Propovijed biskupa Majića na Svetoj misi prigodom obilježavanja molitvenog sjećanja na mučenike i žrtve Banjolučke biskupije

U Drvaru je u subotu, 27. srpnja 2024. godine održan „Dan molitvenog sjećanja na mučenike i žrtve Banjolučke biskupije“ kojim su komemorirani svi mučenici i žrtve ratova i totalitarizama XX. stoljeća s područja Banjolučke biskupije. Svetu misu u staroj crkvi predvodio je banjolučki biskup mons. Željko Majić.

Propovijed biskupa Majića prenosimo u cijelosti:

Draga braćo i sestre!

Sabrali smo se oko Kristova oltara, ovdje u privremenoj crkvi sv. Josipa, da Bogu prikažemo nekrvnu Kristovu žrtvu za spas duša nevino pobijene braće i sestara – vjernika i svećenika ove župe te da molimo za sve žrtve Banjolučke biskupije, ali i za svaku nevino ubijenu osobu, jer krv njihova kao i krv Abelova iz zemlje Bogu viče (Post 4,10), a nas obvezuje ne samo na ljudski pijetet nego i na vjerničko preispitivanje vlastitoga života i na nasljedovanje njihova dobra primjera.

1. Zašto upravo danas i ovdje?

Na današnji dan 1941., vraćajući se uskotračnim vlakom „Šipad“ s hodočašća sv. Ani u  Kosovu pokraj Knina, u mjestu Trubar kod Drvara, na tromeđi  Bosne, Dalmacije i Like, okrutno su ubijeni hodočasnici zajedno sa svojim župnikom vlč. Waldemarom Maximilijanom Nestorom. Dakako, bez milosti, bez suda i ukopa, bez križa i spomena. Tijela su im bačena u jamu Golubnjaču. Sa sobom nisu imali nikakva oružja osim krunice u ruci koju su pobožno sa svojim župnikom putem molili za svoju djecu, za svoje obitelji i mir u svijetu.

Na žalost, nije to bio jedini zločin. Naime istoga dana tzv. ustanici izvršili su masovni pokolj u susjednoj Lici te nešto kasnije i nad muslimanima u Kulen Vakufu, da bi u desetak dana nastavili s progonima i ubojstvima vjernika župe Bosansko Grahovo i Krnjeuša. U Bosanskom Grahovu, župnika vlč. Jurja Gospodnetića najprije su okrutno mučili te nabili na ražanj i pred njegovom majkom živoga ispekli. U to isto vrijeme ubijeno je i više od 200 vjernika grahovske župe. U župi Krnjeuši ubijen je župnik vlč.  Krešimir Barišić zajedno s više od 250 vjernika među kojima su bila i tri sjemeništarca – pripravnika na svećeništvo. I ove ćemo dvije mučeničke obljetnice, ako Bog da, obilježiti: u Grahovu sutra, 28. srpnja sv. Misom u 12 sati, a u Krnjeuši, 9. kolovoza sv. Misom u 11.00 sati. Nakon ovih strašnih zločina sve se činilo da se krvavi tragovi prekriju; crkve su u potpunosti razorene, groblja preorana, vjernicima koji su preživjeli nije omogućen povratak na vlastita ognjišta, a njihova imovina podijeljena novim vlasnicima. Čak su uništili i gruntovnice kako se ne bi moglo dokazati tko je izvorni vlasnik kuća i posjeda, a ovaj dan proglasili su Danom ustanka naroda i narodnosti Hrvatske i Bosne i Hercegovine koji će, na žalost, i danas pojedinci nerazumno obilježavati.

I zašto se onda čuditi da je trebalo proći toliko vremena da Crkva osigura koji kvadrat zemlje i sagradi novu crkvu koju ćemo, s milošću Božjom, uskoro – nadamo se i ove godine – dovršiti i blagosloviti. No da bismo bili dostojni ovoga Misnog slavlja, unatoč sjećanja s bolom u srcu na ove teške zločine koje nam nitko ne smije oduzeti i zanijekati, mi se moramo osloboditi svake klice mržnje i težnje za osvetom. To ćemo i sebi i pred Bogom pokazati ako u svoje molitve uključimo i nevino pobijene Srbe od strane ondašnjih hrvatskih vojnika.

