PROPOVIJED BISKUPA FRANJE KOMARICE NA UOČNICI SVETKOVINE SV. JOSIPA, ZAŠTITNIKA MOSTARSKO – DUVANJSKE BISKUPIJE

Banjolučki biskup Franjo Komarica propovijedao je 18.3.2016. godine u Mostaru Uoči svetkovine sv. Josipa, zaštitnika mostarsko – duvanjske biskupije. Njegovu propovijed prenosimo u cijelosti:

Mostarska katedrala: Uočnica svetkovine sv. Josipa,
zaštitnika mostarsko – duvanjske biskupije – 18.3.2016.

Dragi domaći biskupe Ratko, uzoriti kardinale Vinko
draga druga braćo u biskupskoj i svećeničkoj službi,
drage sestre redovnice,
draga braćo i sestre u Kristu, Dobrom Pastiru, štovatelji sv. Josipa,

Razlog večerašnjeg našeg svečanog zborovanja jest zajednička naša zahvalnost Trojedinom Bogu, što smo članovi njegova izabranog naroda, kojega je utjelovljeni Sin Božji Isus Krist spasio i za vječni život svojom krvlju otkupio.

Ovdje smo kao živi dio Kristove Crkve i –kao pastiri, nadglednici i učitelji u Crkvi na području naše zemlje i kao štovatelji sv. Josipa, iznimnog suradnika Božjeg u njegovoj nakani spasenja ljudskog roda. O  svemu tome dolikuje da večeras zajednički razmatramo i da se otvorimo poticajima Kristova Duha.

1. Isus Krist je i božanska Glava cijele svoje Crkve, svih njezinih članova. Prema izričitoj Isusovoj volji, apostol Petar i njegovi nasljednici na stolici rimskog biskupa „trajno su i vidljivo počelo i temelj jedinstva kako svih ostalih biskupa tako i svih ostalih članova Crkve – svećenika, redovnika i vjernika laika. Svaki pak dijecezanski biskup je vidljivo počelo i temelj jedinstva u onoj biskupiji, kojoj je postavljen na čelo. Pojedini biskupi predstavljaju svoju biskupiju, svoju mjesnu Crkvu, a svi zajedno s Papom – tj. Rimskim biskupom – cijelu Crkvu u pogledu mira, ljubavi i jedinstva“ (usp. LG 23). – Tako naučava II Vatikanski koncil.

Koncil također naglašava da „svi biskupi moraju promicati i štititi jedinstvo vjere i zajedničku stegu cijele Crkve; vjernike učiti da ljube čitavo Mistično Tijelo Kristovo tj. cijelu Crkvu i sve njene članove, osobito one članove koji trpe progonstvo zbog pravde“ (usp. Mt. 5, 20). (…) (također moraju) promicati svaku aktivnost koja je zajednička cijeloj Crkvi, osobito da poraste vjera i da svim ljudima sine svjetlo potpune istine (usp. isto). „(…) Biskupi, (napokon) u općoj zajednici ljubavi trebaju rado pružati bratsku pomoć drugim Crkvama, osobito susjednima i potrebnijima prema časnom primjeru stare Crkve“ ističe Koncil(usp. isto). Koncil u jednom od svojih dokumenata – u Dekretu o pastirskoj službi biskupa (br. 37.) tvrdi, kako „u današnje vrijeme biskupi teško mogu svoju službu dobro i plodno obavljati, ako danomice ne budu uvijek sve složnije i povezanije surađivali jedni s drugima …  (Zato) smatra korisnim da svuda po svijetu biskupi istoga naroda ili područja ustanove jednu skupštinu i da se u  određenim rokovima sastaju da izmjenjuju misli i iskustva i međusobno se prosvjetljuju … na zajedničko dobro Crkava“. Ovi načelni temelji koje je postavio Koncil, Još su konkretnije oblikovani brojnim pokoncilskim dokumentima najvišeg crkvenog autoriteta – rimskog biskupa – pape.

2. Kristova Crkva ne može ne dijeliti sudbinu svoje Božanske Glave, Isusa Krista. Tome se ne treba čuditi nego s time treba računati. Isus je za sebe jasno i glasno tvrdio, da je On Sin Božji, da govori Božju istinu o Bogu i o čovjeku. Doživio je pak, da ga njegovi najbliži, njegovi sunarodnjaci ne prihvaćaju, da ga ne žele razumjeti, nego ga preziru, pa čak žele i likvidirati. To su konačno i uradili – ubili su ga – potpuno nevina a On im je opraštao njihovu zaslijepljenost i njihov užasan grijeh, grijeh neprihvaćanja Božje istine koju je On donio.

