AUDIO: PROPOVIJED NADBISKUPA VUKŠIĆA NA MISI KOJOM JE ZAVRŠEN KATEHETSKI DAN VRHBOSANSKE NADBISKUPIJE I BANJOLUČKE BISKUPIJE

Katehetski dan Vrhbosanske nadbiskupije i Banjolučke biskupije, kojim su vjeroučitelji obilježili 30. obljetnici katoličkog vjeronauka u Bosni i Hercegovini, održan je u subotu, 27. kolovoza 2022. u prostorijama Katoličkog školskog centra sv. Josipa u Sarajevu. Susret je završen Euharistijskim slavljem koje je u crkvi Kraljice svete krunice predvodio predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mons. Tomo Vukšić, nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH. Propovijed nadbiskupa Vukšića prenosimo u cijelosti:

U redovitom liturgijskom slijedu odlomaka iz Evanđelja, koji se za vrijeme Euharistijskih slavlja jedan za drugim navješćuju vjernicima svakoga dana kroz cijelu godinu prema unaprijed utvrđenom rasporedu, danas nam je ponuđen odlomak iz Matejeva evanđelja. U njemu se čita poznata Isusova prispodoba o različitom broju talenata koje gospodar, prije svoga odlaska na dugi put, daje na raspolaganje pojedinim svojim slugama sa željom da se oni njima služe, da ih oplemenjuju i umnažaju. A pri raspodjeli tih talenata, kako veli sveti tekst, vodio je gospodar računa da svakom sluzi dadne prema njegovim sposobnostima.

Danas, kad smo okupljeni na Katehetskom danu, sama od sebe nameće se potreba razmišljati o tomu što dragi Bog, po čijoj providnosti nam je danas naviješten odlomak o talentima, želi poručiti nama: svećenicima, biskupima, redovnicima, redovnicama, katehetama, koji smo na svoj način svi slobodno pristali biti vjeroučitelji i koji u tu svrhu raspolažemo talentima, što nam ih je na dugi rok darovao Gospodar života, talenata i tvorac nauka vjere, koji je također učitelj svih vjeroučitelja.

Dok zahvaljujemo Bogu za dar i blagoslov našega služenja među ljudima, molimo ga da blagoslovi sve vjeroučitelje kako bi mogli nastaviti činiti dobro, navješćivati i svjedočiti Božji nauk i tako koristiti talente, koje im je Bog dao, i oplemenjivati ih.

Nekomu je Gospodin dao više talenata, nekomu malo manje, ali sigurno je dao „svakomu prema njegovoj sposobnosti“ (Mt 25,15). Točno onako kako Isus kaže u svojoj prispodobi o talentima. Slikovito govoreći, nekomu je povjerio pet, nekomu dva, nekomu jedan – ali svakomu onoliko koliko je sposoban izvršavati.

Svaka Isusova prispodoba nije povijesna priča niti reportaža o nekom događaju već je trajna pouka o kraljevstvu Božjemu, koje je na zemlji započelo Isusovim dolaskom, te traje i izgrađuje se po ljubavi među Božjim stvorenjima, a svoj dovršetak i ispunjenje imat će o konačnom dolasku vječnoga Gospodara. Ovu prispodobu o talentima Isus je, kao jednu od svojih poučnih priča, izrekao ondašnjim slušateljima, a time i svojim sljedbenicima svih vremena, kao dio svoje eshatološke besjede na Maslinskoj Gori samo dva dana prije Pashe, odnosno prije negoli je bio predan da bude razapet.

Prema ovoj Isusovoj eshatološkoj prispodobi, gospodar iz priče je Bog sam, a talenti su očito slikovit govor o svim čovjekovim prirodnim sposobnostima, koje mu je dao Stvoritelj. Njima treba pridodati također sve druge milosti i blagoslove, koje Bog daje tijekom života. To je prije svega talent života samoga, inteligencija, zvanje, posao, kreativnost, roditelji, braća, sestre, prijatelji, rodbina, vjernici, djeca, profesori, odgojitelji, suradnici te slušanje Riječi Božje, sakramenti i cjelokupan život Crkve kao posrednice spasenja. To je ogromno bogatstvo, koje se ne da ničim izmjeriti. Sve to su talenti koje je Gospodar dao na raspolaganje svakom čovjeku. Njih treba iskoristiti i stalno obogaćivati. To jasno proizlazi iz prispodobe budući da, bez truda oko talenata i bez nastojanja da ih se uveća, nema ulaska u vječnu radost Gospodara života, jer taj ulazak ovisi o trudu i nastojanju oko obogaćenja talenata koje je čovjek dobio.

Sluga, koji je dobio jedan talent, imao je iskrivljenu sliku o svom gospodaru. Što u strahu od njegove strogoće, što zbog brige da ne izgubi i ono što mu je dano, a što zbog svoje lijenosti on je zakopao darovani talent. Sačuvao ga je cijeloga i vratio ga gospodaru, ali mu nije uvećao vrijednost. Za Isusa i za kršćanstvo to je klasičan primjer grijeha propustom i nečinjenjem. I zato je taj sluga bio kriv.

