Marija Zvijezda, 28.10.2023.
(Fil 4, 4-9; Ps 85; Mt 5, 1-12a)
Draga braćo i sestre u Kristu Isusu, Pomiritelju Neba i Zemlje,
Nalazimo se u ovom Božjem hramu, u kojem je, tijekom skoro stotinu godina njegova postojanja, bilo brojnih sakramentalnih i molitvenih susreta sa Trojednim Bogom Stvoriteljem i Spasiteljem svega Svijeta, naše braće i sestara u vjeri – Božjih miljenika i Kristovih suradnika u izgradnji njegova kraljevstva na zemlji.
Na ovom su posvećenom mjestu Bogu zahvaljivali i od njega prosili blagoslov i pomoć prvenstveno brojni redovnici monaškog, trapističkog Reda, ovdašnje slavne opatije Marije Zvijezde, koji su velezaslužni za višestruki duhovni, kulturni i civilizacijski razvoj društva ovoga grada i kraja. Oni su se u svome monaškom životu držali redovničkih pravila velikog svetog Benedikta, duhovnog oca redovništva u Katoličkoj Crkvi i su-zaštitnika našega europskog kontinenta.
Na početku njegovih pravila stoji jasan naputak: „Prije nego započneš neko dobro djelo, posebnom molitvom isprosi od Krista da ga On dovrši!
Vi ste braćo i sestre, dragi paneuropejci, već jučer započeli, a danas smo se i mi vama pridružili u radu na zajedničkom dobrom djelu u korist naših brojnih suvremenika u Europi i svijetu, počevši od ovoga grada i zemlje, a koji žude za istinskim, pravednim mirom – ne samo za sebe nego i za sve druge, koji ga ne uživaju, i zbog toga strašno pate.
Svakodnevno smo – već godinama – svjedoci brojnih konflikata među ljudima, pojedincima kao i među cijelim narodima, pa čak i među blokovima – narodnim ili vojnim. Nerijetko ta suprotstavljanja zadobivaju oblike nasilja, terorizma i rata. Ima se dojam da razni dijelovi današnjeg čovječanstva pokušavaju ponovo isprobati ono suludo i fatalno biblijsko iskustvo gradnje „Babilonske kule“ (usp. Post 11, 1-9), kako bi pokazali svoju tzv. svemoć i nadmoć, čak i nad samim Bogom, Stvoriteljem i cijelog ljudskog roda i beskrajnog svemira.
Takve sulude želje rađaju zbrku, sukobe, podijele i tlačenja te rastrganost i poremećenost u obitelji ljudskog roda.
Na drugoj pak strani, opažamo i kod pojedinaca i kod grupa i kod cijelih naroda neugasivu težnju za nepromjenjivim dobrom mira i to mira u pravdi.
Poznato nam je evanđeosko blaženstvo koje je sam Isus izrekao: „Blaženi mirotvorci, oni će se sinovima Božjim zvati“ (Mt 5,9). Isus je božanski mirotvorac koji može podariti mir brojim današnjim nemirima u svijetu i brojnim ljudskim srcima. Spomenuto blaženstvo nalazi kod brojnih naših suvremenika nov i vrlo snažan odjek. Za dolazak, za došašće mira i pravde danas žive, trpe i rade ne samo brojni pojedinci i skupine nego i čitavi narodi.
Kristova Crkva na drugom Vatikanskom koncilu za sebe tvrdi kako je ona „kao znak dignut među narode; namičući evanđelje mira svemu ljudskom rodu, u nadi putuje k cilju – u nebesku domovinu“ (UR 2).
Crkva se mora trajno podsjećati da ona nije ni tutor niti sluga države, ali je ona njezina savjest. Crkva mora uvijek biti pokazivač smjera i zdravi, konstruktivni kritičar, ali nikada oruđe u rukama države. Ako Crkva ne posjeduje svoju proročku sposobnost za oduševljavanjem ljudi i društva, njoj prijeti opasnost da se sroza na beznačajni klub, bez moralnog i duhovnog značenja. Ako se Crkva ne uključuje aktivno u zauzimanju za pravedni mir, noj će okrenuti leđa ne tisuće, nego milijuni ljudi.
