Donosimou cijelosti propovijed banjalučkog biskupa Franje Komarice koju je održao na proslavi župske svetkovine bl. Ivana Merza u njegovoj župi u Španskom u nedjelju, 8. svibnja 2016.
Dragi štovatelji bl. Ivana Merza, dragi župniče vlč. Darko, dragi župljani, draga braćo i sestre u Kristu Spasitelju,
Čitao sam kako se u jednoj crkvi nalaze poredani veći broj kipova svetaca – mučenika. Kipovi su u nadnaravnoj veličini. Osobita zanimljivost kod svih kipova da se pod nogom od svakog sveca nalazi sagnut lik nekog čovjeka. Zanimljiva misao umjetnika koji je te kipove napravio. Pognuti likovi simboliziraju mučitelje dotičnih svetaca. Umjetnik je očito želio izraziti svoje osobno uvjerenje da su sveci nad zemaljskim carevima i vlastodršcima, i da su sveci istinski velikani i usrećitelji ljudi i naroda, kao ljudi kreposti i kršćanskih vrlina, a ne carevi, vojskovođe i raznovrsni demagozi i obmanjivači naroda, koji često za Boga ne mare, nego se ogrješuju o njega i njegove naputke, njegove zapovjedi i unesrećuju ljude.
I mi danas, radosna i zahvalna srca stojimo pred dragim nam likom jednoga našeg sugrađanina za kojega je Crkva službeno ustvrdila da je čovjek krjeposna života, a to znači da je uspio njegov život ne samo u očima ljudi nego i u očima Božjim. To je naš blaženi Ivan Merz pod čijom zaštitom se nalazi i ova vaša mlada – petogodišnja župna zajednica. Rođen je u središtu moje, Banjolučke biskupije 1896 godine; tu je i živio do mature, a kasnije, nakon proživljenog rata i studija na europskim učilištima, veoma plodno djelovao u ovom gradu i u njemu prešao u vječnost – 1928. godine – na glasu svetosti.
Na samom početku starozavjetne knjige „Psalmi“ nalazi se možda ponajbolja definicija uspjela ljudskog života – života jednoga Blaženika, jednog Sveca. Psalam Prvi započinje ovako: „Blago čovjeku, tj. blažen čovjek – koji ne slijedi savjeta opakih, ne staje na putu grešničkom i ne sjeda u zbor podrugljivaca, već uživa u Zakonu Gospodnjem, o Zakonu njegovu misli dan i noć. On je kao stablo zasađeno pokraj voda tekućica, što u svoje vrijeme plod donosi, lišće mu nikad ne vene, sve što radi dobrim urodi“ (Ps 1,1-4).
Iz opće svoje naobrazbe znademo za neke povijesne osobe koje su u svoje vrijeme bili strah i trepet, odlučivali su o životu i smrti tisuća, pa i milijuna svojih suvremenika. Spomenut ću samo neke: rimskoga cara Nerona, silnike poput Džingiskana, Sulejmana Veličanstvenog, Sultana Bajazita, Napoleona, Hitlera, Staljina – da ne nabrajam druge. Što je od njih i njihova djela ostalo – osim šake praha kojemu možda ni u grobu ne daju mira kletve i suze ucviljenih ljudi koje su oni za vrijeme svoga života smrvili i unesrećili.
Što je ostalo od mnogih drugih hvaljenih i izvikivanih političkih demagoga zavodnika i lažova diljem svijeta? Možda samo blijeda uspomena da su nekada bili.
Nasuprot njih imamo likove onih velikana koje nam Crkva – kao svece i blaženike – stavlja pred oči kao primjere koje se isplati nasljedovati i kao naše moćne zagovornike na nebu!
Njihov životni put nije bio nasljedovanje grješnika, tj. onih ljudi koji svojim načinom života prkose Bogu i preziru njegove zapovijedi, a takvi nažalost, nisu baš rijetki. Blažen čovjek, od Boga blagoslovljen čovjek se priklanja Bogu, usvaja njegove naputke, odredbe, zakone. On ga se ne stidi ni pred drugima, nego svjedoči svojim životom nesebičnosti i ljubavi na djelu. Psalmista to izriče slikom drveta zasađenog pokraj vodā tekućica. Kao što drvo treba vodu da bi bilo rodno, tako treba i čovjek Boga da bi bio svojim životom i svojim djelima plodan, tj. koristan drugima oko sebe.