Isus jasno daje do znanja, da za njega nije prihvatljivo postojanje u obliku „pozitivne nule“ koje bi bilo unaprijed planirano. On u prispodobi o talentima najavljuje kaznu za onoga tko ne djeluje, tko ne razrađuje i ne umnaža talente, a nagrađuje onoga tko se potrudio obogatiti i razviti svoje sposobnosti. Isus traži da darovana vrednota mora biti oplemenjena i obogaćena dodanom vrijednošću. To jest, na Božji dar treba dodati svoj trud i zasluge.

Za Isusa je svako ništa uvijek i samo – ništa. Čak je i svako ljudsko mnogo za Isusa uvijek i samo – malo. Za Isusa su i pet, i dva i jedan talent uvijek malo, jer oni su samo mali dio božanskoga beskrajnog bogatstva, koje on ima i od kojega daje čovjeku. To je uvijek njegovo blago, a nama samo povjereno kao sredstvo i mjesto naše vjernosti Gospodaru i našega nastojanja da se blago njegova kraljevstva širi među ljudima.

Kolikogod da nam je Gospodar povjerio, to je uvijek samo malo od njegova mnogo. Ali je važno da to malo od božanskoga, što ga imamo, koliko god da jest, nastojimo uvećati, a nikada zakopati. Pa iako je sve što smo primili, i sve što smo tomu svojim nastojanjem pridodali, ipak neznatno u odnosu na bogatstvo, koje Bog posjeduje, Isus obojici slugu, koji su udvostručili dobivene talente – jedan pet a drugi dva – daje jednaku nagradu. Pri tomu kaže svakomu od njih istim riječima: „Uđi u radost gospodara svoga“ (Mt 25,21.23). To jest, daje svakomu svu svoju radost i zato je obojici jednaka nagrada.

Prva dvojica slugu stekla su dvostruku vrijednost u odnosu na dobivene talente. Međutim, bez obzira na tu veliku razliku, obojica dobivaju jednaku nagradu što, ako se gleda ljudskim očima i pravilima, na prvi pogled ne izgleda baš pošteno i pravedno. Oba su, naime, jednako pripušteni u zajedništvo i radost gospodara, iako nisu dostavili jednak iznos. Ipak, gledano Božjim očima i pravilima, u prispodobi nema nepravde, jer Bog mjeri čovjekove zasluge prvenstveno snagom čovjekova nastojanja i načinom korištenja sposobnosti koje se ima, a ne količinom ostvarenoga. Ne prvenstveno brojem dobrih djela koje je netko stekao, nego ponajprije snagom predanja, jačinom osobne ljubavi prema Gospodaru i talentima, pristajanjem duha i volje, kojima su ta djela vršena. Tako, mjereno Božjom vagom, udvostručena dva talenta mogu biti čak više negoli udvostručenih pet.

Prispodoba o talentima je dio Isusove propovijedi o načinu vršenja službe koju smo izabrali i koja nam je povjerena, uključujući časno i odgovorno zvanje vjeroučitelja kojemu je povjereno da umnaža blago Božjega nauka i morala. Ona je također važna pouka o osobnom posvećenju kroz odgovornu suradnju s Božjim darovima. U njoj se nalazi i Isusov nauk da su ovaj svijet i njegove vrednote, naše sposobnosti i zvanje, sredstva koja su nam povjerena jer dragi Bog po nama želi nastaviti svoje djelo stvaranja u izgradnji ovoga svijeta, a naša dodana vrijednost na primljene talente bit će ključ koji otvara vrata da bismo ušli u radost Gospodara svoga. Prispodoba o talentima je potom pouka o nebesima, o spasenju ljudi i konačnoj Božjoj nagradi, koja je uvijek cijela radost Gospodara. Ta nagrada je uvijek cijela, jer se daruje Bog sam, i samim time jednaka svakomu spašeniku. A putovanje do nje je ozbiljan, dug i vrlo zahtjevan posao, koji traži ustrajnost u poštivanju Gospodara, vjernost njegovoj volji i dosljednost u vršenju svoga zvanja. Gospodar uvijek, od svakoga prema njegovim sposobnostima, zahtijeva ostvarenje dodane vrijednosti. „Od njega je da vi jeste u Kristu Isusu, koji nama posta mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje“ (1 Kor 1,30). Zato se kršćanski put do nebesa zove naša odgovornost i rad, a vršenje dobra prema svakom čovjeku je sredstvo i način putovanja do posvećenja. Za vas vjeroučitelje to su u prvom redu vaši učenici i njihov rast u dobroti. To jest, kršćanstvo je akcija i stalna inicijativa. Onako kako je to činio Isus Krist koji, kada dođe, neka nas nađe s umnoženim talentima. Njemu hvala, slava i čast u vijeke vjekova. Amen.

Napomena: Talent je bio kovani novac od zlata ili srebra, a ponekad i vrlo težak. U Isusovo vrijeme, kažu bibličari, takav jedan talent vrijedio je otprilike 6.000 denara, a jedan denar obično je bio plaća za jednu nadnicu prosječnoga radnika. To pak znači, da je jedan talent odgovarao vrijednosti čak 6.000 nadnica.

A ako bi jedna nadnica u današnjoj Europi iznosila recimo 50 Eura, onda bi onaj koji je dobio jedan talent primio 300.000 Eura kredita, onaj s dva talenta dobio bi 600.000, a onaj s pet talenata čak 1.500.000 Eura.

„Bog, bogat milosrđem“ (Ef 2,4) uvijek, dakle, daje mnogo!