U ovo uskrsno vrijeme, vrijeme neprolazne mladosti Crkve i čitavoga čovječanstva, dragi Framaši toplo vas pozdravljam riječima posinodske apostolske pobudnice posvećene na poseban način vama mladima: Krist živi! On je naša nada i najljepša mladost ovoga svijeta. Sve što On dotakne postaje mlado, novo, puno života. Zato prve riječi koje želim uputiti svakom mladom kršćaninu jesu: „On živi i želi da ti budeš živ! On je u tebi, On je s tobom i nikada te ne napušta. Ma koliko daleko ti odlutao uz tebe je uvijek Uskrsli, koji te poziva i čeka da mu se vratiš i kreneš iznova. Kad se osjetiš starim zbog tuge, ozlojeđenosti, strahova, sumnji ili neuspjeha, On će uvijek biti tu da ti da novu snagu i nadu“ (Christus vivit, 1-2). Francuski mislilac B. Pascal ističe: „Ne samo da spoznajemo Boga po Isusu Kristu, već i sebe same spoznajemo jedino po Isusu Kristu (…). Izvan Isusa Krista ne znamo ni što je naš život, ni što je naša smrt, ni tko je Bog, niti tko smo mi sami“. Potaknuti ovim riječima, a na način sv. Franje nasljedujmo Krista živeći vodilju ovog našeg susreta: „Bit ćete mi svjedoci“, kajući se za svoje grijehe.
Dragi Framaši, najvažniji trenutak u našem razvoju jest onaj kad po prvi put otkrijemo u sebi ljubav prema dobru i radost u dobru, ističe psihoanalitičar Goerres. A sv. Augustin naglašava: „Duša se raduje onom što ju veseli.“ Radost je hrana duše. Dostojevski dodaje: „Moramo uskrsnuti na radost jer bez radosti duša ne može živjeti“. Za one koji rado čine dobro kaže prorok Izaija: „Krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, idu ali se ne umaraju“ (Iz 40,31). Jedna molitva Crkve počinje ovako: „Gospodine, promijeni i obnovi svijet, ali počni od mene“. Nije li uskrsno vrijeme – milosno vrijeme, da počnemo obnavljati sliku svijeta počevši od sebe? Kristovo uskrsnuće je početak novog života za svakog muškarca i svaku ženu, jer istinska obnova uvijek počinje od vlastitog srca, od savjesti. Uskrs je također početak novog svijeta, oslobođena od ropstva grijeha i smrti: poziv svijetu da se konačno otvori Kraljevstvu Božjem, Kraljevstvu ljubavi, mira i bratstva.
Tragedija našeg vremena upravo je u tome da jedni drugima više ne možemo ponuditi sigurnost. Više ne možemo jedni druge prihvatiti, pružiti dom, oslonac. Zaboravili smo “ljubiti”. Budući da smo napustili Boga, izvor svake ljubavi, ni sami više nismo zaštićeni.
Suvremeni čovjek, posebno mladi čovjek izložen je dvama naopakim stavovima u vrednovanju života. Današnji je svijet permisivan i konzumistički. Sve je dopušteno, čovjek ničim nije vezan. Toliko vrijedi koliko ima, zapravo koliko može potrošiti. Isus se suprotstavlja takvom poimanju. Ne, nije sve dopušteno. Postoji Božji zakon koji afirmira drugi kojima si ti, mladi čovječe, obvezan, bez kojih se ne možeš ostvariti. I čovjek ne vrijedi koliko troši, nego – vrijedi onoliko koliko je kadar utrošiti život za druge; unijeti se u život drugih: usrećiti druge pa tako i sam biti sretan. Krist te poziva na velikodušnost. On od tebe očekuje da ne samo da nećeš promašiti sebe nego upravo da ćeš premašiti samoga sebe. Krist naglašava da čovjek u ovom procesu očovječenja, u svom samoostvarenju nije sam. Bog se u velikodušnosti ne da nadmašiti. Ako je čovjek velikodušan, Bog mu pomaže ne samo da se ostvari nego i da sam sebe premaši. Velikodušnost prvih zanosa treba proći kroz križevnu izdržljivost na što nas i sv. Franjo Asiški poziva.