Sveci i blaženici su doista sretni ljudi, jer su oni oslonjeni na Boga i učvršćeni u Bogu i u njegovu moć i ljubav. Zato su kadri donijeti za ljude, za čovječanstvo bezbrojne plodove korisne duši i tijelu. To svjedoči i duga povijest Crkve, ali i objektivna svjetska povijest.
Zanimljivo je, vjerujem, za nas danas na ovom slavlju okupljene kako je o svecima razmišljao pa i zapisao u svome Dnevniku mladi Ivan Merz kojega častimo kao Božjeg miljenika i našeg zagovornika i miljenika kod Boga.
Evo dijela njegova razmišljanja: „Životi Božjih svetaca najuzvišenija su tema književnosti. Životopis pa i najlošiji krije u sebi toliku poeziju i tolike vrednote upravo zato što je život sveca. Crkva je Božji vrt u kojemu raznovrsni sveci uspijevaju. Svi su tako slični, a opet koliko li razlike između jedne sv. Terezije i jednog sv. Franje, sv. Elizabete i sv. Tome, sv. Augustina i sv. Jozafata. Sve su to nadljudi kod kojih su temelji zajednički: mističko sjedinjenje s Bogom, apsolutno gospodstvo nad tijelom i evanđeoska ljubav k bližnjem. Uslijed Milosti Božje jedan se ističe svojim organizatorskim radom, drugi mističko-pjesničkim životom, treći u materijalnoj borbi, četvrti u znanstvenom životu. Sve su to vrletne visine poput alpskoga gorja gdje je zrak čist i odakle se čovječanstvo promatra u sasvim drugoj perspektivi. A mi, obični ljudi smo kao turisti koji želimo dosegnuti te vrhove i dospjeti do neke visine, ne možemo dalje… ili se skliznemo i padnemo u dubinu“. (Dnevnik, 18. XII. 1918.)
Da li je te davne 1918. godine mogao slutiti mladi Ivan, koji se u dobi od 22 godine tek bio vratio iz „pakla“ Prvoga svjetskog rata u kojem je doživio svoje i osobno duhovno obraćenje, da će i njemu samome uspjeti uz Božju pomoć vinuti se ne samo u „vrletne alpske visine“ nego u nebesku neizrecivu stvarnost – i to samo još za devet i pol godina života na zemlji? Na ovo pitanje mi nemamo jasnog odgovora. Ali je Božja Providnost i Dobrota i u njegovu „slučaju“ pronašla divnu, izabranu posudu iz koje je zamirisao ljudski život pun žrtve i apostolskog rada, ljubavi i revnosti u službi Krista, Crkve i Petrova nasljednika na zemlji – pape.
Za našega Blaženika Ivana reći će jedan od Petrovih nasljednika – i sam u međuvremenu Svetac Katoličke Crkve – sv. Ivan Pavao II., u prigodi nezaboravne svečane beatifikacije 22. lipnja 2003. godine u njegovu rodnom gradu i ovo: „Ono, naime, zbog čega je on danas pribrojen zboru blaženika jest njegov uspjeh pred Bogom. Velika je, naime, čežnja cijeloga njegova života bila:nikada ne zaboraviti Boga i stalno željeti biti s njim sjedinjen. U svemu onome što je radio tražio je ‘ono najizvrsnije – spoznanje Isusa Krista’, te je dopustio da ga Krist ‘zahvati’, kako to za sebe tvrdi apostol Pavao u poslanici Filipljanima (usp. Fil 3, 8, 12).“
A onda je isti veliki i sveti Papa – obraćajući se nazočnima i svim drugim mladim ljudima izrekao – između ostalog – i ove značajne riječi: „I vi poput blaženog Ivana tražite osobni susret s Kristom koji rasvjetljuje život novom svjetlošću. Neka Evanđelje bude ono veliko mjerilo koje će ravnati vašim sklonostima i vašim opredjeljenjima! Postat ćete tako misionari djelima i riječima te ćete biti znak Božje ljubavi, vjerodostojni svjedoci milosrdne Kristove nazočnosti. Ne zaboravite: ‘Ne užiže se svjetiljka da se stavi pod posudu’ (Mt 5, 15).“
Ove riječi koje je izgovorio mnogima od nas osobno dobro poznati Svetac cijele Crkve papa Ivan Pavao II. o našem i vašem najdičnijem sugrađaninu, jeka je Blaženikovih riječi iz njegovih studentskih pariških dana koje nalazimo u njegovoj korespondenciji. Te riječi glase: „U tome leži filozofija sreće: valja postaviti težište svih naših želja u onaj svijet, sebe posve zaboraviti radeći za Našega Gospodina Isusa Krista, koji je jedini vječan“. „Najbolje sredstvo da okušamo snagu kršćanstva jest pustiti da na nas djeluje Kristov život kako nam ga prikazuje Evanđelje i liturgija“.
