Često se može čuti, pa i među nama svećenicima, kako na ovaj Veliki dan nakon što se još jednom čulo potresno izvješće Muke Isusove, ne bi trebalo propovijedati; da bi trebalo ostati u šutnji. Zasigurno ima i u tomu istine. I, ako baš hoćemo, cijeli ovaj dan i večerašnje bogoslužje odiše velikom tišinom. Zvona naših crkava se ne oglašavaju, a mi smo i ovo bogoslužje – Obrede Velikog petka – započeli u posvemašnjoj tišini. Niti smo pjevali ulaznu pjesmu, niti je svećenik iskazao čast oltaru poljupcem; jednostavno smo pred ogoljenim oltarom kleknuli i bez uobičajenoga Pomolimo izrekli molitvu nakon čega je započela Služba riječi s vrhuncem, izvješćem o Muci Isusovoj kako je to vidio i zapisao svjedok, Ljubljeni učenik sv. Ivan. I nećemo nastaviti s prinosom darova i euharistijskom službom, nego ćemo domalo donijeti prekriveni križ te laganim skidanjem platna koje prekriva Isusovi tijelo ponovno, ali nadam se, sada posebni pogledom promatrati Isusove rane, probodene ruke, noge i bok, tih pet vrela milosti jednoga Kristova Tijela iz kojega je potekla rijeka krvi Novoga saveza u kojoj se peru svi grijesi svega svijeta. I dok se budemo primicali raspelu da ga poljubimo onim istim usnama kojima smo ga često puta i teško povrijedili riječju ili nedostojnim primanjem u Presvetoj Euharistiji, molimo za milost da shvatimo da stojimo pred samim Bogom, Sinom Božjim koji je ponizio samoga sebe sve do smrti, smrti na križu. Da je, kako to u jednoj svojoj propovijedi kaže sv. Augustin učinio divnu zamjenu: „Ta Riječ Božja postala je Tijelom i prebivala među nama. Nije imao u sebi čime bi umor za nas, dok nije uzeo od nas smrtno tijelo. Tako je besmrtni mogao umrijeti, tako je htio dati život smrtnicima. Poslije će učiniti svojim dionicima one među kojima je postao kao jedan od njih. Ta mi u sebi nemamo razloga da živimo a on nije imao u sebi razloga da umre; prihvativši našu narav naše je bilo ono po čemu je on umor, a njegovo je ono po čemu ćemo mi živjeti.“ I zaključuje Svetac:
„Braćo, dičimo se stoga i neustrašivo priznajmo da je Krist za nas razapet. Govori o tome ne bojažljivo nego veselo, ne stidljivo nego ponosno. Vidio je to apostol Pavao i preporučio kao razlog slavlja. On je imao mnogo toga i to božanskoga što bi o Kristu istakao, pa nije rekao da se diči Kristovim čudesima što je svijet stvorio dok je kao Bog bio s Ocem, ili što je kad je postao čovjekom zapovijedao prirodi, nego je rekao: ‘Ne dolikuje da se ičim drugim dičim osim križem Gospodina našega Isusa Krista’.“
Stoga, moja draga braćo i sestre, u ovaj sveti i veliki dan – a veliki petak nije dobio ime po velikoj muci, patnji i smrti nego po velikoj ljubavi; netko je za mene trpio da bih ja manje trpio, netko je za mene umro da bih ja živio samo zbog toga što me neizmjerno volio! Sv. Ivan će zapisati: »Ljubio je svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio.« (Iv 13, 1) – zahvalimo večeras na toj velikoj i ni čim zasluženoj ljubavi, tom veličanstvenom daru u kojemu nas Otac u Sinu snagom Duha neizmjerno ljubi. I dok se u poniznosti budemo klanjali križu i ljubili Isusovo izmučeno tijelo, uz molitvu za zahvalnost Kristu za muku križa koju je za nas podnio, molimo ga za mudrost, ustrajnost, pouzdanje i ljubav kako ga ne bismo nikada više svojim mislima, riječima i djelima vrijeđali; snagu da ono za što nas Bog osposobi i u svijet posla radosno vršimo i da dragovoljno svatko od nas svoj križ nosi. Jer znamo, križ nema posljednju riječ. Krist je uskrsnuo. A dionici slave Krista Uskrsloga su svi oni koji ustrajno s Kristom svoj Križ do kraja nose. Neka nas ovaj sveti dan, ova sveta otajstva koja slavimo budu od svekolike božanske pomoći. Amen.
