Draga braćo svećenici,
drage sestre redovnice,
draga braćo i sestre u Kristu Spasitelju,
poštovani zdravstveni djelatnici,
ožalošćena rodbino i prijatelji pokojne naše braće i sestara, za koje molimo u ovoj svetoj misi,
ranjeno društvo čezne za ozdravljenjem i normalnim načinom života za sve svoje članove. To između ostalog, pretpostavlja da se mi odn. što veći broj članova našeg društva i u našoj biskupiji i u našoj zemlji, ali u cijeloj Europi i svijetu – jer smo svi zajedno jedna obitelj ljudskog roda, jedno globalno selo – nađemo u prilici da zajedno i tugujemo, zbog pogođenosti ovom jedinstvenom dramom koja je zadesila našu generaciju, a osobito zbog velikog broja smrtnih slučajeva, a time i još većeg broja ožalošćenih preživjelih rođaka i prijatelja pokojnika.
Smrt više desetina (85) naših župljana iz naše biskupije, nekoliko tisuća iz naše zemlje, mnogo desetina tisuća iz europskog kontinenta, a nekoliko milijuna iz cijelog svijeta tijekom dosadašnjeg jednogodišnjeg trajanja korona-pandemije, učinila je svoj pogubni prodor u brojne obitelji, među brojna prijateljstva i rodbinske odnose i općenito u današnje društvo ne samo u ovom gradu, u našoj biskupiji i zemlji nego posvuda u svijetu.
Nastala je – i predugo traje – opća velika nesigurnost i kod ljudi pojedinaca i kod obiteljskih i drugih zajednica, koje nisu bile izravno pogođene smrtnim slučajem, odn. većim brojem smrtnih slučajeva u svojoj životnoj sredini. Barem neki od nas, ako ne i svaki od nas, doživio je, daje poznata, draga nam osoba odjednom nestala iz naše sredine. Osjetili smo da smo i mi sami a i naši međusobni odnosi zapravo krhki, nesigurni.
Sve su to razlozi koji nas opravdano potiču da tu postojeću tjeskobu i muku, kojoj smo više-manje svi izloženi, zajedno iznesemo pred Boga, svoga Stvoritelja i Spasitelja, koji zna za svakog od nas i za sve nas, koji nas ne napušta ni u ovom iskušenju. To činimo i zbog toga što ova sadašnja kušnja pandemije – po svemu sudeći – još nije potpuno nadvladana – ni kod nas ni u svijetu.
Podsjećam vas, da smo se i mi, kao biskupijska zajednica, od samoga početka ove pandemije polovinom ožujka prošle godine, nastojali ravnati prema uputama koje smo dobivali i od Svete Stolice, tj. od pape Franje, a i od službenih predstavnika države.
U duhu drevnog, dragocjenog pravila u Crkvi ,,ora et labora“ – „moli i radi“ – od početka pandemije u našoj sredini stavili smo svoje pouzdanje u ruke našeg Stvoritelja i Spasitelja, uzdajući se također i u moćni majčinski zagovor Presvete Djevice i Bogorodice Marije, Majke Crkve. Osobno sam, zajedno sa župnikom i župljanima župe Marija Zvijezda u Banjoj Luci 15. ožujka prošle godine pred likom „Gospe svih naroda“, koji se u toj crkvi javno časti, slavio svetu misu i molio za cijelu našu biskupiju, narod, zemlju i cijelu Crkvu i svijet njenu majčinsku pomoć i utjehu te „da nam ponovno svanu nada i mir“.
Pozvao sam cijelu našu biskupijsku zajednicu i vi ste se rado odazivali na čestu, skoro i svakodnevnu molitvu za sve bolesnike i umiruće, kao i za sve one plemenite ljude po bolnicama, ili domovima, koji su se – žrtvujući čak i svoje živote – s ljubavlju i požrtvovnošću vrijedne svakog divljenja i zahvalnosti – brinuli za oboljele od pandemije.
Molili smo i za sve predstavnike državnih struktura koji su se tjednima i mjesecima brinuli – na način na koji su najbolje znali – da spriječe veću pošast i tragediju za svoje sugrađane.
Također smo se trudili osobno i zajednički razumno i odgovorno uvažavati i obdržavati sve važeće propise koje su nam oni davali za naše osobno dobro i za dobro naših bližnjih.