S pravom se može ustvrditi da je i za Kristovu Crkvu dobar znak, ako se i nju –kao i njenu božansku Glavu – Krista – otklanja, ne uvažava, pa i progoni zbog toga što ona ukazuje na samo srce Božje Istine; što ljude, svoje suvremenike postavlja pred njihove nužne životne odluke, i tako ujedno ostvaruje svoju zadaću dragocjene poveznice između Boga Stvoritelja i čovjeka Božjeg stvorenja.

No, bilo je u dugoj povijesti Crkve slučajeva, a može biti i danas – čak i među nama, u ovoj zemlji i na ovom kontinentu– da se Crkvu ne odbacuje zato što je crkvena, nego zato što je premalo crkvena. Zato što je premalo vjerna Kristovoj Istini i što – nažalost – svoje poslanje, svoje naučavanje i način svoga djelovanja usklađuje s aktualnim pomodarskim kretanjima i strujanjima među svjetovnim, materijaliziranim, sebičnim strukturama.

3. Prastari materinjski jezik Crkve je molitva. Ako Crkva zaboravi moliti i zanemari poučavati u molitvi svoje članove, ona neće moći ponuditi čovjeku onu najbitniju i najvažniju istinu za osmišljavanje vlastitog života. A čovjek današnjice, očekuje od Crkve – i to s pravom – da mu omogući pristup milosrdnom Bogu, kako se milosrdni Bog i sam predstavio čovječanstvu u životu i djelovanju svoga utjelovljenoga Sina.

4. Ako se Crkva u svome naučavanju i u svome vodstvu prilagođava posvjetovnjačenim trendovima i politikama koje isključuju objavljenu Božju Istinu i Božje zapovijedi, koje je Bog dao čovjeku za njegovo vremenito ali i vječno dobro, onda će i sama Crkva postati banalna, nevjerodostojna i nitko neće više mariti ni za nju niti za njezin glas.

Treba priznati da nije lako plivati protiv struje i jasno, glasno i dosljedno govoriti suvremenom čovjeku – i u Mostaru i Sarajevu i Banjoj Luci i Zagrebu, ali i u Brusellu i New Yorku – da postoji zlo u svijetu i to osobno zlo koje se nastanjuje u nutrini čovjeka;  i koje toga čovjeka – s njegovim pristankom – čini zlim, nesposobnim da se ponaša ispravno, dobro, konstruktivno. On je nužno u smrtnom grijehu i čini smrtne grijehe jer ne uvažava Boga i zato uništava svijet oko sebe koji je stvoren od Boga. Crkva će se pokazati vjerodostojnom ako neustrašivo i neumorno naziva pravim imenom i Dobro i Zlo, i vrline i  mane današnjih ljudi, dakako i svojih članova.

Nezaboravni i nama Hrvatima osobito dragi papa sv. Ivan Pavao II., u više navrata je i nas – vaše biskupe, bodrio i zadužio da neumorno i dosljedno propovijedamo i prakticiramo u našoj životnoj sredini nerazvodnjeno i neokrnjeno Kristovo Evanđelje. Osobito su nam se (barem meni) usjekle u pamćenje njegove jasne riječi, koje nam je uputio boraveći prvi put među nama u Sarajevu 12. i 13. travnja 1997. godine. Citirat ću dio tih važnih i smjerodavnih  njegovih naputaka: „Pozvani ste“, rekao je sveti papa, „biti nositelji nove kulture, koja izvirući iz nepresušnog vrela Evanđelja propovijeda poštovanje svih bez razlike, zaziva međusobno praštanje krivnji kao pretpostavku za preporod uljudnog življenja, bori se oružjem ljubavi kako bi sve više do izražaja dolazila želja za suradnjom na promaknuću zajedničkog, općeg dobra. To vas ne oslobađa obveze da dižete proročki glas, upozoravate na nasilje, raskrinkavate nepravde, nazivate zlo pravim imenom i svim zakonitim sredstvima branite povjerene vam zajednice … Ne bojte se jasno i glasno očitovati preko svih zakonitih sredstava koja su vam na raspolaganju i ne dopustite da vas zastraši ni jedna ovozemaljska vlast.“

I sadašnji papa Franjo – ne bez razloga – upozorava – ne samo nas u ovoj zemlji, nego Crkvu po cijelom svijetu ali i cijelo čovječanstvo – na sve rašireniju „globalizaciju ravnodušnosti“, kojom se odobravaju brojne nepravde i uzrokuju mnoge nevolje ljudi i cijelih naroda. U svojoj poslanici proglašenja izvanredne Godine Božjeg milosrđa – koja je u tijeku – papa govori i o odnosu milosrđa i pravde (br. 20).

Papa naglašava: „To nisu dvije suprotstavljene stvari, nego dvije dimenzije jedne te iste stvarnosti koja se postupno razvija sve dok se dosegne vrhunac u punini ljubavi. Pravda je temeljni koncept građanskog društva, u kojemu u normalnim okolnostima postoji pravni sustav preko kojega se primjenjuju zakoni. Pravda znači i to da svakome treba dati ono što mu pripada“. – Tako papa Franjo.