Već u tim riječima mladog intelektualca – kršćanskog laika prepoznajemo jasnu odlučnost da slijedi poziv sv. Pavla prvim kršćanima: „Budite sljedbenici moji kao što sam i ja Kristov“ (1 Kor 4, 16)!
U čemu je tajna ovoga Božjeg miljenika – našega blaženika Ivana? On se, surađujući s Božjom pomoću – koja je svakom čovjeku zagarantirana, jer Bog voli svoje stvorenje – svjesno i posvema oslanjao u svojim životnim stavovima, razmišljanjima i djelima na nepromjenjiva, vječna evanđeoska načela. On je izvrsno poznavao sveto Evanđelje, trudio se da ga ono potpuno prožme i prodahne, te ga je dosljedno ostvarivao u svojemu životu. Isus je htio da za nas ljude njegove riječi budu „duh i život“ (usp. Iv 6, 64). Kod blaženoga Ivana to je doista i bilo tako! Da se to tako i ostvarivalo, sigurno mu je pomogla i njegova ljubav prema bogoslužju Crkve, osobito prema svetoj Euharistiji, svetoj misi i svetoj pričesti – i to svakodnevnoj! Imajmo na umu da on nije bio ni svećenik ni zavjetovani redovnik nego svjestan kršćanski vjernik – laik. Na njega se po sudu onih koji su ga poznavali mogu primijeniti Isusove riječi koje je on rekao o svome preteči Ivanu Krstitelju, da je „svjetiljka koja gori i svijetli“ (Iv, 5, 35).
I blaženi Ivan se snažno zalagao i trošio oko širenja i obnavljanja Kraljevstva Božjega u svojoj životnoj sredini. Svoje brojne talente, karizme koje je primio od Duha Svetoga, nije zanemarivao, ostavljao neplodnima, nego ih je neštedimice upotrebljavao za konkretnu korist i rast Kristove Crkve i u ime Crkve za duhovno i materijalno dobro brojnih ljudi. Na djelu je svakodnevno činio djela milosrđa – bilo duhovna ili tjelesna.
Divan primjer životnog stava – mladoga zagrebačkog profesora i vrsnog odgojitelja mladih – blaženog Ivana Merza, svraća naš pogled na Krista Spasitelja koji daje utjehu i smirenje kad nas uznemire uzburkanosti i poteškoće života. Njegov primjer jasno nas usmjerava da raspoznamo ono što je istinski vrijedno i sveto. U današnjem vremenu, kada se često dobiva dojam da više „ništa nije sveto“, primjer uistinu uspjela života blaženoga Ivana Merza upućuje i svakome od nas poziv na našu osobnu svetost. Sveti papa Ivan Pavao II. jasno nam je dao do znanja kada je rekao: „Najveći dar koji možete dati Crkvi i svijetu je svetost“!
Draga braćo i sestre u Kristu Isusu, mi kršćani s pravom tvrdimo da imamo zajedničkoga Oca. Ali, nerijetko se ponašamo kao da ga i nemamo, te se i ne prepoznajemo kao istinska braća i sestre u vjeri i krsnoj milosti. Zato nam naša zajednička budućnost nekako „ne štima“. Previše dajemo važnost svakodnevnim zemaljskim brigama pa i idolopoklonstvu materijalnog posjedovanja i bogatstva.
