IzdvajamoPropovijedi

Propovijed biskupa Majića na proslavi blagdana sv. Padra Pija u Zagrebu

Uz sudjelovanje velikoga broja vjernika, u župi i crkvi sv. Leopolda Bogdana Mandića u zagrebačkoj Dubravi, kojom upravljaju franjevci kapucini, u ponedjeljak 23. rujna 2024. svečano je proslavljen blagdan sv. Pija iz Pietrelcine. Misno slavlje predslavio je biskup banjolučki mons. Željko Majić uz koncelebraciju desetak svećenika među kojima je bio i provincijal Hrvatske kapucinske provincije fra Anto Barišić te župnik fra Josip Ćibarić. Nakon sv. Mise vjernici su u pobožnosti častili relikvije poniznog i siromašnog Sveca iz Pietrelcine. U nastavku prenosimo propovijed biskupa Majića.

Mnogopoštovani oče Provincijale fra Anto

župniče i gvardijane fra Josipe,

braćo svećenici i redovnici,

sestre redovnice,

dragi Božji narode!

Iznova čitajući životopis sv. Padra Pija iz Pietrelcine (25. svibnja 1887. – 23. rujna 1968.), kojega njegovi suvremenici, životopisci i propovjednici predstavljaju kao poniznoga i siromašnoga sina svetog Franje iz zajednice kapucina, a kojega je „na slavu Presvetoga Trojstva, na uzvišenje katoličke vjere i rast kršćanskog života”, papa Ivan Pavao II., sveti, najprije 2. svibnja 1999. proglasio blaženim, te potom 16. lipnja 2002. i svetim, učinilo mi se prikladnim da ovoj propovijedi prethodi ulomak iz Evanđelja po Mateju koji nam donosi dio – bolje reći središte – Isusova Govora na gori – Blaženstva (Mt 5,4-12).

Kada čitamo Blaženstva, ili bolje kazano o njima razmišljamo, onda shvaćanje u vjeri i prihvaćanje u slobodi prvoga dijela svakoga Blaženstva jedino je moguće u onome, kako kaže Sv. Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima, „što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, a što je sam Bog pripravio onima koji ga ljube“ (1 Kor 2,9). Tako u Blaženstvima čitamo da je siromašnima duhom pripravljeno kraljevstvo nebesko, žalosnima utjeha, krotkima zemlja, gladnima i žednima pravednosti sitost, milosrdnima milosrđe; čistima srcem obećava se vječno gledanje svoga Stvoritelja, mirotvorce uzdiže na dostojanstvo Božjih sinova, a progonjenima je zagarantirana velika plaća na nebesima.

Dakle, Blaženstva ukazuju na nebo i obećavaju spasenje koje nam donosi Isus Krist. Sveti Ivan apostol u svojoj Prvoj poslanici piše: „Ljubljeni, sad smo djeca Božja, i još se ne očitova, što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest. I tko god ima tu nadu u njemu, čisti se kao i on što je čist“ (1 Iv 3,2-3). Dakle, da bi se u nebo došlo, treba biti čist, kao što je čist sam naš jedini Otkupitelj i Spasitelj čovječanstva, Isus Krist. U Knjizi Otkrivenja jasno stoji da u grad nebeski „neće unići ništa nečisto i nijedan tko čini gadost i laž, nego samo oni koji su zapisani u Jaganjčevoj knjizi života” (Otk 21,27).

Sveti Padre Pio pročistio je svoj život živeći Blaženstva u punini. I ne samo u siromaštvu i poniznosti – krotkosti nego i u gladi i žeđi za pravednošću, čistoći srca, milosrđu, mirotvorstvu i to sve u nemalim žalostima i progonima ponajprije i ponajviše od subraće, vlastitih poglavara pa i službenih predstavnika Crkve. No, zagledan u Boga koji „uvijek vjeran ostaje“ (2 Tim 2,13), ostao je vjeran redovničkim zavjetima i obećanjima koja je dao na svećeničkom ređenju.

