Audio: Propovijed nadbiskupa Vukšića na misnom slavlju na Bobovcu na Molitveni dan za domovinu Bosnu i Hercegovinu

XXIII. Molitveni dan za Domovinu Vrhbosanske nadbiskupije i XXI. Hodočašće na Bobovac katolika pripadnika Ministarstva obrane, Oružanih i policijske strukture svih razina upriličeni su u subotu, 26. listopada 2024. o obljetnici smrti kraljice Katarine Kosače Kotromanić na ostacima drevnog grada Bobovca pokraj crkve sv. Mihovila arkanđela, koji se nalazi na području župe Kraljeva Sutjeska šezdesetak kilometara sjeverno od Sarajeva.
Prigodnu propovijed pod naslovom  “Ako trpi jedan, trpe zajedno svo udovi. Ako li se slavi jedan, raduju se zajedno svi udovi” uputio je nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić. Njegovu propovijed prenosimo u cijelosti.

AKO TRPI JEDAN, TRPE ZAJEDNO SVI UDOVI.

AKO LI SE SLAVI JEDAN, RADUJU SE ZAJEDNO SVI UDOVI

U godini obilježavanja 600-te obljetnice rođenja kraljice Katarine

Bobovac, 26. listopada 2024.

S radošću vidimo da je molitveni pohod za Domovinu i sve ljude koji žive u njoj također ove godine okupio velik broj katoličkih vjernika. Ovdje su vjernici Vrhbosanske nadbiskupije, koji su se popeli na ove visine 23. put zaredom. Tu su i pripadnici Vojnog ordinarijata, kojima je ovo molitveno uspinjanje 21. po redu. Ovdje su također brojni drugi dragi ljudi, koji su nam se pridružili u plemenitoj nakani, molitvi i želji. Stoga molimo da svemogući Bog blagoslovi te svi u Bosni i Hercegovini, svatko u svom životu i službi koju obnaša, osnaženi Božjim blagoslovom i svojim poštivanjem Božjih pravila, izgrađuju i čuvaju međusobnu slogu i trajan mir, društvenu pravdu, dostojanstvo svakoga čovjeka koji u njoj živi i svih njezinih naroda. Neka doprinose općem dobru i gospodarskom razvitku.

Molitveni pohod na Bobovac, koji se redovito događa vezano za dan smrti kraljice Katarine koja je umrla 25. listopada, za razliku od svih dosadašnjih, ovaj put je poseban po tomu što se zbiva u godini u kojoj se obilježava 600-ta obljetnica njezina rođenja. Stoga je naša molitva dvostruka: s jedne strane, zahvalna molitva Gospodinu Bogu za njezino rođenje i za njezin lijep primjer služenja ljudima i Domovini i, s druge, naša je molitva prošnja da Gospodin po svom milosrđu kraj njezina zemaljskoga života pretvori u početak njezina života u vječnosti.

I.

Kad je promatrao i tumačio Crkvu kao vidljivu zajednicu, koja je sastavljena od mnogo različitih pojedinaca, apostol Pavao je vrlo često u svom propovijedanju i spisima koristio sliku ljudskoga tijela (usp. 1 Kor 12,12-31). Čuli smo to i u današnjem odlomku iz njegova pisma kršćanima u Efezu (Ef 4, 7-16). Naime, kao što je tijelo uvijek jedno iako ima mnogo udova, tako je i s Crkvom. Ona nije samo vidljivi povijesni organizam nego je jedno tijelo Kristovo, kojemu smo mi udovi. Svi članovi Crkve zajedno jesu tijelo Kristovo, a pojedinačno su oni udovi toga tijela i odgovorni su jedni za druge. Piše Pavao: „Ne može oko reći ruci: ‘Ne trebam te’, ili pak glava nogama: ‘Ne trebam vas.’ Naprotiv, mnogo su potrebniji udovi tijela koji izgledaju slabiji. (…) Nego, Bog je tako sastavio tijelo, da je posljednjem udu dao izobilniju čast, da ne bude razdora u tijelu, nego da se udovi jednako brinu jedni za druge. I ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi.”

Pojedini udovi nisu, dakle, samo dijelovi tijela nego imaju također svoje uloge u službi cjeline. Tako je i s udovima u Crkvi u kojoj je, kako piše apostol Pavao u tekstu koji nam je naviješten za vrijeme ove Mise (usp. Ef 4,7-16), svakomu od nas dana milost po mjeri dara Kristova. Odnosno, nastavljajući tumačiti svoju sliku, isti apostol na razini primjera veli, da je Krist u Crkvi dao jedne za apostole, jedne za evanđeliste, druge opet za pastire i učitelje i tako redom. Učinio je to zato, da sve opremi za djelo služenja i za izgrađivanje toga Tijela, što je služba koja ima trajati do kraja ovoga svijeta. To jest, uzajamno služenje i izgrađivanje tijela ima trajati sve dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove. Pri tomu, kao način postojanja i metodu djelovanja udova svoga tijela, Naroda Božjega koji se naziva Crkva, Isus traži naviještanje istine i svjedočenje ljubavi na način da sve može uzrasti do sličnosti s Kristom tako da svi udovi i cijelo Tijelo, kako mudro veli Pavao svojim prepoznatljivim rječnikom, usklađeno i povezano svakovrsnim zglobom zbrinjavanja po djelotvornosti primjerenoj svakomu pojedinom dijelu, promiče svoj rast na saziđivanje u ljubavi tako da „ne bude razdora u tijelu, nego da se udovi jednako brinu jedni za druge. I ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi (1 Kor 12,25-26).