Nakon čudesna umnažanja kruha Isus šalje učenike da idu u Kafarnaum, a on želi ostati sam. Biti sam za Isusa znači provesti vrijeme s Ocem. To su bili trenuci intenzivna molitvenog susreta s Ocem. Sve je u njegovu životu izlazilo iz molitve i vraćalo se molitvi. Molitva je bio okvir u kojemu je on aktivno ostvarivao svoj život.
„Već se smrklo, a Isusa još nikako k njima. More se uzburkalo od silnoga vjetra što je zapuhao“. Noć uvijek nosi sa sobom određeni strah i neizvjesnost. To posebno doživljavaju bolesnici i oni koji su u nevolji. Sile zla kao da su u noći snažnije i divljije. To su učenici stvarno doživjeli. Noć borbe, napora i nastojanja i danas traje. Tako se često, Gospodine, osjećamo kao da smo u situaciji u kojoj su se našli te noći tvoji učenici. Ne osjećamo tvoju prisutnost i strah se uvlači u naš život.
„Pošto su dakle isplovili oko dvadeset i pet do trideset stadija, ugledaju Isusa, gdje ide po moru i približava se lađici. Prestrašiše se, a on će njima: Ja sam! Ne bojte se!“ Ovo je prizor koji Ivan nije mogao zaboraviti. Njihov Učitelj koji ih je već toliko puta iznenadio svojim postupcima,stavovima i ponašanjima, prilazi im po moru. On je posebno prožet Božjim Duhom, pokazuje se Gospodarom prirodnih zakona koje svojom snagom nadilazi. U susretu s božanskim čovjek osjeća strah. Isus je došao naučiti čovjeka da bude pred Bogom bez straha. Tko je Isusu blizak, ne strepi pred Bogom.
Isus koji hoda po moru je slika Isusa koji pobjednički prelazi kroz smrt. U Sv. pismu često se smrt uspoređuje s morem: „Okružili me valovi smrti … Burni valovi na me napadaju…“ to je simbolični način govora o patnji, o smrtnim mukama. Normalno je da u moru čovjek tone. Isus hoda po moru i tako se predstavlja kao pobjednik smrti.
„More se uzburkalo od jakog vjetra“. To je olujna slika patnje, slika strašne nevolje koja je rastjerala sve učenike. Ali Isus i u jakoj oluji hoda po moru i približava se lađi. Učenici se boje, kao za vrijeme muke i u trenutku uskrsnuća, ali im se Isus predstavlja govoreći: „Ja sam, ne bojte se“. Tako se poslije muke uskrsli Krist predstavlja i nama kao pobjednik smrti govoreći: „Ja sam! Mir vam, ne bojte se“.
Sv. Marko, govoreći o istoj epizodi, kaže da su učenici vidjevši Isusa kako hoda po moru, pomislili da vide utvaru. Iste riječi upotrebljava i za ukazanje Uskrsloga. Luka donosi slično pripovijedanje s tim što Isus učenicima mora dokazati da je to baš on. Budući da su prepoznali Isusa, „htjedoše ga uzeti u lađicu, a lađica se odmah nađe na obali kamo su išli“. Kada se prihvati Isusa u otajstvu muke i uskrsnuća, tada u miru možemo stići na drugu obalu: možemo zaista naći svjetlo i mir Božji. Nužno je prihvatiti Isusa kao pobjednika smrti, Isusa uskrsla poslije smrti te prihvatiti njegovu otajstvenu prisutnost.