Poniznoga i siromašnoga sina sv. Franje Bog je obdario izvanrednim milostima, učinio ga posebnim svojim znakom. Uza stigme, koje je primio odmah po svećeničkom ređenju i nosio ih punih 58 godina, sve do svoje blažene smrti, primio je i dar čitanja savjesti, dar prorokovanja, dar iscjeljenja i dar bilokacije. Sve ove darove Svetac je doživljavao kao teški križ kojega se – posebno kada se radi o stigmama – htio u vidljivom znaku osloboditi. U pismu don Salvatoreu Pannullu, svomu župniku u Pietrelcini, piše: „Oče, učinite mi uslugu. Zamolite Isusa da ih uzme. Želim trpjeti, želim umrijeti od trpljenja, ali u skrovitosti.“ No, milosni Bog tu njegovu želju za skrovitošću i neznatnošću pretvorio je vidljivu veličinu evanđeoske malenosti. Samo tri godine nakon njegove smrti, tadašnji papa Pavao VI., danas sveti, pred poglavarima Kapucinskoga reda ovako je o njemu govorio: „Pogledajte kakvu je slavu stekao! Kakvu je svjetsku klijentelu okupio oko sebe! Ali zašto? Je li zato što je bio filozof? Možda stoga što je bio učen? Jer je imao sredstva na raspolaganju? Ne, odgovorio je Papa i dodao: Jer je ponizno služio sv. Misu, ispovijedao je od jutra do večeri. Bio je čovjek molitve i patnje“.

Draga braćo i sestre. Kada nas Crkva poziva da slavimo nebesku proslavu Božjih ugodnika kao što danas slavimo nebeski rođendan Padra Pija, ne činimo to iz razloga da bi nas potaknula na divljenje, kao što se divimo tolikim uspješnim ljudima kako u povijesti tako i u suvremenom svijetu ili da nas samo potakne na zagovornu molitvu Svemogućem Bogu u tolikim našim životnim potrebama. Slavlje svetaca u prvom je redu poziv nasljedovanja.

U čemu to, ponizni i siromašni, sv. Pio može biti danas nama primjer i nadahnuće?

Već ste više puta u ovoj propovijedi ispred imena Sveca čuli njegove atribute poniznosti i siromaštva.

Jednako u Isusovo vrijeme kao i danas, ali i prije Utjelovljenja Sina Božjega, biti siromašan značilo je ništa ne imati. Siromah je onaj koji je u teškoj materijalnoj bijedi. Takav siromah traži utočište u Bogu. Odatle i naša riječ „ubog“ ili ovdje kod vas u Zagrebu i Zagorju „bogec“. Sva nada siromaha, oslanjanje i utočište nalazi se u Bogu. On je ponizan i potpuno ovisan o Bogu. Siromah zna da na temelju svojih djela zaslužuje samo Božji sud. Svjestan je da potpuno ovisi o Bogu odnosno o Njegovu milosrđu i zato, poput tolikih siromaha, ubogih i bolesnih o kojima čitamo u Evanđelju, ponizno moli: Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se! (Lk 18,39).

A ponizni – krotki su oni koji su ukrotili svoju narav, blagi, skromni, pažljivi, pristojni. Oni koji imaju samokontrolu, koji se ne prepuštaju ljutnji, gnjevu, koji ne žure da na zlo uzvrate zlom, koji nisu osvetoljubivi. Jasno da su i takvi ljudi u stalnoj kušnji da se ponašaju suprotno od krijeposti poniznosti. No, poniznost prevladava u njihovim odnosima prema drugima, krotkost usmjerava njihovo životno ponašanje i pokazuje put uspjeha – cilj životnoga putovanja, a to je baštinjenje Kraljevstva Božjega.

