PROPOVIJED BISKUPA KOMARICE O 31. OBLJETNICI MUČENIČKE SMRTI SVEĆENIKA BANJOLUČKE BISKUPIJE VLČ. IVANA GRGIĆA

Draga braćo svećenici, draga rodbino,
dragi župljani i drugi vjernici,

i ove godine smo se, slično kao i svih prošlih 30, ponovno zajedno okupili oko ovog Kristovog oltara, u vašoj župnoj crkvi, na kojem je Vaš mladi nezaboravni župnik vlč. Ivan Grgić, zajedno s Vama i brojnim drugim – u međuvremenu protjeranim, iseljenim ili pomrlim župljanima – rado i radosno slavio svetu misu ovaj najsvetiji čin, što ga kao ljudi smijemo slaviti na zemlji. Bio je savjestan i oduševljen Kristov svećenik, radostan u svome svećeničkom zvanju . Pun Duha Božjega i ovdje je, među vama ,djelovao slično kao i na drugim župama prije nego je došao k vama u župu Ravska. Ovdje ga je, kao i sve vas, zatekao rat u našoj zemlji, i za vrijeme kojega je i on, slično kao i još veći broj njegove braće svećenika u našoj biskupiji, i daleko veći broj Kristovih vjernika, žrtvovao svoj mladi život. On nije ubijen zato što bi on život nekoga od svojih suvremenika bio ugrozio, nego upravo suprotno od toga –, zato što je, tumačio neumorno i neustrašivo Kristovu, Božju nauku o obvezi čovjeka da poštuje Božje zapovjedi i da štiti i pomaže svakog čovjeka i sve što je njegovo.

Ubijen je zato što je s vama, svojim dragim župljanima, svakako htio slaviti nedjeljnu svetu misu na današnji datum, u mjesecu studenom te prve ratne 1992. godine. Ja sam osobno teme svjedok! Želio vas je – kako mi je dva dana prije svoje mučeničke smrti osobno rekao – u dramatičnim danima vaše potpune neizvjesnosti i nezaštićenosti ojačati Božjom porukom i Kristovim presvetim Tijelom s ovog oltara. Želio je s vama podijeliti i dobro i zlo; pružiti vam duhovnu i materijalnu pomoć, koju mu je omogućila Božja providnost. bili ste s njime tada, kao i mi danas u danima neposredno nakon svetkovine Svih svetih i molitvenog dana za sve pokojne članove Crkve – Dušni dan. On je tih dana – u duhu crkvene liturgije – vama, svojim župljanima, propovijedao i poučavao vas kako je čovjek rođen i predodređen da živi u sretnoj Božjoj vječnosti. Zato svakom čovjeku pripada dostojanstvo koje njegov zemaljski život čini nepovredivim i koje zahtijeva svačije poštovanje pred tijelom svakog čovjeka, jer to naprosto traži naša kršćanska vjera u uskrsnuće mrtvih i u vječni život.

On je znao dobro tvrdnju sv. apostola Pavla iz njegove poslanice Rimljanima: „Ako živimo, Gospodinu živimo i ako umiremo, Gospodinu umiremo“ (14,8). Znao je  da naš ljudski život i naša smrt pripadaju Kristu, jer je Krist Gospodar svakog i pojedinca i svake, cijele zajednice njegovih vjernika. – Vaš župnik Ivan je volio Krista i volio vas kao Kristove vjernike. Živio je za Krista i za vas. Bio je spreman za Krista umrijeti! I umro je, tj. dao je svoj život za Krista i za njegovo Evanđelje, i za vas, tj. za vječno dobro, za vječno spasenje vas, Kristovih vjernika, njegovih župljana. Za njega je Krist, Gospodin doista bio i „svjetlost“ i „spasenje“ i „snaga“ (Ps 27,1) u njegovom svećeničkom i pastoralnom djelovanju. On je Isusa Krista doživljavao – osobito u bogoslužju, kao živoga Boga, i dao se od Njega potpuno zahvatiti, obuzeti!

Da je to tako, svjedok sam ne samo ja, kao njegov i vas biskup, nego ste svjedoci i svi vi – sadašnji i bivši župljani ove župe, koji ste njega poznavali, kao i njegova braća svećenici, koji su ga također poznavali, a još su živi .

