U okviru dvodnevnog molitvenog pohoda svećenika Banjolučke biskupije Širokom Brijegu i Klobuku pokraj Ljubuškog, 14. lipnja 2023. biskup Banjolučki mons. Franjo Komarica predvodio je Svetu misu u crkvi svetog Josipa Radnika u okviru Memorijalnog centra “Groblje mira” na Bilima pokraj Mostara. Propovijed biskupa Komarice prenosimo u cijelosti:
(Ez 37,1-14, Ps 88,2-7; Iv 17,24-26)
Draga braćo svećenici,
nalazeći se na ovom jedinstvenom mjestu od nepoznavanja i zaborava otete istine, mi slavimo objavljenju i među nama prisutnu Božju Istinu. Ta Istina je Isus Krist, njegova beskrajna ljubav prema nama i cijelom ljudskom rodu, očitovana na osobito jasan i učinkovit način u njegovoj muci, smrti i slavnom uskrsnuću. Tu njegovu otkupiteljsku ljubav i milosrđe mi uprisutnjujemo ovog časa na ovom groblju, čineći je osobito učinkovitom za našu brojnu braću i sestre u vjeri, koji su bili žrtve zlobe i zla tijekom protekla dva – za naš narod i za Crkvu osobito u našoj biskupiji – posebno pogubna rata.
Istine imaju svoje vrijeme. I biblijski tekstovi imaju svoje vrijeme. Označuju riječi, koje smo malo prije saslušali, a koje se odnose na katastrofalnu situaciju u povijesti starozavjetnog Božjeg naroda – židovskog – iz vremena prije više od 2500 godina. On je tada bio satrven i prisilno odveden iz svoje domovine u babilonsko sužanjstvo – nije danas lako govoriti. Evo zašto!
Iz biblijskog konteksta poznato nam je da su u tom – za židovski narod – dramatičnom vremenu nastupali proroci. Oni su bili čuvari njihovog religioznog poklada ali i njegove nacionale svijesti. Među njima se isticao prorok Ezekiel. On je svojom nazočnošću među svojim narodom, u novim uvjetima i u novoj sredini njihova prisilnog življenja, dizao njihov klonuli duh i budio njihovu zaspalu nadu.
Tako je on i svojom vizijom o uskrsenju suhih kostiju, o čemu smo malo prije čuli (37,1-10) ukazivao na Božju svemoć, kojom On može oživiti svoj narod. Prorok Ezekiel inače uporno naglašuje Božju ulogu u povijesnim zbivanjima, da bi i Izraelci i drugi narodi spoznali i priznali Gospodina: „I znat će da sam ja, Jahve“ – tj. Gospodin i Gospodar (r. 7) – zaključak je skoro svakog od njegovih izvješća, – „da ja Jahve govorim i činim“ (r. 10).
Prorok Ezekiel u svome obespravljenom, zgaženom, rastjeranom, beznadnom narodu budi i podržava nadu o njegovom povratku u domovinu, u obnovu njegove najvažnije svetinje – njegova Hrama i bogoslužja u njemu.
Događaje iz novije povijesti našeg hrvatskog naroda, koji je ujedno i dio Božjeg novozavjetnog naroda – Kristove Crkve –, od prije osam desetljeća, mnogi tadašnji njegovi članovi doživljavali su kao potpuni slom svega onoga na čemu su oni temeljili i gradili svoju nadu i svoje planove za svoju budućnost. Nama, koji se tada nismo bili ni rodili, nalikuju ti događaji i tadašnja situacija našeg naroda i naše Crkve, na događaje o kojima smo malo prije čuli iz čitanja knjige proroka Ezekiela.
Valja nam imati na umu da se spomenuti svetopisamski tekst ne odnosi na bilo koju katastrofu, koju je proživio neki narod, pa bio ni naš hrvatski narod. Riječi nade iz saslušanog teksta proroka Ezekiela odnose se na Božji narod. To je danas Kristova Crkva, koja je – kako i sami znademo – vrlo često bila i jest zakinuta u svojim legitimnim pravima i slobodama za svoj život i djelovanje, a ne rijetko i proganjana, satrvena i iskorjenjivana.Vatican Media
Znademo također dobro, da nisu vanjska ograničenja i neslobode presudni za život i poslanje nas, članova Crkve, tj. Božjeg izabranog naroda, nego je to puno više naše vlastito, duhovno umiranje, zakržljavanje, umiranje naše vjere, naše nade i naše djelotvorne ljubavi.
Sve beznadne situacije tijekom povijesti naše domovinske Crkve mogu izgledati kao „doline pune kostiju“, pobijene naše braće i sestara u vjeri. Da se mi danas nalazimo na mjestu takve jedne „doline“, takvog spomen-groblja pobijenih naših sunarodnjaka i bivših članova Kristove Crkve u našoj domovini – to nam može biti kao znak u kojem ćemo prepoznati i dokučiti da je Bog doista i Životvorac i jedini Gospodar života i smrti.
Za nas je još važnije da prepoznamo i shvatimo kako je daleko važnije da Bog oživi zamrli, pa i mrtvi duh, nas, članova svoga izabranog naroda, nego da oživi naša tjelesa!
