HOMILIJA BISKUPA SEMREN PRIGODOM 23. OBLJETNICE SMRTI VLČ. TOMISLAVA I NJEGOVIH RODITELJA

23. OBLJETNICA SMRTI VLČ. TOMISLAVA MATANOVIĆA (1962.-1995.) I NJEGOVIH RODITELJA JOSIPA I BOŽENE 20.9.2018.

Čit.: 1 Kor 15,1-11; Iv 6,60-69.

Uvod. Braćo i sestre, sjećajući se 23. obljetnice mučeničke smrti vel. Tomislava i njegovih roditelja Josipa i Božene Matanović,  na spomendan mučenika sv. Andrije Kima i sv. Pavla Chonga i drugova korejanskih mučenika, to činimo vjerom, u sv. Misi – Gozbi ljubavi s uskrslim Kristom. Vjera je odnos s Isusom Kristom, ona je stvar života, ulazak u Božji duh i život. Ona je odluka koja obuhvaća cjelokupno življenje. Ona je susret, dijalog, zajedništvo ljubavi i života vjernika s Isusom Kristom, koji je Put, Istina i Život. Nevjera je odvojenost od Boga, od njegova duha i života. Tek kad vjera dotakne život, znam što znači odnos s Bogom, ona stoji između života i smrti. Prihvatimo život a odbacimo smrt i grijeh.

„Tvoje me ruke stvoriše i oblikovaše; prosvijetli me da naučim zapovijedi tvoje“ (Ps 119), misao je ispisana na mladomisničkim sličicama prigodom slavlja Mlade mise u Prijedoru, 22.05.1988. ujedno je i misao vodilja u životu 33. godišnjek Tomislava kao i njegovih roditelja Josipa i Božene.

Isusov poziv „dođi i idi za mnom“ obilježava najveće moguće veličanje čovjekove slobode te istodobno svjedoči o istini i obveznosti čina vjere i odluka koje se mogu nazivati temeljnim opredjeljenjem. Pavao kliče: „ Milosšću sam Božjom ono što jesam. A milost koju mi je Bog dao nije bila bez uspjeha… To što vam propovijedam: to ste vi vjerom prigrlili“.  Sadržaj vjere je uskrsnuće Isusa Krista, tj. spasenje preobražena života nakon smrti.

Ivan u Evanđelju izvještava o događaju izbora i nasljedovanju Isusa. Tvrda je to besjeda, tko je može slušati? Riječ je o blagovanju Kristova tijela – o Kruhu života – Kruhu živomu koji je s neba sišao da bi čovjeka Bogu povratio, da bi čovjeku poklonio najveći dar ispunjenje čovjekova smisla življenja – života vječnoga. Za čovjeka nema pravoga života, osim onoga što mu ga Bog nudi u  Isusu Kristu. Za vlč. Tomislava svećenika i za njegove roditelje Isus Krist je Kruh Života, On je izvor njihova života, zvanja.

Kada ljudi počnu okretati leđa političkim strankama… odmah se počne razrađivati taktika kako ih zadržati. Promidžba odmah stupa na scenu. Isus reagira posve drugačije: Ne pokušava ljude zadržati, ne otupljuje oštricu svojoj poruci. Ne povlači ništa od onoga što je rekao, ne obraća se Dvanaestorici i ne moljaka: ostanite barem vi. Naprotiv: obraća im se riječima: „Hoćete li i vi otići?“ Isus govori riječi duha i života, ali svejedno ima i onih koji ne vjeruju. Nevjera je stanje izvan duha i života. I opet Petar prvak apostola govori: „Gospodine, kome da idemo, Ti imaš riječi života vječnoga! Mi vjerujemo i znamo: Ti si Svetac Božji!“ Petar ističe da njihov život samo o Isusu ovisi. To su riječi srca, povjerenja, vjere. Vjera je ulazak u Božji duh i život. Nevjera je odvojenost od Boga, od njegova duha i života. Isus vjeru promatra odozgor, od Oca. Otac poziva i daje, a čovjek pristaje i odlučuje se. Nevjera se gleda odozdo. Čovjek odstupa, ne pristaje, ne odaziva se. Vjera nije djelo ljudskih ruku ona je Božji dar, a nevjera nije Božje odbacivanje čovjeka, nego ljudska zatvorenost Božjemu daru. Vjernici su oni koji nasljeduju Isusa Krista. Ako su pošli za njim nošeni oduševljenjem, sada je trenutak da ostanak opravdaju. Petar odgovara u ime onih koji ostaju: Ti imaš riječi života vječnoga! Ti si Svetac Božji. On se oslanja na Isusa sluteći u njemu riječ života i Božju prisutnost. Euharistijski je susret satkan od riječi i Božje prisutnosti u kruhu i vinu. Euharistija je vjernicima najvažnije mjesto na kojemu donose odluku kamo ići.

