izvješćuje o Isusovoj nastupnoj propovijedi u njegovu gradu Nazaretu. Događaj se zbio jedne subote, jer su se židovi upravo subotom okupljali na zajedničku molitvu i tumačenje Svetoga Pisma. Činili su to u svojim sinagogama, kako su nazivali svoje molitvene prostore po mjestima u kojima su živjeli.

Kaže evanđelist Luka za Isusa: „I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotnji u sinagogu te ustane čitati. Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano: ‘Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.’“ (Lk 4,16-19).

Te subote Isus je, dakle, razvijao knjigu, zato što je bila u obliku svitka, i tražio upravo ovaj odlomak u knjizi proroka Izaije. Naime: „I nađe mjesto gdje stoji napisano“, kaže sveti tekst. To je poglavlje šezdeset i prvo, napisano više stoljeća prije Krista, u kojemu se nalazi proroštvo o budućem Mesiji, koji je punina Duha Božjega, o Pomazaniku Božjemu koji će spasiti svoj narod. Taj je odlomak hranio nadu i vjeru Izabranoga naroda i pomagao mu s optimizmom prolaziti kroz kušnje. Vrlo često je i zbog toga bio čitan na njihovim pobožnim okupljanjima i potom tumačen riječima učitelja i proroka. A u tom dugom višestoljetnom nizu čitanja, slušanja i tumačenja poznatog odlomka vjerojatno su slušatelji i one subote u Nazaretu očekivali sličan nastup mladog proroka Isusa. No, naspram tomu, nakon što je pročitao rečeni odlomak, savio smotak knjige, vratio ga poslužitelju i sjeo te su oči svoju u sinagogi bile uprte u njega, Isus im je toj svojoj nastupnoj propovijedi svečanom priopćio: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima“ (Lk 4,21).

Tim riječima Isus je svečano obznanio svoje dostojanstvo. Time je vrijeme očekivanja završilo jer je je on ispunjenje njihove nade.

II.

U svom nastupu u nazaretskoj sinagogi Isus je obznanio i svoje poslanje da ljudima naviješta vrijeme milosti Božje: blagovjesnik biti siromasima, proglasiti vid slijepima, na slobodu izvesti sužnjeve i potlačene.

Prema nauku, kojega Isus nudi, osnovno poslanje poslanika i svjedoka Božjega je naviještati radosnu vijest spasenja. U Isusovu govoru i kasnijem njegovu djelovanju na prvomu mjestu su siromasi. To su naravno i oni koji žive i materijalnoj oskudici pa trebaju pomoć. Trebaju našu solidarnost i naša djela konkretne ljubavi. No ne samo oni. Jer još je veće siromaštvo nepoznavanje Boga. A najveća duhovna oskudica sastoji se u bogatstvu grijeha. I pogotovo ovakvima Isus naviješta potrebu obraćenja.

Znademo da je Isus činio čuda te je i ponekom slijepcu vratio fizički vid. No Njegova je želja vratiti vid moralnim slijepcima. Onima koji su duboko pali i kojima treba pomoć da bi se ponovno uspravili jer ne mogu više sami. I osobito želi pomoći da progledaju oni koje je zahvatila takva sljepoća duha da više ni ne vide koliko su se svojim ponašanjem, razmišljanjem i izborima udaljili od zakona kršćanske ljubavi, od poštivanja tuđega života, dostojanstva i dobroga glasa.

U ovom svijetu, nažalost, mnogo je potlačenih, a samim time nije mali broj ni njihovih tlačitelja. Razni su oblici nasilja nad čovjekom: strašni ratovi i drugi oblici sličnoga nasilja, prijetnje oružjem, širenje straha, trgovina ljudima, uskraćivanje zaslužene plaće, nijekanje radničkih prava, raširena korupcija, različiti oblici nepotizma i još mnogi drugi načini. Pri tomu uvijek postoje progonitelji i progonjeni. Svi progonjeni su na neki način sužnjevi svojih progonitelja, što je sramotno, a njihovi progonitelji su uvijek teški zarobljenici svojih mana, vlastite moralne sljepoće i svojih loših sklonosti. Tako i jedni i drugi, iako na različite načine, žive u sužanjstvu i oboji trebaju pomoć. Odnosno, Isus želi da se svi, koji su sužnjevi svojih slabosti, oslobode svojih mana i da prestanu činiti nasilje nad Božjim stvorenjima te da tako svi potlačeni izađu na slobodu.

III.

Navještaj i svjedočenje stvarnoga i moralnog oslobođenja čovjeka osnovno je poslanje također svakoga poslanika i svjedoka Božjega. Među njima to se na prvom mjestu odnosi na biskupe, nasljednike apostola. No to je poslanje također svakoga kršćanskog vjernika ali, u skladu s prirodnim zakonom i osnovnim pravilima zdrave etike, jednako i poslanje svakoga čovjeka.

Dok razmišljamo kako rasti u ljubavi, kako svjedočiti dobrotu i kako nasljedovati Isusa Krista u različitosti služba i sposobnosti, vrlo je draga istina da tko god doprinosi zaista onoliko koliko može, taj daje svoj maksimum. To jest, sve što može i koliko može. A najviše što se može darovati jest dati sebe kao sredstvo dobrote. To je za Isusa dosta. I zato je svaki naš doprinos u dobroti dokaz Božje prisutnosti među ljudima i djelo je za porast Božjega kraljevstva na zemlji. Svaki čovjek, a osobito svaki kršćanin, pozvan je upravo to biti: učiniti sebe sredstvom ljubavi i sloge.

U tom smislu bit će korisno podsjetiti također na pouku apostola Pavla, koju nalazimo u njegovu pismu što ga je uputio kršćanima Efeza, o različitim službama i doprinosima u Crkvi i u svijetu. Iako su službe različite, svima je ista svrha: da se „opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova, dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove“ (Ef 4,11-16).

Svatko, dakle, na svoj način i svatko u svom zvanju, na radnomu mjestu, u obitelji i društvu, prema svojim mogućnostima i talentima pozvan je dati svoj doprinos da tako uzraste „do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove“.

Neka tako bude, po Kristu Gospodinu našemu!