Duboko svjestan težine zločina koji se ovdje dogodio i koji je, na žalost, bio tek početak velikoga stradanja vjernika Banjolučke biskupije, msgr. Franjo Komarica, tadašnji banjolučki biskup, na prijedlog svećenika i potaknut pozivom pape Ivana Pavla II. svetoga da se očuva spomen mučenim svjedocima i nevinim žrtvama u Katoličkoj Crkvi, najprije je ovaj dan, 2001. godine, proglasio „Danom drvarskih mučenika“, a onda 2008., „Danom molitvenoga sjećanja na mučenike i žrtve Banjolučke biskupije.“

2. Tko su mučenici?

Katekizam Katoličke Crkve uči nas da je mučenik onaj koji daje svjedočanstvo za Krista mučenoga, umrloga i uskrsloga, s kojim je sjedinjen ljubavlju. Daje svjedočanstvo za istinu vjere i kršćanskoga nauka. On podnosi nasilnu smrt činom jakosti. Stoga je mučeništvo vrhovno svjedočanstvo dano za istinu vjere; označuje svjedočanstvo koje ide do smrti.[1]

Sv. Ignacije Antiohijski, koji je poveden iz Male Azije da bude mučen u Rimu, ovako je pismom molio Rimljane: »Pustite me da postanem hranom zvijeri. Po njima će mi biti dano da prispijem Bogu«.[2] »Od čarî svijeta i od kraljevstava ovoga vijeka ništa mi neće poslužiti. Bolje je za mene umrijeti [da bih se sjedinio] s Kristom Isusom, nego kraljevati nad krajnjim granicama zemlje. Njega ja tražim, koji je umro za nas, njega ja hoću, koji je uskrsnuo za nas. Moje se rođenje približuje«.[3]

A sv. Polikarp mučenik, oko 155. godine moljaše: »Blagoslivljam te što si me smatrao dostojnim ovoga dana i ovoga sata, dostojnim da budem ubrojen u broj tvojih mučenika […]. Ti si održao svoje obećanje, Bože vjernosti i istine. Za tu milost i za sve, hvalim te, blagoslivljam te, slavim te po vječnomu i nebeskom Velikom Svećeniku, Isusu Kristu, tvome ljubljenom Sinu. Po njemu, koji je s tobom i s Duhom, slava ti budi, sada i u budućim vjekovima. Amen«.[4]

A kršćanski pisac Origen (†oko 254.) mučeništvo ovako tumači: „Svaki onaj koji daje svjedočanstvo za istinu, bilo svojim riječima, bilo svojim djelima ili radeći na bilo koji način u korist istine, može se s pravom nazivati svjedokom. No, naziv svjedoci (martyres) u pravom smislu riječi, zajednica braće, dirnuta snagom duha onih koji su se borili za istinu ili krepost sve do smrti, obično pridržava za one koji su svjedočili za otajstvo prave vjere prolijevanjem krvi“. [5]

3. Mučenici Banjolučke biskupije

Često možemo čuti da je Banjolučka biskupija – Biskupija mučenika. Tu svijest o mučeničkoj Biskupiji potvrđuju i podatci koje sam donio na početku ove propovijedi te ova spomen slika u koju su utisnuti likovi 35 svećenika, redovnika i jedne sestre redovnice koji su djelovali na području Banjolučke biskupije: 26 ubijenih u II. svjetskom te 8 svećenika i jedna redovnica u Domovinskom ratu. Unatoč nastojanjima da se dođe do svake žrtve ratova, još nemamo točan broj ubijenih vjernika kojih, na žalost, nije mali broj. Ako tomu dodamo da je prije posljednjega rata, što potvrđuje i popis pučanstva iz 1991. godine, u Banjolučkoj biskupije bilo oko 120.000 vjernika, a da ih je danas, što zbog ratnih ubijanja, a najviše zbog ratnih i poratnih progona, nešto više od 23 000, onda ovu tvrdnju teško da će itko razuman osporiti. Za 4 svećenika ubijena in odium fidei – iz mržnje prema vjeri, Sveta Stolica je već 2014,. godine  dala odobrenje – nihil obstat za pokretanje dijecezanskoga postupka za proglašenjem blaženim. U pripremi smo da dobijemo odobrenje i započne proces i za žrtve, svećenike i redovnicu, iz Domovinskoga rata. Poticaj za ovaj kanonski čin, uz to što je iz opisa njihova mučenja jasno da su ubijeni iz mržnje prema vjeri, nalazimo u njihovu krjeposnom životu, odlučnosti da poput sv. Ignacija Antiohijskoga i oni postanu hranom zvijeri kako bi prispjeli Bogu. Tako vlč. Nestor, iako je bio upozoren na opasnost, svijest dužnosti – da njegovi župljani u nedjelju ne bi ostali bez sv. Mise, bila je u njemu jača te se odlučuje na opasno putovanje na kojemu se na najizvrsniji način sjedinio sa svojim Otkupiteljem: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga“ (Mt 16,24-25). Tako isto i njegovi sudrugovi u mučeništvu, iz ljubavi prema Kristu i povjerenom narodu Božjemu, nisu napuštali svoje poslanje i svećeničko služenje unatoč tolikim pozivima da se sklone dok pogibao ne mine. Ali, poput sv. Pavla koji piše Rimljanima: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? Kao što je pisano: Poradi tebe ubijaju nas dan za danom i mi smo im ko ovce za klanje“ (Rim 8,35-36) oni ostaju uza svoj narod da ga sakramentalno krijepe, evanđeoski ohrabruju i tješe. Vlč. Ante Dujlović, župnik u Gumjeri pokraj Prnjavora (okrutno ubijen s 11 uboda nožem i tri metka), samo koji dan prije smrti piše kolegi svećeniku: „Dakle, ostajem na župi. Sigurno ćete se začuditi, ali što ću. Sada sam najsigurniji za smrt. Ali uza sve to, ništa se skoro ne plašim, veseo sam i raspoložen. Prvi puta sam među partizanima, ali se čudim, da sam tako veseo. Blizu sam mučeništva. Moji ljudi su svaki dan i noć stalno kod mene. Rado ginem s njima. Molim Vas, molite se za mene, a to molim i drugu braću svećenike, da se mole, da ustrajem. Bog zna hoćemo li se ikada više vidjeti. Ako ne na zemlji, a u nebu sigurno“.[6]  I tako redom prekrasna svjedočanstva. Biskup Franjo poziva svećenike, vlč. Ivana Grgića, župnika u Ravskoj, i vlč. Tomislava Matanovića, župnika u Prijedoru, da se sklone kod njega na Ordinarijatu dok opasnost ne mine. Oni jednoglasno odgovaraju: Idemo svom narodu, nismo niša zla učinili. Ako je volja Božja da budemo i ubijeni, neka bude. I ubijeni su. Uz vlč. Tomislava Matanovića ubijeni su i njegovi otac i majka. Vlč. Ratko Grgić, župnik u Novoj Topoli, na isti poziv kako biskupa tako i rodbine, odgovara: „Kapetan zadnji napušta brod“. Vlč. Filip Lukenda i s. Cecilija Grgić ostaju u župi i svetištu Sv. Male Terezije u Presnačama; nakon što su okrutno ubijeni, spaljeni su u župnoj kući.