Bog nam šalje svoga Svetog Duha, koji „suha srca zalijeva i vida rane ranjenim“ – i preko konkretnih ljudi, naših suvremenika – kao svojih glasnika. Može se dogoditi da ih mi – kao takve – možda ne prepoznajemo, jer su nam možda neugodni. I proroci su redovito bili neugodni onim svojim suvremenicima, koji su zanemarivali svoj duhovni život; koji su se više priklanjali jamama i grobovima svojih propalih iluzija, nego životvornim vrelima i osvjetljavajućim bakljama Božjih planova i nakana s njima!
I u ovom našem vremenu, pa i u našem životnom okruženju počesto čujemo jeku ako ne i doslovno riječi psalma, koji malo prije čusmo u ovom svetom slavlju:
„Bože moj, Bože moj, vapijem danju,
a noću naričem pred tobom (…)
Smjestio si me u jamu duboku,
u tmine, u bezdan“ (Ps 88, 2.7).
Ove riječi psalma 88., najtamnijeg i najtjeskobnijeg od svih 150 psalama, riječi su starozavjetnog vjernika, koji, unatoč svemu što ga je snašlo, nije posumnjao u Boga, kao svoga Spasitelja, nego mu se s pouzdanjem obraća.
Možemo si predstaviti koliko se stotina tisuća, pa i stotina milijuna puta, ovakav ili sličan vapaj patnje i osjećaja ostavljenosti i zaboravljenosti, vinuo iz usta naše ljudske, pa i kršćanske braće i sestara tijekom svih prošlih stoljeća i tisućljeća, napose tijekom prošlog, najkrvavijeg stoljeća u ljudskoj povijesti!
Među takvima su bile i tisuće naših sunarodnjaka, čija su imena zaslugom velike ljubavi, velikog rodoljublja i domoljublja, velike požrtvovnosti, upornosti i sloge ovdašnjih svećenika i vjernika Kristovih ispisana na križevima ovog „Groblja mira“, jedinstvenog u našem hrvatskom narodu!
Ovo spomen-groblje mira poticaj je i nama da se – ne samo danas, na našem godišnjem zajedničkom hodočašću –, sjetimo u molitvama desetina tisuća naše braće i sestara u vjeri, naših sunarodnjaka i članova župnih zajednica naše biskupije i naše domovinske Crkve, čiji su životi prije 80-ak godina ili kasnije nasilno bili prekinuti od strane nekih njihovih suvremenika, koji su bili zavedeni od Sotone, ubojice čovjeka kao slike Božje.
Na ovom posebnom mjestu pijeteta i brojna druga naša braća i sestre, koji ovamo dolaze pomoliti se za svoje pokojne i sve druge, ne dopuštaju da padnu u zaborav njihovi preci, njihova rodbina i rođaci, čija se imena nalaze ili će se nalaziti na spomen-križevima na ovom mjestu trajnog sjećanja.
I mi se danas želimo u zajedničkoj i osobnoj molitvi sjetiti svih žrtava ratnog bezumlja i preporučiti Božjem milosrđu sve njih, kao i sve druge, kojih se nema nitko spomenuti. Znano nam je da svoju ljudskost možemo sačuvati samo ako našu povijest i naše sjećanje ne određuju samo nasilni i beskrupulozni pobjednici, nego i poraženi, satrti, nestali, izdani i uništeni.
Na ovom mjestu molitvenog sjećanja nalazimo i naći ćemo također spomen-križeve s imenima župljana jedne od najviše nastradalih, odn. uništenih naših župa – župe Krnjeuša kod Bos. Petrovca, kao i s imenima naše pobijene i nestale svećeničke braće. Izričem duboku zahvalnost prvenstveno bratu svećeniku fra Miljenku Stojiću i svima ovdje nazočnima i nenazočnim dobročiniteljima, takvog plemenitog djela ljubavi prema našoj biskupiji.
Svi ti i svi drugi križevi na ovom „Groblju mira“ podsjećaju nas na Sina Božjeg Isusa Krista, koji je svojom smrću na križu – iz ljubavi prema cijelom ljudskom rodu – dao smisao svim našim ljudskim patnjama i sve ljude otkupio od vječne propasti i smrti. Na križu je Krist pomirio Nebo sa Zemljom i dao zalog mira među nama ljudima. Time nas je zadužio da se zalažemo za održavanje povezanosti Neba i Zemlje kao i između nas ljudi! Poput starozavjetnih proroka – i mi se trebamo truditi tješiti svoj narod i Kristove vjernike – da je Bog u kojeg vjerujemo – vječno živi i jedini, Gospodar svih vremenitih zbivanja kao i same vječnosti!
Naše zemaljsko hodočašće redovito prolazi kroz svijetle i tamne periode i faze, ali nam je svima zagarantirana vječna svjetlost u društvu našeg Spasitelja, Vođe i Učitelja Isusa Krista. Hodajmo s pouzdanjem njegovim stopama prema cilju, moleći ujedno istoga Spasitelja svih ljudi za našu pobijenu braću i sestre u vjeri: POKOJ VJEČNI DARUJ IM GOSPODINE – I SVJETLOST VJEČNA SVIJETLILA NJIMA! POČIVALI U MIRU BOŽJEM! Amen.