Isusov odgovor je ujedno utješan i bolan. Utješan jer izabranje učenika počiva na Božjoj ljubavi. Bolan jer se otajstvo nevjere i izdaje može uvući svukuda, pa čak i među Dvanestoricu. Evanđelje danas naglašava gorku istinu: mnogi oduševljeni Isusovi učenici ostavljaju ga kad ih stavlja pred velike istine i pred velike obveze. Riječi njegove postaju i ostaju „tvrde“ čim one znače zahtjev bez pogađanja da se prihvate i prevedu u život. Tada nastaje nesporazum. Međutim, vidimo: ma što učenici učinili, Isus ne mijenja svoje izjave, ne umanjuje svoje zahtjeve. Božja riječ sili na sudbinski izbor i odgovornost za taj korak. Tada se mnogi njegovi učenici povukoše i nisu više išli s njim. Tako je bilo u Isusovo vrijeme, kroz povijest, a tako je i danas. Ponekad nam se čini kao da je Gospodin odvratio oči od onih što idu za njim. Mnogima se čini da se ne isplati biti vjernik – kršćanin; čini nam se „tvrd“ Isusov govor, teško prihvatljivi njegovi zahtjevi pogotovo kad on traži odricanje, a mi želimo uživanje. Pitanje ostajanja ili ne ostajanja uz Isusa postaje i za vjernika ključno pitanje. Sučeljavanje s ovakvim pitanjem koje traži uvijek novo opredjeljenje, oživljava vjeru.

Tvrdoća Isusovih riječi, zbog kojih su ga napustili neki njegovi učenici, zapravo je sadržana u pozivu da ga slijede na križu i u uskrsnuću. Stoga takve zahtjeve i pozive može postavljati samo onaj koji s Petrom može reći: „Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo ti si Svetac Božji!“ Krist je snaga koja čovjeka oblikuje iznutra, počelo novoga života što ne iščezava i ne prolazi nego traje za vječni život. Taj život što ga je Otac obećao svakom čovjeku i ponudio po Isusu Kristu… jest konačno ispunjenje čovjekova poziva. Ako, naime sve to, uz obilje svega zemaljskog života, vodi neizbježnom nužnošću do granica smrti, onda nam se Krist pojavljuje s one strane ove granice. „Ja sam Uskrnsuće i život, tko vjeruje u mene, čak ako i umre, živjet će“ (Iv 11,25). Ove riječi usprkos svem prividu izražavaju najviše potvrđivanje čovjeka što ga duh oživljuje. Vjera je proživljeno poznavanje Krista, živ spomen na njegove zapovijedi te istina što je valja provesti u djelo (VS 88).

Braćo i sestre ne zaboravimo Isus nije samo onaj koji zahtijeva nego i onaj koji se daje. Nije odlučujuća naša snaga i naše djelo, nego njegova ljubav. On nas ljubi i stoga i pomaže da se možemo odlučiti za njega. On jedini može nam darovati život vječni – ta On je sam život vječni. Nije dosta u Krista vjerovati nego se treba Kristom hraniti i dati se od Njega asimilirati. Vlč. Tomislav i njegovi roditelji nisu  otišli nego su ostali u Prijedoru i svjedoče Isusovu ljubav dajući tako i svoj život. Samo život koji se živi za druge vrijedan je življenja. Stoga slaveći Euharistiju – slavimo i život njihov uskrsli život u Kristu. Amen.