Nisu nam nepoznate Isusove smjerodavne riječi: „Tražite najprije kraljevstvo nebesko i pravednost njegovu, a sve ostalo će vam se nadodati“ (Mt 6, 33).
Duh Uskrsloga Krista poziva i nas, današnju generaciju Isusovih učenika – nas kršćane – i ovdje u Zagrebu i Hrvatskoj, kao i kod nas u Banjoj Luci i Bosni i Hercegovini, da još više pročistimo i očeličimo svoju osobnu vjeru.
Trebamo se još više truditi da od milosrdnoga Boga izmolimo za sebe i za druge oko nas u Kristovoj Crkvi milost duboke i djelotvorne vjere. O snazi i postojanosti takve vjere koja će se očitovati u djelima milosrđa i solidarnosti osobito s patnicima, nevoljnima, poniženima i obespravljenima ovisi i budućnost nas kršćana, a time i budućnost ne samo našega grada ili zemlje, nego i cijeloga čovječanstva!
Jer Krist nema alternative, pa tako ni njegova Crkva!
Sadašnji papa Franjo neumorno poziva sve nas, članove Kristove Crkve da budemo vjerodostojni u službi Krista, Milosrdnoga i Dobrog Pastira koji se brine za svaku od svojih ovaca. Osobito se brine za onu ovcu koja je u najvećoj potrebi i opasnosti. Papa piše:
„Crkva mora izići iz same sebe. Kamo? Prema životnim periferijama koje god one bile, ali mora izići. Isus nam govori: ‘Idite po svem svijetu! Idite! Propovijedajte Evanđelje! Svjedočite Evanđelje!’ (usp. Mk 16, 1) (…). U tome ‘izlasku’ važno je ići ususret, ta je riječ za mene isto važna: susret s drugima! Zašto? Zato jer je vjera susret s Isusom, a mi moramo činiti isto što čini Isus: susresti se s drugima. Mi živimo kulturu sukoba… kulturu odbacivanja! Ali mi moramo ići ususret i moramo stvarati s našom vjerom ‘kulturu susreta’, kulturu prijateljstva, kulturu gdje nalazimo braću, gdje možemo razgovarati i s onima koji ne misle kao mi, i s onima koji su druge vjere, koji nemaju istu vjeru. Svi imaju nešto zajedničko s nama: slika su Božja, djeca Božja. Ići u susret drugima ne obezvrjeđujući svoju pripadnost.“
Ove riječi sadašnjega pape Franje veoma pristaju za ovu jubilejsku godinu Božjega milosrđa. Trebamo ih dobro zapamtiti!
Na vidiku su dakle, novi izazovi, nove potrebe i nove mogućnosti za ovu našu generaciju Kristovih sljedbenika. Dobri Bog, koji upravlja ovim svijetom pa tako i našim koracima, zasigurno želi i nama samo dobro. Pozivajući nas za svoje suradnike, čineći nas da budemo „sol zemlje i svjetlo svijeta“, on nam garantira svoju trajnu pomoć. Tu Božju pomoć je bezbroj puta iskusio i njegov vjerni sluga, a naš blaženi zagovornik Ivan Merz, i zato zacijelo pred prijestoljem Božjim zagovara i sve one koji se njemu obraćaju. A mnoge stotine njegovih štovatelja, ne samo da su izrekle nego su i zapisale svoje molbe i svoje zahvale pred njegovim relikvijama u njegovoj kapeli u banjalučkoj katedrali, ne samo na hrvatskom nego i mnogim drugim jezicima te na različitim pismima.
Uistinu, Bog nam je svima trajno blizak i divan u svim svojim stvorenjima, napose u svojim svetima. Molimo ga da i nama pomogne pridružiti se njegovim izabranicima za svu vječnost, kako je to uspjelo i našem uzoru i zaštitniku Blaženom Ivanu Merzu. Preporučujemo se i u buduće – s vjerom i molitvom – njegovu zagovoru. Amen.
Zagreb, 8. svibnja 2016.
www.ivanmerz.hr