Da, draga braćo i sestre, to su svjedoci s kvalitetama mučeništva, za koje se nadama u Gospodinu da će ih i Crkva jednom takvima priznati i na čast oltara uzdići. To su uzori – primjeri života u Kristu i za Krista koje ne trebamo tražiti u ranokršćanskim vremenima nego nam ih je Bog milosno ponudio i u ovo naše vrijeme iz našega naroda i s ovih prostora. To su duše za koje danas ne trebamo samo moliti nego i u privatnom obliku njihovim se patnjama i žrtvama preporučivati; koje danas ne uprisutnjujemo kako bismo im se divili nego da bismo ih nasljedovali. Vjerujemo i nadamo se da se u njihovim žrtvama Gospodin proslavio, a na službenoj je Crkvi da nakon svega ispitivanje dadne svoj pravorijek.

Stoga smo danas i mi, kao uostalom i svaki kršćanin, pozvani da u svakodnevnom životu, po primjeru ovih svjedoka ljubavi živimo otajstvo vjere, u potpunosti uronimo u Kristovo otkupljenje. Iako nam se može činiti da smo kao „obični“ vjernici iz ovoga izuzeti, danas trebamo duboko shvatiti i prihvatiti da nam mučenici nude primjer kako biti uronjeni u Krista, stavljajući Krista u središte života. Kako bismo to činili, moramo usvojiti mentalitet mučenika svakodnevice. Umirući svojim nižim željama, i držeći se čvrsto viših stvari, mi ne samo da živimo poput Krista, nego se – kako jednom reče časni sluga Božji Fulton Sheen – „mijenjamo u Krista”. To je cilj sviju kršćana – mučenika i onih koji nisu mučenici. Ako usvojimo taj mentalitet, postoji nada da ćemo se u Krista promijeniti mi, ali i naše obitelji, naš narod a u konačnici i ovaj svijet.

Neka Gospodin Bog i ove svoje ugodnike proslavi u Crkvi svojoj, a nama snage da ih nasljedujemo.

[1] KKC, 2473

[2] Ignacije Antiohijski, Epistula ad Romanos, 4, 1: SC 10bis, str. 110 (Funk 1, 256).

[3] Ignacije Antiohijski, Epistula ad Romanos, 6, 1: SC 10bis, str. 114 (Funk 1, 258-260).

[4] Martyrium Polycarpi, 14, 2-3: SC 10bis, str. 228 (Funk 1, 330-332)

[5] Origen, In Johannem, II, 210

[6] Vlastoručno Dujlovićevo pismo, bez datuma u BABL-u, fasc. 1943. Na njemu je drugom rukom napisano: „Jedno od zadnjih pisama pok. Ante Dujlovića“. U: A. Orlovac, Vjeran do smriti, Život i mučeništvo banjolučkoga svećenika Ante Dujlovića, Banja Luka, 2024., str. 89.