I ovo današnje naše zajedničko molitveno slavlje u našoj katedrali, koje je dio sveeuropske molitvene akcije tijekom ovogodišnje Korizme, a koju je iniciralo Vijeće Europskih biskupskih konferencija iz 39 europskih zemalja – jest izraz naše spremnosti, da i mi da- dnemo svoj osobni vjernički doprinos naporima brojnih naših suvremenika iz Crkve i drugih vjerskih te državnih zajednica, u iskazivanju empatije, razumijevanja prema žrtvama pandemije, – kako onima, koji su uslijed pandemije prešli u vječnost tako i njihovim ožalošćenima, koji su među nama, kao – „tugujući i plačući sinovi i kćeri Evini u ovoj suznoj dolini“.
To što činimo mi večeras, odn. danas u našoj biskupiji i zemlji, unutar naše Biskupske konferencije, dobro se uklapa u brojne druge plemenite spomen-inicijative koje postoje i koje se provode po raznim sredinama. Ova naša zajednička usrdna molitva koju upućujemo Milosrdnome Bogu, sigurno će pomoći i našim i brojnim drugim svećenicima, redovnicima i drugim djelatnicima po bolnicama i staračkim domovina, koji se trude umirućima i teško oboljelima donijeti utjehu i pomoć za njihove – možda i posljednje – časove života na zemlji i spremiti ih za prelazak u vječnost, pred Boga Stvoritelja i Spasitelja, koji je prijatelj života i koji prihvaća svaki ljudski život u svoje naručje, kad on dolazi k njemu iz vremena u vječnost.
Ova pandemija, koja je svima nama nametnula do sada svojevrsnu jednogodišnju noć zbunjenosti, neizvjesnosti, straha, socijalne, ekonomske i međuljudske ugroženosti i iznemoglosti, prouzročila je također i svojevrsnu krizu pouzdanja!
Vjerujem da smo se i mi mnogi, slično kao i toliki drugi diljem Europe i svijeta, pouzdavali u dostignuća medicine i u uspješnost medicinskih, zdravstvenih radnika. A tijekom ove pandemije doživjeli smo da su i najsuvremenija medicina i svi vodeći svjetski medicinski stručnjaci došli do svojih granica.
Je li to naše pouzdanje u suvremenu medicinu i u medicinske stručnjake poljuljano? Ako jest, što ćemo onda?
Mi za sebe tvrdimo kako smo vjernici, kršćani, i da kao takvi vjerujemo u Boga, objavljenog nam i trajno prisutnoga među nama. Nismo li možda tijekom ove pandemije ipak došli u situaciju da se pitamo: kako je taj dobri i milosrdni Bog sve to dopustio na današnju generaciju ljudskog roda? Jesmo li se možda pitali: Da lija, da li mi Boga ispravno razumijemo?
Na mnogo mjesta u knjigama Sv. Pisma, osobito Novog Zavjeta, Crkva nama, kao svojoj djeci, nudi jasne i utješne odgovore. Tako nam nudi i iz svetopisamskih odlomaka, koje čusmo maloprije, a koji su inače predviđeni za časove tjeskobnog i žalosnog privremenog rastanka od dragih nam naših životnih suputnika, kad ih ispraćamo na vječni počinak, u sprovodnoj misi.
U prvom današnjem čitanju iz poslanice Rimljanima (8,31b- 35; 37-39) sv. apostola Pavla, čusmo vrlo snažne, jasne i utješne riječi ovog Kristovog apostola. On, koliko je poznato, nije proživio nešto slično kao što je ova pandemija. Alije proživio brojne, izuzetno naporne godine svoga neumornog misionarskog i apostolskog rada, u brojnim i raznovrsnim životnim sredinama i okolnostima – boreći se s najraznovrsnijim poteškoćama, tjeskobama, životnim opasnostima i ugrozama, naporima i razočaranjima. Kad je pisao ovu poslanicu znao je da ga nešto slično čeka i u njegovu daljnjem životu. U takvoj situaciji apostol Pavao nalazi duhovne snage da sve to spremno podnese, da izdrži, jer je svjestan kako je Božja ljubav prema njemu i prema cijelom ljudskom rodu neupitna, zagarantirana.
