Audio: Propovijed nadbiskupa Vukšića na Misnom slavlju na grobu sv. Petra apostola na početku pohoda „ad limina“ biskupa BK BiH

Biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine započeli su svoj redoviti pohod „ad limina“ u Rimu, na blagdan svetoga Filipa i Jakova, u petak 3. svibnja 2024., slavljem Svete mise koju je, na grobu apostola Petra u njemu posvećenoj bazilici, predvodio predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mons. Tomo Vukšić, nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH u zajedništvu s biskupom mostarsko-duvanjskim i apostolskim upraviteljem trebinjsko-mrkanskim mons. Petrom Palićem te biskupom banjolučkim mons. Željkom Majićem i pomoćnim biskupom banjolučkim mons. Markom Semrenom. Propovijed nadbiskupa Vukšića pod naslovom „Vjerujemo u apostolsku Crkvu“ prenosimo u cijelosti:

„Vjerujemo u apostolsku Crkvu“

Slavlje svete Mise u ovo rano jutro na oltaru na grobu svetoga Petra, prvaka apostolskog zbora, prvi je čin našega redovitog pohoda ad limina apostolorum (pragovima apostola). Stoga smo duboko zahvalni Božjoj Providnosti za ovaj blagoslovljeni početak kao i za sretnu okolnost da svoj pohod ovim Euharistijskim slavljem, po rasporedbi crkvenoga kalendara, započinjemo upravo na zajednički blagdan dvojice apostola, svetoga Filipa i svetoga Jakova Mlađega.

Popis dvanaestorice apostola, najbližih Isusovih učenika, nalazi se na čak četiri mjesta u Svetomu Pismu: u Matejevu (10,1-2), Markovu (3, 13-19) i Lukinu evanđelju (6,12-16) te u Djelima apostolskim (1,12-14).

U Markovu evanđelju čitamo tako da je Isus jednoga dana opet uzašao na Goru, kamo se obično povlačio na molitvu i razmatranje prije negoli je donosio važne odluke. Iako je obično to činio u samoći, ovaj put Isus je izabrao neke od svojih učenika i poveo ih sa sobom. Odnosno: „Uziđe na goru i pozove koje sam htjede. I dođoše k njemu. I ustanovi dvanaestoricu da budu s njime i da ih šalje propovijedati. (…) Ustanovi dakle dvanaestoricu: Šimuna, kojemu nadjenu ime Petar, i Jakova Zebedejeva i Ivana, brata Jakovljeva, kojima nadjenu ime Boanerges, to jest Sinovi groma, i Andriju i Filipa i Bartolomeja i Mateja i Tomu i Jakova Alfejeva i Tadeja i Šimuna Kananajca i Judu Iškariotskoga, koji ga izda“ (Mk 3, 13-19).

I.

Filip je bio podrijetlom iz Betsaide, Petrova i Andrijina grada. On je bio jedan od prvih koje je Isus pozvao za svoje učenike, a ubrzo potom je našao još jednoga, Natanaela, i javio mu da su našli onoga o kome je pisao Mojsije u Zakonu i Proroci, to jest Isusa, sina Josipova, iz Nazareta, te da dođe i vidi (usp. Iv 1,43-46). A prema tradiciji, Filip je kasnije živio u Hijerapolisu, u maloj Aziji, gdje je umro.

Sveti Jakov Mlađi, sin Alfejev, bio je rođak Isusov. Upamćen je i kao jedan od učenika koji je, zajedno s Tomom, za vrijeme Posljednje večere Isusu, dok im je govorio o Ocu nebeskom, postavljao ozbiljna pitanja sa željom da im Isus pokaže Oca i da će im to biti dosta. Na taj svoj zahtjev Filip je dobio blag Isusov ukor jer: „Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš?“ I istovremeno, potaknut tim Filipovim pitanjem, Isus je izrekao dragocjeno pojašnjenje: „Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’? (Iv 14,8-9. Kasnije se sveti Jakov spominje kao biskup Jeruzalema gdje je na toj službi naslijedio svetoga Jakova Starijega, a smatra ga se također piscem Jakovljeve poslanice.

II.

Ovo je blagoslovljena prigoda za sve nas, okupljene na Euharistijskom slavlju, da za oltarom koji se nalazi na grobu svetoga Petra, prvaka apostolskoga, u svoje ime i u ime svih vjernika naših biskupijskih zajednica, ponovno ispovjedimo vjeru u apostolsku Crkvu, koja je istovremeno i neodvojivo također jedna-sveta-katolička. I da izrazimo pristanak uz nauk Crkve da je Isus, nakon što se pomolio Ocu nebeskomu, pozvao k sebi one koje je sam htio te ih postavio kao dvanaestoricu apostola da budu s njime, te da ih je poučavao i odgajao dok je bio na zemlji, i da ih je nakon svog uskrsnuća poslao propovijedati kraljevstvo Božje po cijelomu svijetu. Vjerujemo također da je Isus te apostole ustanovio kao kolegij ili postojani zbor te, dok stojimo na Petrovu grobu, ispovijedamo da je tom zboru na čelo postavio Petra, izabranoga između njih. Pristajemo uz izvještaje Svetoga Pisma da ih je poslao najprije sinovima Izraelovima a potom svim narodima zato da, kao dionici njegove moći i dostojanstva, učine sve narode Isusovim učenicima, da ih posvete i predvode na putu spasenja te tako rašire Crkvu po cijelomu svijetu i služe joj pod Gospodinovim vodstvom u sve dane do svršetka svijeta. Vjerujemo također da su apostoli za to poslanje u potpunosti bili Duhom potvrđeni na dan Pedesetnice i da su, propovijedajući evanđelje, koje su slušatelji primali po djelovanju Duh Svetoga, okupili sveopću Crkvu. I osobito je sretna i blagoslovljena okolnost što na ovomu mjestu možemo ohrabriti i osvježiti svoju vjeru da je Gospodin Crkvu, kojoj je Isus glavni zaglavni kamen, utemeljio na apostolima i sagradio na blaženome Petru, njihovu prvaku, (usp. Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium, 19).