Kao dobro poučeni Kristovi vjernici, znademo dobro kako je Isus Krist došao k nama ljudima noseći Bože milosrđe i pravdu njegovu; da omogući svakom čovjeku uživati sva od Boga dobivena prava i dostojanstvo Božje djece. Krist je uvijek vjerni Svjedok i Branitelj dostojanstva i prava čovjeka.

Ako dakle, tvrdimo da to znademo, onda ne živimo dostojno svoga kršćanskog poziva, – tj. ne živimo pravedno, ako svojom ravnodušnošću ili još gore, svojom ropskom poslušnošću ovozemaljskim idolima ili samozvanim bogovima ne izgrađujemo Kraljevstvo Kristovo, kraljevstvo Božje istine, pravde, milosrđa, pomirenja, praštanja i mira, nego doprinosimo širenju i povećanju nepravde i zla u svome životnom okruženju, u svome gradu, županiji i zemlji, a time i na cijelom svijetu.

Iskustvo narodā nas poučava, kako je za uspjeh zla i širenje nesreća dovoljno da tzv. „dobri“ ljudi ne čine ono što su dužni učiniti, tj. da se ne odupiru nepravdi, sebičnosti, mržnji, osveti, isključivosti i zakonu jačega.

Imajući pred očima brojne životne probleme i dugotrajne nepravde, od kojih pate desetine tisuća naše braće  katolika i sunarodnjaka samo u ovoj zemlji – a da o drugima i ne govorim – te brojne egzistencijalne probleme i nesigurnosti mnogih naših osobito mladih obitelji, ali i pojedinaca – osjećamo dužnost da se i sami više i odlučnije založimo za suzbijanje i otklanjanje nepravde, sebičnosti i bijede – duhovne i materijalne. Crkveni nas nauk uči  da nepravdu strpljivo podnosimo. To će nam i uspjeti uz pomoć duboke vjere i povjerenja u Boga našega Stvoritelja i Spasitelja. Ali nas Božja  istina, izrečena još preko starozavjetnog proroka Izaije (usp. 58, 67) također poučava da se kao vjernici u Boga  trebamo truditi oko zaustavljanja i otklanjanja nepravde. „Gospodinu je po volji“ – veli prorok – „ako kidamo okove nepravde, razvezujemo spone jarmene, puštamo na slobodu potlačene, dijelimo kruh svoj s gladnima, uvodimo pod svoj krov beskućnike i ne krijemo se od onoga tko je naše krvi“.

Mi se svi, kao kršćani, ugledamo u Krista i to ne samo Trpećega zbog nepravde koja mu se nanosi, nego i slavno Uskrsloga! Svojim uskrsnućem On je ne samo smrt pobijedio, nego je i nepravdu okončao; On će i nama pomoći u ustrajnoj strpljivosti da pobijedimo nepravdu, ako to doista želimo!

5. U ovom euharistijskom slavlju, u ovoj „majci svih crkava“ ove Mjesne Crkve mostarsko duvanjske mi već večeras svi zajedno također zahvaljujemo Trojedinom Bogu, što ova Mjesna Crkva stoji pod osobitom nebeskom zaštitom sv. Josipa, djevičanskog zaručnika i zaštitnika Presvete Bogorodice i hranitelja Isusa, utjelovljenoga Sina Božjega i sina Marijina.

Sutra je njegov blagdan. Slavi se od davnina. Njegovo liturgijsko i pučko štovanje su u Srednjem vijeku osobito širili franjevci. Papa franjevac Siksto IV uveo je 1479 blagdan sv. Josipa za cijelu Crkvu. Kasnije je sv. Josip proglašen Zaštitnikom cijele Crkve. Osim ovog blagdana, prije 60 godina, 1956. tadašnji je  papa Pio XII uveo za cijelu Crkvu kao obavezni – još jedan blagdan – sv. Josipa Radnika i odredio da se slavi 1. svibnja. Želio je taj dan koji je kao međunarodni praznik rada nerijetko bio ispunjen destruktivnim sadržajem, svađama, razdorom, mržnjom pa i nasiljem, ispuniti – uvijek iznova obnavljanim pozivom Crkve da se poštuje socijalna pravda, smanji i ukloni izrabljivanje radnika te osigura pravedni mir u svijetu.