On je spoznao daje Bog nama ljudima svoju neizmjernu i neshvatljivu ljubav objavio i darovao u životu i u trpljenju svoga utjelovljenog Sina Isusa Krista. I da ta Božja ljubav ne može nikada prestati i nestati! Zato apostol Pavao i tvrdi daje Bog s nama ljudima i u najdramatičnijim i najtjeskobnijim trenutcima našeg, kako osobnog, tako i zajedničkog zemaljskog životnog hodočašća.
Stoga mi nikada ne možemo ispasti iz Božjeg naručja niti iz njegove spašavajuće ruke. Mnogo stoljeća prije apostola Pavla veliki je Božji prorok Izaija izrekao i zapisao vrlo utješne riječi: „Gle, Gospod dolazi u moći, mišicom svojom vlada … Kao pastir pase stado svoje, u ruke uzima jaganjce, nosi ih u svome naručju i brižno njeguje dojilice“ (40, 10a. 11). Također je zapisao i ove riječi: „Ne, nije ruka Gospodnja prekratka da spasi, niti mu je uho otvrdlo da ne bi čuo“ (59,1). Zato i postavlja apostol Pavao jedno retoričko pitanje: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?“ (8,35). I sam daje jasan odgovor: „Uvjeren sam, doista: ni smrt, ni život … ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastavi od ljubavi Božje u Kristu Isusu, Gospodinu našem“ (38,39).
Utemeljeno možemo, dakle, i mi kao Kristovi učenici i suradnici, vjerovati zajedno s Isusovim apostolom Pavom, da se naš život nalazi potpuno u Božjoj ruci i da se ništa s nama ne događa, a da to Bog ne zna! Trebamo pri tom imati na umu daje Bog u svojoj – za nas ljude – nedokučivoj i neshvatljivoj stvarnosti – drugačiji nego što smo mi ljudi. Zato mi ne trebamo Boga predstavljati sebi niti ga procjenjivati na temelju naših vrlo ograničenih predodžbi. Jer, Bog je vječan i „vječna je ljubav njegova“ (Ps 103,17), a mi ljudi smo u očima Božjim samo „prašina“ i „kao sijeno na njivi, koje brzo nestane“ (usp r. 15-16).
Draga braćo i sestre,
molimo „milosrdnog i milostivoga Gospodina“ (Ps 103,8) da nam dadne svjetla i snage svoga Svetoga Duha, kako bismo svoju vjeru u njegovu ljubav i milosrđe trajno sačuvali, bez obzira na sve moguće vrste budućih naših životnih poteškoća i mogućih novih vrsta pandemija; da nam one ne zaraze i ne ugroze našu dušu nevjerom, zdvajanjem, očajem i pomanjkanjem ljubavi prema Bogu i prema našim bližnjima!
Podsjećam vas na utješne riječi svetoga Oca Franje, Kristovog Namjesnika na zemlji, koje je izrekao nezaboravnog Velikog Petka prošle godine „urbi et orbi“, tj. „gradu Rimu i cijelom svijetu: „Nismo sami sebi dovoljni, sami tonemo i trebamo Gospodina kao drevni moreplovci zvijezde … Prigrliti Gospodina kako bismo prigrlili nadu i eto snage vjere koja oslobađa od straha i daje nadu!“
Imajmo i dalje povjerenja da će nam Bog, nakon ove sadašnje naše osobne i zajedničke kušnje, opet dati sigurna vremena, u kojima neće biti ove pandemije koronavirusa. Ali će i dalje ostati opasnost od još opasnije ‘zaraze’ koja ugrožava našu dušu i naše vječno spasenje. Ta se pandemija zove grijeh!
Usrdno stoga, molimo i vapijmo Gospodinu, da nam On još više otvori srce i prosvijetli pamet za Njega i Njegove svete zapovijedi, za naše bližnje i njihove duhovne i tjelesne potrebe, kako bismo sigurna koraka, praćeni pouzdanom majčinskom zaštitom Blažene Djevice Marije, koju zazivamo kao „Zdravlje bolesnih“ i „Pomoćnice kršćana“, hodili kroz zemaljske muke i poteškoće ka slavi uskrsnuća i vječnog života, za što smo i stvoreni i što nam je Krist svojom mukom, smrću i uskrsnućem omogućio! Amen.