Kristova prisutnost u stvarnosti, ma kakva bila, moćna je riješiti sve i odmah. Koliko smo svjesni da Božjoj kontroli ne izbjegava nijedan djelić našeg života i da se nijedna okolnost našega života ne gubi iz Kristova pogleda? Naš prijatelj Isus nas voli. On ima dvije božanske karakteristike: svemoguć je i beskrajno vjeran. Njegova vjernost stavlja svoju svemoć u naše služenje i stoga nas nikada ne napušta. Krist je u središtu svega. To je za nas velika objava. U njemu smo zahvaljujući milosti krštenja i Euharistije. Isus ima u nas veliko povjerenje. Stoga se stalno trebamo pitati je li ovo povjerenje duša našega života i naše svagdanje aktivnosti? Ako ljudi u nama prepoznaju Kristov mir i bogatstvo pitat će za razlog takvog našeg življenja i mi ćemo ih moći uputiti u tajnu snage uskrslog Krista, kao njegovi vjerni svjedoci.
U riječi „svjedok“ sadržane su tri duhovne radnje, bitne za svjedočanstvo:
1) Vidjeti, čuti, biti duhom nazočan na mjestu kod događaja, biti svjestan doživljenoga, sudjelovati pameću, zapamtiti. Svjedok kaže: ja znam, a ne: meni se čini.
2) Pripovjediti, kazati, iznijeti pred drugima, govoriti na nekom ljudskom sudu točno sve po redu kako si očima vidio i umom upamtio. Svjedok kazuje razgovijetno da ga svatko može pratiti i ostati zadivljen njegovim izlaganjem, točnošću i jasnoćom.
3) Svjedočiti u konačnici znači založiti ne samo svoje oko kojim si vidio, uho kojim si čuo, nego i svoju glavu tj. sam svoj život kao potvrdu da je istina ono što govoriš.
Boga zanima svatko od nas koji smo njegova izvorna savršena tvorevina i njezino potpuno dovršenje u suradnji Boga i čovjeka. Njega zanima: srce – i što se sve u njemu namjerava i hoće; mozak – što se u njemu zaključuje i odlučuje, usta – što se njima hvali ili pogrđuje; oči – što njima gledamo ili ne gledamo; uši – što njima slušamo; ruke – što njima izvodimo, dobro ili zlo; noge – kuda hodamo – pravim ili krivim putem. Njega zanima koliko je čovjek kadar priznati Boga Bogom, Stvoriteljem, a sebe samoga čovjekom, stvorenjem. Ovo se ne može dogoditi bez Duha Božjega. Zato Isus kaže: “Primit ćete snagu Duha Svetoga”. Duh Sveti stvara naš duh. On je životvorac koji tvori naše biće, našu slobodu i život i koji nas osposobljava za BITI KRISTOVI SVJEDOCI.
U svojoj knjizi „Bog je ljubav“ Angelo Comastri svjedoči o jednom nezaboravnom susretu. Na trgu u Loretu nakon večernje molitve,sasvim slučajno, susreo je jednu ženu, koja mu je, nakon kraćeg razgovora, otkrila smisao svog postojanja: „Po planu Gospodinove ljubavi ja postojim da zdravima vičem: Nemate pravo zdravlje zadržavati za sebe, morate ga darovati onomu tko ga nema, inače će se ono izroditi u egoizam i neće vas usrećiti. Postojim da onima koji se dosađuju vičem: Sati u kojima se vi dosađujete nedostaju nekomu kome treba ljubavi, njege, pozornosti, druženja; ne budete li davali te sate, oni će se izroditi i neće vas usrećiti. Postojim da onima koji žive noću i trče iz jedne diskoteke u drugu vičem: Te noći, znajte, nedostaju, dramatično tolikim bolesnicima, tolikim starcima, tolikim osamljenim osobama koje čekaju neku ruku da im osuši suzu. Te suze nedostaju i vama, jer su one sjeme prave radosti! Darujte te noći koje sada beskrajno tratite, inače će one postati grob vaše sreće.“
Moglo bi se iznijeti još mnoštvo ovakvih životnih svjedočanstava u kojima se dogodilo obraćenje u smislu shvaćanja da naš život ima smisla jedino u Isusu Kristu, uskrslom. Dragi mladi, Krist živi! On je nada i mladost za svakoga od nas i za čitav svijet. Dopustimo Mu da nas svojom ljubavlju obnovi i učini nas sposobnima ući u avanturu ljubavi svjedočeći životno za Ljubav mislima, riječima i djelima. Amen!