III.

Ovo je prigoda za osvježiti svoju vjeru da je Isus ustanovio Crkvu da bude stalna zajednica spasenja. I da je njezino poslanje, odnosno nastavak svoga poslanja po njoj, na početku povjerio vodstvu i služenju apostola. Te da ju je ustanovio da traje i poslije apostola sve do svršetka svijeta. I da uvijek bude jednako Kristova i jednako apostolska. Tako, zajedno s cijelom Crkvom, vjerujemo da su apostoli, poslušni Isusovoj volji i sa željom da se nastavi poslanje koje je njima bilo povjereno, „poslije svoje smrti kao oporuku svojim neposrednim suradnicima ostavili dužnost dovršiti i učvrstiti od njih započeto djelo, povjeravajući im da se skrbe za cijelo stado u kojem ih je Duh Sveti postavio upravljati Božjom Crkvom (usp. Dj 20, 28). Oni su, dakle, postavili takve ljude, a potom su odredili da, kad ovi umru, njihovu službu preuzimaju drugi prokušani muževi. Među različitim oblicima služenja, koji se od prvih vremena vrše u Crkvi, prema svjedočanstvu predaje prvo mjesto zauzima služba onih koji su postavljeni u biskupstvo te po nasljedstvu, koje teče od početka, imaju mladice apostolskoga sjemena“ (Lumen gentium, 20).

Apostoli su davno umrli ali apostolstvo apostola, kao karizma i kao služba, nastavlja se i traje u Crkvi. Ta istina je srž vjere u apostolsku Crkvu jer ona je to ne sȁmo zato što su dvanestorica na njezinu početku nego također zato što su karizma i služba apostolstva u njoj trajno prisutne i jednako djelatne, a ta apostolska tradicija čuva se u vremenu po neprekinutom povijesnom nizu. Također i jedinstvena petrovska karizma i služba trajna je i djelatna i na jednak način se čuva i traje. Toga je još krajem 2. stoljeća bio svjestan i sveti Irenej koji je pisao: „Dakle, tradiciju apostola, koja se očituje u cijelom svijetu, u svakoj Crkvi mogu vidjeti oni koji žele vidjeti Istinu, a mi možemo sve do nas nabrojiti biskupe, ustanovljene od apostola u Crkvama i njihove nasljednike. (…) Ali, jer bi bilo previše dugo u ovom djelu nabrajati nasljedstva svih Crkava, uzet ćemo vrlo veliku i vrlo staru Crkvu i svima poznatu, Crkvu utemeljenu i ustaljenu u Rimu od dvojice najslavnijih apostola Petra i Pavla. Dokazujući tradiciju, primljenu od apostola, i vjeru, naviještanu ljudima, koja doseže do nas po nasljedstvu biskupa, zbunjujemo sve koji se na bilo koji način, naspram onoga što je pravo, okupljaju zbog zanesenosti ili oholosti, ili sljepoće ili pogrešnoga mišljenja. Ustvari, s ovom Crkvom, zbog njezina izvrsnijega početka [izvrsnijega, u usporedbi s drugim Crkvama] obvezatno se mora slagati svaka Crkva, to jest vjernici koji dolaze sa svih strana, s njom u kojoj je za sve ljude uvijek bila sačuvana tradicija koja dolazi od apostola“ (Adversus haereses, III, 3).

I nakon što je poimence nabrojio imena od pape Lina, prvoga nasljednika apostola Petra, do dvanaestoga pape Eleuterija, svoga suvremenika, a mi bismo mogli nastaviti nizati do Franje, sveti Irenej zaključuje: „Po ovom redu i po ovom nasljedstvu do nas je došla tradicija, koja je u Crkvi počevši od apostola, i propovijedanje istine. Ovo je najcjelovitiji dokaz da je jedna ista životvorna vjera apostolȃ koja je sačuvana i prenesena u Istini.“

I na kraju, zahvalni za milost ovoga jutra i za dar vjere, molimo: Po zagovoru svetih apostola Filipa i Jakova, neka nas i sve ostale članove naših zajednica dragi Bog blagoslovi i čuva u zajedništvu u jednoj-svetoj-katoličkoj-apostolskoj Crkvi. Po Kristu Gospodinu našemu.