Ali, ako se ona bez straha ustrajno zauzima za pravdu i mir, onda će ona moći rasplamsati stvaralačku snagu kod ljudi, zapaliti oganj odlučnosti, empatije i solidarnosti među ljudskim srcima i dušama i napuniti ih iskrenom ljubavlju, pravednošću i mirom.
Ako i mi, ovdje večeras nazočni, kao članovi Kristove Crkve, želimo da mir vlada na zemlji, da vlada među nama, onda se moramo istinski potruditi da imamo osjećaj i za one ljude koji su izvan naše male obitelji, izvan našeg naroda, našeg društva, naše Crkve, naše rase i našeg kulturnog identiteta.
Ne bismo smjeli zaboraviti da je na svima nama Božji sud! Zato moramo učiti svi zajedno živjeti kao braća. Inače ćemo svi kao luđaci otići u propast.
Dragi paneuropejci,
kao zauzeti članovi Paneuropske unije, koja bilježi više od jednog stoljeća svoga postojana i ustrajnog, plodnog rada pod jasnim znakom s Nebom pomirenoga otkupljenog čovječanstva – znakom Kristova Križa, vjerujem da smo svjesni kako europska ni kultura ni civilizacija ne znači mnogo, zapravo nije ništa, bez kršćanskog temelja. A taj temelj se u zadnje vrijeme u nekim našim sredinama sve više zanemaruje. Kristov Križ ne treba Europu, ali Europa treba Kristov Križ i Kristovo Evanđelje da nešto znači i za svoje narode i za narode drugih kontinenata. Bez Kristove Radosne vijesti europska kuća će brzo biti prazna, zapuštena dvorana, prepuštena svima i svakome, odnosno osuđena na raspadanje u svome identitetu.
Trudimo se stoga, da i u buduće bude među nama crkvenih zdanja ispunjenih živom Crkvom, kako bi mirotvorci, silno potrebni ovom našem vremenu, dobivali u njima potrebnu duhovnu snagu, poput nekadašnjih izuzetnih duhovnih, velezaslužnih sinova svetog Benedikta, redovnika trapista koji su pod dragocjenim geslom: ora et labora – moli i radi, učinili divna djela i u ovom dijelu našega kontinenta, o čemu smo se i mi danas mogli malo osvjedočiti. Ta njihova djela obavezuju sve nas da ih ne zanemarujemo nego da ih sačuvamo, pravilno vrednujemo i učinimo plodnim za buduće naraštaje!
Sveti Benedikt je postao duhovni patron Europe jer je on iz Evanđelja učinio sebi duhovnu hranu, koja je bila i slatka a ujedinio i gorka. Jer, Evanđelje sadrži u stvarnosti cjelokupnost istine o čovjeku. Evanđelje je u isto vrijeme i Radosna vijest i vijest o Križu.
Sveti Benedikt je u svom oblikovanju života utjelovio tu poruku Evanđelja o ravnopravnosti i o bratstvu među ljudima. Taj njegov oblik življenja nije bio prikladan samo za njegovu redovničku zajednicu, odnosno za cjelokupno redovništvo u Crkvi, nego je prikladan i kao oblik života za ljude i narode. „Ora et labora“ – „moli i radi“, to je poruka slobode djece Božje.
Sveti Benedikt, sveti Bernard, sveti Franjo Asiški i brojni drugi graditelji kulture i civilizacije Europe, uzori uspjelog života u službi Bogu i ljudima, pripadnici redovništva svih vrsta , svojevrsne su svjetiljke na svijećnjacima obzorja Crkve, odnosno ljudskog roda.
Trudimo se i mi uz Božju pomoć da i naša životna svjetiljka bude spasonosni orijentir, putokaz ispravnog ljudskog življenja, tj. istinskog Bogoljublja i čovjekoljublja za naše suvremenike i za generacije koje iza nas dolaze.
Neka nam u tom našem trudu pomogne Presveta Bogorodica, Majka Dobroga Savjeta, koja se stoljećima časti u brojnim zemljama i narodima našega kontinenta, pa tako i u ovoj crkvi, kao što se ovdje časti i kao Majka svih naroda i kao Marija – zvijezda nade! Amen.