II..

Kao što se kroza sliku ljudskoga tijela tumači složenost Crkve i obveza na međusobnu i uzajamnu odgovornost svih članova u njoj, tako se i svako obično ljudsko društvo može promatrati kroz istu sliku tijela. Naime, svako ljudsko društvo je jedno ali je i složeno. To jest, iako je kao društvo svaka ljudska zajednica jedno tijelo, u tom tijelu je mnogo različitih udova: ljudi, narodȃ, ustanova, jezika, kultura, vjerskih zajednica i još mnogo drugoga. Odnosno, kršćanski je pogled na svijet, da je svako društveno tijelo sastavljeno od mnogih svojih udova, koji se jedni prema drugima moraju odnositi odgovorno i s poštovanjem. Naime, kao što stupanj zdravlja čovjekova tijela ovisi o zdravlju svih pojedinih njegovih udova, tako je i sa svakim ljudskim društvom, jer je njegov zdrav napredak jednak zbroju pojedinačnih doprinosa njezinih stanovnika, državnih tijela i drugih institucija

Izgradnja pravednoga društva i njegov napredak je zadaća i odgovornost svih ljudi. Mi katolici toga smo duboko svjesni i želimo, u skladu s crkvenim naukom i pravednim zakonima, odgovorno sudjelovati u izgradnji Domovine, davati svoj doprinos njezinu razvitku, poštivati svakoga njezina čovjeka i sve narode, njihovo dostojanstvo, ljudska i vjerska prava, pojedinačna i kolektivna. I jednako znademo, da bismo se udaljili od katoličke vjere u mjeri u kojoj bismo, ne daj Božje i što nikako nećemo, zanemarili svoje poslanje da svjedočimo ljubav prema svim stvorenjima, svakom čovjeku i narodu. Također, jednako znademo, da bismo se udaljili od katoličkoga nauka, ako ista prava ne bismo tražili za sebe. Zato, naravno, moramo poštivati svakoga i očekujemo da sve to bude u praksi prema nama, katoličkim vjernicima i hrvatskom narodu.

Ovim molitvenim pohodom, koji je već postao vrlo lijepa tradicija u pastoralnom kalendaru i koji ćemo rado njegovati i ubuduće, mi katolici s ponosom nastavljamo davati svoj doprinos da se poštuju prava i dostojanstvo svakoga čovjeka i naroda. To je naša moralna obveza, koja proizlazi iz samoga katoličkog identiteta, a ne sȁmo iz običnih ljudskih zakona. Zato, u ime osnovnoga Kristova nauka i kršćanskoga morala treba ponoviti također da nikomu nikada, ni na koji način, pa ni koristeći rupe i previde nepravednih ljudskih zakona, nije dopušteno ponižavati bilo kojega pojedinog čovjeka ili kolektivno dostojanstvo i prava bilo kojega naroda. I kao učenici Isusa Krista, koji žele biti produžena ruka njegove ljubavi u svijetu, te bez obzira na moguće nepravde, danas ovdje na vrhu Domovine, zajedno s apostolom Pavlom, još jednom ispovijedamo, da nas ništa neće rastaviti od ljubavi Kristove i propovijedanja njegova nauka te ponavljamo njegove riječi: „Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem” (Rim 8,38-39).

III.

Ljubav je drugo ime za Boga u kojega kršćani vjeruju. A pravila osobnog i društvenog morala, kojemu je osnovni temelj u zakonu ljubavi, snažan su poziv svim ljudima, siguran lijek protiv zastranjenja i čvrst temelj trajnog i pravednog mira. Stoga su s ovoga povijesnog mjesta, kojim je nekada kročila i pokojna kraljica Kata, taj zakon ljubavi i njegova pravila morala, snažan poziv i sadašnjim potomcima nekadašnjega njezina Kraljevstva, razgranatima u različite narode i religije, u vrijednosna usmjerenja i politike, da napuste teške riječi i svađe, da ugase svaku mržnju i sijanje straha, da ostave prijetnje i vrate se dijalogu, da grade i čuvaju mir, da se u miru uzajamno poštuju u svojim razlikama i natječu u poštivanju dostojanstva i prava drugih. Za to danas molimo!

U mjeri u kojoj slijede pravilo ljubavi, koja je njihov znak raspoznavanja, Isusovi učenici su sol zemlje i svjetlo svijeta (usp. Mt 5,13-14). Svjesni toga, znademo također da nas je Isus poslao u svijet da, naspram razdora i mržnje, svjedočimo i navješćujemo ljubav i slogu, da poštujemo sve ljude i narode i da jednako poštovanje tražimo za sebe i tako doprinesemo da ne bude razdora nego da se ljudi brinu jedni za druge.. To je naše kršćansko poslanje! Trudit ćemo se oko toga, jer tako vjerujemo i iz te vjere svima poručujemo: Ljubav prema sebi ne mjeri se snagom ugrožavanja tuđega života i dostojanstva, nego količinom darivanja svoga života drugomu i sposobnošću da se štiti dostojanstvo i prava drugih.