Preuzvišeni oci biskupi, braćo svećenici, poštovane časne sestre i dragi vjernici!
Ovom svetom Misom Večere Gospodnje započinjemo Vazmeno trodnevlje u kojem slavimo godišnje slavlje pashalnoga misterija kojemu je središte Uskrsno bdijenje, a završava s Večernjom nedjelje Uskrsa. Ovi dani su vrhunac liturgijske godine. Oni su jedna cjelina i bilo bi vrlo pogrješno tumačiti ih odvojeno ili kao dane priprave na Uskrs. Po riječima sv. Augustina, ovo su dani jedinstvenoga slavlja Kristova uskrsnuća: „Sveto trodnevlje Krista raspetoga, pokopanoga i uskrsnuloga.“
Danas na Veliki četvrtak uprisutnjujemo dva velika dara koja je Krist podario svojoj Crkvi i pozvao nas da ga nasljedujemo: Ovo činite meni na spomen.
Prvi dar jest dar svećeništva, a drugi dar je Euharistija.
Jučer su se u ovoj katedrali okupili svećenici naše Biskupije na slavlje sv. Mise posvete ulja pod kojom su zahvalili Bogu na daru svećeništva, očitovali zajedništvo s biskupom, obnovili svoja svećenička obećanja izrečena na dan ređenja te potvrdili svoju opredijeljenost za Krista u predanu služenju Crkvi, dijeljenju sakramenta, slavlju Euharistije i radosnu naviještanju Božje Riječi. Bila je to prigoda da još jednom promišljamo o daru svećeništva. A večeras u ovoj sv. Misi – Misi večere Gospodnje, s vama zajedno želim razmišljati o daru Euharistije.
Euharistija. Ona je izvor i vrhunac svega kršćanskog života. Ostali sakramenti, kao i sve crkvene službe i djela milosrđa, tijesno su povezani s Euharistijom i prema njoj su usmjereni. Presveta Euharistija naime sadrži svekoliko duhovno dobro Crkve, to jest samoga Krista – našu Pashu. Ona označuje i naše zajedništvo života s Bogom ali i jedinstvo Božjega naroda, na čemu se temelji sama Crkva. Teološka definicija župe jest da je to zajednica koja se okuplja na slavlje Euharistije. Jer u njoj je vrhunac kako djelovanja kojim Bog u Kristu posvećuje svijet, tako i bogoštovlja koje ljudi iskazuju Kristu i po njemu Ocu u Duhu Svetom. Euharistija je sažetak i ukupnost naše vjere. Drugi vatikanski sabor u konstituciji o sv. liturgiji reći će: “Naš je Spasitelj na Posljednjoj večeri, one noći kad bijaše izdan, ustanovio euharistijsku žrtvu svoga Tijela i Krvi, da ovjekovječi kroz stoljeća žrtvu križa, sve dok ne dođe, te da tako Crkvi, svojoj ljubljenoj Zaručnici, povjeri spomen-čin svoje smrti i uskrsnuća: sakrament pobožnosti, znak jedinstva, vez ljubavi, vazmenu gozbu, ‘na kojoj se Krist blaguje, duša se napunja milosti i daje nam se zalog buduće slave'” (SC, 47).
Dragi vjernici, u ovoj Godini molitve, u kojoj u središte želim staviti osobnu i obiteljsku molitvu, podsjećam kako je Crkva u Hrvata, slaveći Veliki jubilej 13-stoljetne vjernosti Kristu i njegovoj Crkvi, u proslavi Branimirove godine (1979.), na poziv svojih biskupa, učinila zavjet da će svakodnevno uzdizati molitve Bogu i slaviti nedjeljnu Euharistiju: Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom slavi sv. Misu! U ovom geslu – bolje kazano zavjetu – vidim očuvanje naših obitelji i nadu da će isklijati mladica iz panja Jišajeva. Stoga vas i u ovoj sv. Misi pozivam na redovito slavlje Euharistije, te najuzvišenije molitve. Jer Euharistija je srce vjerničkoga i obiteljskoga života. Jedino tako, oslonjena na stupove svagdanje zajedničke obiteljske molitve i redovita sudjelovanja u nedjeljnim misnim slavljima, očuvat će se kao istinska zajednica vjere, života i ljubavi. Obitelj koja je najvažnija stvarnost na zemlji, jer ona je kolijevka iz koje izlazi svaki čovjek, danas je na poseban način ugrožena. Razarana neslogom i razdorom, nerazumijevanjem i nesusretljivošću, nevjernošću u braku i sve češćim rastavama, neotvorenošću prema životu pribjegavajući svim i svakakvim sredstvima za sprječavanje života te nerijetko teškom grijehu pobačaja, zadojena materijalizmom i hedonizmom sve se manje predstavlja u onome što u svome iskonu ona jest: zajednica ljubavi, života i vjernosti. Stoga, braćo i sestre, nema nam drugoga puta, lijeka protiv ove teške bolesti koja nas uništava, nego okrenuti se molitvi i sv. Misi, tim stupovima punine života i svakoga Božjeg obilja. Jer u sv. Misi obitelj se sjedinjuje s Bogom, ali i sa sobom. Po molitvi, kako je to isticao bl. Ivan Pavao II., obitelj postaje složna. Upravljajući svoj pogled na Isusa članovi obitelji ponovno postaju sposobni pogledati jedni drugima u oči, razgovarati, biti solidarni jedni s drugima, uzajamno opraštati i gajiti međusobnu složnu ljubav obnovljenu Duhom Božjim. Vratiti obitelj nedjeljnoj sv. Misi i svagdanjoj obiteljskoj molitvi, posebno molitvi krunice, znači ispuniti svakodnevni život sasvim drugim slikama: slikom otajstva koje spašava, slikom Otkupitelja, slikom njegove Presvete Majke. Obitelj koja zajedno moli stvara dio ozračja Nazaretske obitelji: njezini članovi stavljaju Isusa u središte, dijele s njim radosti i boli, u njegove ruke stavljaju svoje potrebe i planove, iz njega crpe nadu i snagu da idu dalje, poručuje sveti Papa.
Prije nekoliko minuta zvona naših crkava svečano su zvonila da bi nakratko utihnula. Za koji trenutak ogolit će se i oltari, prekrit će se raspela. Oči, srca i duh cijele Crkve okreću se Kalvariji u kojoj se u potpunosti razumijeva ono o čemu je Isus na Posljednjoj večeri govorio: kruh je Tijelo koje se za nas predaje i vino je Krv koja se prolijeva za nas i za otpuštenje grijeha. Stoga i mi s cijelom Crkvom zaronimo u ovo otajstvo Ljubavi – otajstvo Križa u kome je spas, život i uskrsnuće naše. Otvorimo svoja srca rijeci ljubavi koja je iz Kristova tijela na Križ pribijena i iz srca kopljem probodena s Kalvarije potekla s molitvom da otajstvo Križa ne zasja samo na uzvisinama, raskrižjima, pročeljima, crkvenim zvonicima i na lančićima oko vrata, nego da se sjaji i djeluje u dubinama vjerničkoga srca, duše i savjesti, u zbilji životnog iskustva. Samo po ovom uranjanju i potpunu predanju i mi ćemo biti dionici njegove slavne pobjede nad grijehom i smrću, dionici njegova uskrsnuća, a naše obitelji žarište vjere, oaze ljubavi, vjernosti, poštovanja, mira i oprosta. Neka nam je svima blagoslovljeno i plodonosno ovo sveto Vazmeno trodnevlje. Amen.