Jednako i siromaštvo i poniznost, kako u prošlosti tako i u današnjem svijetu, nisu na cijeni. Dapače, siromaha i siromaštvo moderno društvo prezire i odbacuje, a poniznost se smatra naivnošću i slabošću. U razgovorima i među kršćanima često se čuje kako se ne isplati biti dobar, blag, krotak i da bolje prolaze oni koji pokazuju suprotne osobine. Sve se više cijeni bogatstvo ne vodeći računa kako se do njega dolazi. I bahatost. A Isus za sebe kaže da je „blaga i ponizna srca“ (Mt 11,29). U Poslanici Filipljanima čitamo kako „On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu“ (Fil 2,6-8). Je li Isus bio slabić, naivan, mlak?! Je li sv. Padre Pio, koji je u potpunosti slijedio svoga Učitelja, bio isto tako naivan, mlak, osoba kojom se može manipulirati! Uvjeren da svi znamo odgovor na ovo pitanje, ne ću davati odgovora, nego sa svima vama danas, i prije nego što zamolimo Gospodina da se nad nama, članovima naše obitelji i tolikih koji se preporučuju u naše molitve, dogodi čudo tjelesnoga ozdravljenja, moliti: „Isuse blaga i ponizna srca, učini srca naša po srcu svome!“ Ili pak zajedno s Petrom: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji“ (Iv 6,69). Ti si Put, Istina i Život (Iv 14,6). Tebe želimo nasljedovati. Budi nam svjetlo, da bi nam pokazao put. S tobom, na tvojoj strani želimo koračati i s tobom i po tebi biti prosvijetljeni.

Život Padra Pija bio je život molitve i milosrđa. Već je kao mladomisnik dao zavjet da će svakoga dana provesti četiri sata meditacije, izmoliti pet Gospinih krunica, devetnice Presvetom Srcu Isusovu, Gospi od Pompeja, sv. Josipu, sv. Mihovilu, sv. Anti, sv. Riti i sv. Tereziji, a milosrđe je na poseban način pokazao davši izgraditi „Kuću za ublažavanje boli“ u San Giovanni Rotondu gdje je proveo sav svoj svećenički život.

Za Padra Pija molitva je „ključ koji otvara Božje srce“. No, da bismo molitvom otvorili Božje Srce, i mi moramo otvoriti vlastita srca Bogu. Njegova molitva bila je odnos srca srcu. U molitvi Bog se saginje kako bi osluškivao otkucaje našega srca; čuo za što kuca, koji su naši interesi i kamo idu naše misli.

No, Padre Pio nas uči da su molitva i milosrđe nerazdvojni. Molitva započinje milosrđem i vodi milosrđu. Sv. Pavao apostol u Poslanici Rimljanima piše: „Opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu. Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje. I ne samo to! Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!“ (Rim 5,1-5).

Iz svih dosadašnjih riječi proizlazi osobit poziv da vratimo molitvu u vlastiti život, u život obitelji. Sada je tomu i davno od kada su nas naši biskupi u Ninu (u prigodi proslave Branimirove godine, 1979.) pozvali da se kao hrvatski katolički narod prepoznajemo u svakodnevnoj molitvi i nedjeljnom slavljenju sv. Mise istaknuvši: „Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom slavi Misu”.

Zato, draga moja braćo i sestre, uzmimo ponovo u ruke, na žalost već dobro zaboravljen i izgubljen, ključ molitve i po molitvi otvorena srca Bogu otvorimo Božje Srce. Samo tako, uz milosrđe – milo srce – prema svima u kojima se i danas Isus želi prepoznati, primit ćemo od Boga duševno i tjelesno zdravlje, mir i slogu, ljubav i praštanje u obitelji, mir u svijetu. Ključem molitve otvorimo se životu; molimo da nas Bog očuva od zla ubojstva nerođene djece, toga Bogu vapijućega krika nerođenih koji se sve glasnije čuje i iz našega naroda; ključem molitve i dobrih djela odgajajmo djecu i mladež; sve što mislimo, govorimo i radimo, neka bude u Gospodinu. Svoju duhovnu kćer, Annitu Rodote, sv. Pio ovako je savjetovao s obzirom na Boga: „Povjeri mu sve svoje i tuđe potrebe, razgovaraj s njim s djetinjom predanošću, daj oduška svom srcu i ostavi mu punu slobodu da djeluje u tebi onako kako on želi“.

Neka nam, braćo i sestre, kao Padru Piju, molitva i ljubav budu pokretači u životu, a dragi nam Svetac zajedno sa svojim subratom u redovništvu i našim sunarodnjakom sv. Leopoldom Bogdanom Mandićem, u čijoj crkvi ovu sv. Misu slavimo, isprose od Boga milost oproštenja grijeha i života u punom zajedništvu s Ocem i Sinom i Duhom Svetim. Amen.

Povezani članci

Također provjerite
Close
Back to top button