–  Papa Ivan XXIII – sada sveti – godine 1962 proglasio je sv. Josipa zaštitnikom II Vatikanskog koncila koji je te godine započeo sa svojim epohalnim radom. Taj sveti, dalekovidni papa je htio da duh poniznog, vjernog, poslušnog i pravednog svetog Josipa, koji je potpuno živio za utjelovljenog Sina Božjega Isusa Krista prožme i učini plodnom prijeko potrebnu obnovu Crkve. Zato je papa i rekao na otvaranju Koncila: „Ništa ne može toliko pomoći da Koncil uspije, kao željena i postignuta svetost. Molitva, kreposti pojedinih kršćana te duboki duhovni život jesu sredstva nemjerljivog Božjeg blagoslova, pomoći i duhovnog dobra“.

6. Koncil je održan; načinjeni su i izglasani divni koncilski dokumenti (iz nekih sam citirao važne naputke) i započeta je u mnogim i raznim oblicima i područjima obnova crkvenog života. Ali ta vanjska obnova nije dovoljna, ako je u našem srcu umjesto Božjeg Duha naše sebično božanstvo „ja“! Ako ne ostvarujemo mir i zajedništvo s Bogom, neće nam uspjeti ni s ukućanima, a kamo li s odijeljenom kršćanskom braćom ili drugim ljudima – vjernicima ili onima koji ne vjeruju – a što od nas traže koncilski dokumentni! Neće donijeti očekivani uspjeh ni sva – u duhu Koncila – otvaranja Crkve prema problemima suvremenog svijeta, ako mi sami nekontrolirano budemo imali otvorene prozore svoje duše za zagađeni i otrovni zrak pomodarskih destruktivnih, materijalističkih, sebičnih i uživalačkih  strujanja! Neće donijeti očekivane duhovne plodove ni naša raspjevana liturgijska slavlja na materinskom jeziku – što nam je omogućila koncilska liturgijska reforma – ako ne budemo u svojoj molitvi pobožniji, revniji i odlučniji u nasljedovanju Krista na njegovom križnom putu u našoj životnoj sredini, ako ne želimo upoznati pravu vrijednost svetih sakramenata osobito: ispovijedi, pričesti, ženidbe, bolesničkog pomazanja.

Svetkovina sv. Josipa nas poziva:

Pođimo i mi našem posebnom nebeskom zagovorniku sv. Josipu i povjerimo mu sve svoje životno stanje: sve svoje nade, tjeskobe i sve druge potrebe i želje koje nam nadahnjuje Duh Sveti!

Imajmo na umu da je njegovoj skrbi bilo povjereno božansko Dijete Isus i njegova majka, u osobito dramatičnim trenutcima, kada su krvnici kralja Heroda tražili maleno Dijete Isusa da ga ubiju. Zamislite te tragedije: oni Židovi hoće Isusa, židovsko dijete – ni krivo ni dužno ubiti; slično kao i Hrvati Hrvate žele likvidirati – čemu smo mi bili svjedoci u nedavnom ratu. Josip je spasio i Dijete Isusa i njegovu Majku Presvetu Bogorodicu Mariju. Time je Josip spasio i budućnost Djeteta Isusa – tj. Spasitelja svijeta – a ujedno i budućnost cijelog čovječanstva.

Ako je spasio Isusa – kao Glavu Crkve od smrtonosnog i pogubnog zahvata paklenih sila, on će zacijelo i danas pomoći Kristovoj Crkvi, koja se utječe u njegov zagovor pred Bogom, da bude jača od svih njezinih zatirača i neprijatelja!

Znajmo: sv. Josip je ne samo naš moćni zagovornik  u našim potrebama i tjeskobama – nego i divni uzor  ispravnog i pravednog života pred Božjim licem. On je – kako svjedoče o njemu svetopisamska izviješća – vjerno i vjerodostojno izvršavao od Boga dobivena zaduženja. Tako je ostavio divan primjer svima koji se svakodnevno trude oko savjesnog izvršavanja svojih životnih i staleških zadaća i pošteno vlastitim svojim rukama zarađuju svakodnevni kruh.

Opravdano Josipa naziva Sveto Pismo pravednim. Jezikom Biblije to znači suma, zbroj svih vrlina: postojana vjera u Boga i neuništivo povjerenje u Boga, trpljenje, poslušnost volji Božjoj, poniznost, čistoća srca, vjernost i ljubav koja sve pobjeđuje!

Eto nam uzora za nasljedovanje i za druženje na našem hodočasničkom putu ovom  suznom dolinom prema sretnoj vječnosti za koju smo svi stvoreni i u koju želimo stići.

Gdje je sv. Josip Zaštitnik Kristove Crkve tu je i Marija Majka Crkve. Zajedno s Josipovim zagovorom preporučimo se i njenom moćnom majčinskom zagovoru i večeras – osobito ovdje, u ovoj katedrali gdje se ona pod tim nazivom posebno  časti – da njih oboje zajedno svome Isusu dobrostivo predstave potrebe cijele ove biskupije, dakako također i svakoga od nas. AMEN!

Franjo Komarica
biskup banjolučki