Takve svoje članove –, poput ubijenog vašeg župnika Ivana, zajednica Kristovih vjernika ne zaboravlja niti smije zaboraviti! To pokazuje i mnogo stoljetna povijest Kristove Crkve. Njihovi vjerodostojni, svijetli primjeri ostaju u trajnom sjećanju kod generacija kršćana u dotičnoj sredini, tj. župi ili biskupiji. I u ovoj vašoj životnoj sredini, u ovom dijelu naše biskupije nije sve mračno niti sivo. Ovaj svijetli primjer vjere i vjernosti jednog člana Kristove Crkve, vjerodostojnog Kristovog svećenika – vašeg župnika Ivana – svjedoči jednu veliku odvažnost i neuništivost; odvažnost u porazu, u pogubljenju; jer, on je dao svoj mladi život jer je želio biti s vama; s vama je želio slaviti nedjeljnu misu, želio je  vas utješiti u vašoj velikoj tjeskobi i životnoj ugroženosti – dao je svoj život iz ljubavi! Po tome je pokazao svoju veliku sličnost sa samim Kristom, koji je također život svoj dao za nas, svoje bližnje, za sve članove ljudskog roda. Kao što je Krist svojim primjerom pokazao da ljubav i u uništavanju može opstati i uništavanje nadvladati, tako je i ubijeni župnik Ivan posvjedočio da je ljubav jača nego smrt – kako stoji  na spomen-križu, na mjestu njegovog mučeništva i njegove mučeničke smrti, na „kipama“ obližnjeg rudnika. Njegov svećenički život, pun žara za proslavu Božjeg Imena, za poznavanje i obdržavanje Božjih zapovjedi i Kristovog Evanđelja, kao i cjelovitog nauka Kristove Crkve, a onda, osobito njegova smrt iz ljubavi prema Bogu i vama, svojoj braći i sestrama u vjeri kao i vaše neprekinuto, zahvalno molitveno sjećanje na njegov svijetli svećenički lik – po mome dubokom uvjerenju – sasvim su dovoljni razlozi da se sa strane naše biskupije pokrene crkveni proces za njegovo javno čašćenje! Trebalo bi s tim započeti čim prije, dok još ima živih svjedoka koji su ga poznavali dobro!

Kristova Crkva od svojih prvih stoljeća slavi spomendane mučeničke smrti svojih ubijenih članova. Ona te svoje članove, mučenike s pravom smatra svojim najdičnijim članovima, jer su oni bili spremni za Krista i za pobjedu njegova Evanđelja, za pobjedu Kristovog svetog zakona – zakona istine, pravde, ljubavi i mira – žrtvovati sve što su imali – pa i sam svoj život!

Draga braćo i sestre u Kristu, Dobrom Pastiru,

naša se Mjesna Crkva, naša biskupija, ne treba stidjeti svoga povijesnog hoda kroz nevolje i stradanja tijekom prošlog stoljeća, kada su njezini članovi svakog uzrasta, svake dobi, staleža i socijalnog porijekla zajedno sa svojim duhovnim pastirima, bili spremni – u zgodno i nezgodno vrijeme – za Krista otvoreno nastupiti i za Njega svoje dati živote! – Dužnost je sadašnje i budućih generacija katolika i u ovoj župi i u cijeloj našoj biskupiji trajno sačuvati dragu i zahvalnu uspomenu na sve njih, kao dragocjene svjedoke naše svete vjere, kako bi – njihovim primjerima potaknuti i uz pomoć Božju – bili u stanju sadašnje, odn. buduće izazove i napade na našu vjeru –, kao istinski svjedoci vjere i vjernosti – uspješno savladati.

Uvažavanje ustrajnosti u vjernosti Kristu župnika Ivana i drugih ovdašnjih svjedoka vjere – osobito nevinih stradalnika sela Briševa i drugih sela ove i okolnih župa treba i ubuduće biti vaša trajna obveza! Uzimanje u obzir njihove postojanosti u vjeri u Boga, jedinog Gospodara i Suca svakog ljudskog života – a što su svi ovi naši mučenici posvjedočili svojim životima – trebali bismo svakako sačuvati i vrednovati kao osobito dragocjeni Božji dar članovima Crkve naše biskupije – naše i budućih generacija!

To vam, draga braćo i sestre u Kristu Spasitelju, svima – i vama i svećenicima, redovnicama i vjernicima stavljam na srce i ostavljam u amanet! Amen!

Pokoj vječni daruj im Gospodine. I svjetlost vječna svijetlila im! Počivali u miru Božjem! Amen.