Propovijed biskupa Majića u Slavonskom Brodu uz 182. obljetnicu rođenja i krštenja sl. B. Stadlera

Spomen 182. obljetnice rođenja i krštenja sluge Božjega Josipa Stadlera, prvog vrhbosanskog nadbiskupa proslavljen je u petak, 24. siječnja 2025. u njegovoj rodnoj i krsnoj župi Gospe Brze Pomoći u Slavonskom Brodu. Nakon molitve kod Stadlerova spomen obilježja u blizini njegove rodne kuće slijedila je procesija do Katehetskog centra župe Gospe Brze Pomoći gdje je svečano zahvalno euharistijsko slavlje predvodio banjolučki biskup mons. Željko Majić čiju propovijed naslovljenu „Sluga Božji Josip Stadler – ime koje nikakav ljudski govor ne može dovoljno proslaviti“ donosimo u cijelosti:

SLUGA BOŽJI JOSIP STADLER

IME KOJE NIKAKAV LJUDSKI GOVOR NE MOŽE DOVOLJNO PROSLAVITI

Slavonski Brod – Crkva Gospe od brze Pomoći, 24. siječnja 2025.

Poštovani Župniče,
Braćo svećenici i sestre redovnice,
Dragi Božji narode!

Sabrali smo se danas u ovu Gospinu crkvu i grad u kojemu je na današnji dan 1843. godine rođen i kršten Sluga Božji Josip Stadler. Stoga u ovoj sv. Misi želimo zahvaliti dobromu Bogu i za Josipove roditelje Đuru i Mariju koji su ga kao dar od Boga primili, krstili i u vjeri odgajali. Želimo u misne molitve uključiti i tolike koji su ga na njegovu životnom putu pratili i pomagali da izraste u veličinu evanđeoske malenosti, postane svjetlo u tami, snaga u trpljenju, utjeha u žalosti, dobri pastir oko kojega se vjerno stado okupljalo, njegovu riječ i primjer krjeposna života slijedilo. On, naime, ne bijaše među onima koji se biskupskom čašću kite, umnažaju dopise, produljuju kitnjanke i proširuju zapise, drugima na pleća teška bremena tovare, a sami ni da bi ih prstom maknuli (usp. Mt 23,4-5). Na njega se s pravom mogu primijeniti riječi iz Proslova Ivanova Evanđelja koje smo i nedavno, u slavlju Božićnog otajstva, mogli češće čuti i nad njima razmišljati: „On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo“ (Iv 1,7-10), ono svjetlo koje „u tami svijetli i tama ga ne obuze“ (Iv 1,5). Zato danas želimo moliti da ovaj poklonik i svjedok Maloga Isusa zasja i na oltaru Katoličke Crkve i prosvijetli tamu današnjice; da milošću Božjom bude uvršten među blaženike Kristove Crkve.

Svatko od nas ne samo da ponešto zna nego u sjećanju i u srcu nosi dio bogatstva ovoga Božjega velikana. Tako na spomen imena Josipa Stadlera profesori filozofije prisjetit će se njegovih filozofskih radova, poglavito priručnika s područja logike, metafizike, ontologije, psihologije, kozmologije i naravne teologije. Bibličari imaju u vidu njegove prijevode-komentare dijela novozavjetnih knjiga, sva četiri Evanđelja i Djela apostolska želeći da ti prijevodi i komentari budu od koristi kako kleru tako i Božjemu narodu; da što bolje upoznaju i slijede Krista našega Otkupitelja i Spasitelja.

Opća Crkva, a onda i partikularna Crkva u BiH, poglavito vrhbosanska, u sjećanju ga nose kao velikoga obnovitelja Crkve u Bosni nakon 400 godina njezina sustavna razaranja pod vlašću Otomanskog carstva; sjećaju se onoga koji je počeo s ledine i izveo zadivljujuća djela. Naime, on koji je došao s profesorske katedre iz Zagreba na biskupsku katedru u Sarajevo dobro je mogao razumjeti Isusove riječi: „Lisice imaju jame i ptice imaju gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio“ (Mt 8,20). Stoga se trebalo negdje privremeno smjestiti, podignuti zgrade za crkvene ustanove, odnosno izgraditi crkve u kojima će se Božji narod sakramentalno krijepiti, Kruhom nebeskim hraniti i utjehom evanđeoskom tješiti. Spomenimo samo neke: Malo sjemenište i crkva sv. Alojzija Gonzage u Travniku, Bogoslovija i crkva sv. Ćirila i Metoda u Sarajevu, Katedrala Srca Isusova i Kaptol u Sarajevu, “Augustineum”, “Betlehem” i samostan “Egipat” u Sarajevu, samostan sv. Josipa u Vitezu, samostan s crkvom na dobru “Dolorosa” u Čardaku…

Pa i sâm, kao jedan u nizu njegovih nasljednika na biskupskoj stolici u Banjoj Luci, sa zahvalnošću Bogu gledam na njegov dvogodišnji (1882.-1884.) predani rad u ovoj tek osnovanoj biskupiji koja odmah po osnutku zbog raznih interesa, poglavito carskih u Beču, nije dobila vlastitoga biskupa nego je povjerena njemu kao apostolskom upravitelju. U dvije godine pastoralne i duhovne skrbi za ovu mjesnu Crkvu nadbiskup je Stadler osnovao 4 nove župe: Bosansku Dubicu, Bosanski Aleksandrovac, Novu Topolu i Vrbanjce. Pripremio je sve potrebito za osnivanje još 4 druge koje su kasnije osnovane te Biskupiju podijelio u 4 dekanata. Brinuo se za život, rad i uzdržavanje svećenika. Poticao je vjeronauk za djecu, bolju pripravu za propovijedanje, uvođenje novih pobožnosti, osobito u slavu Srcu Isusovu i na čast Gospi i sv. Josipu. Uveo je svećeničke sastanke, tzv. korone, dekanske vizitacije pojedinih župa, a i sam je pohađao župe i dijelio sv. krizmu, koliko mu je u onim uvjetima to bilo moguće. Time je u kratko vrijeme ostavio neizbrisiv trag i udario dobre temelje za bolji vjerski život i pastoralni rad u Banjolučkoj biskupiji.

Zasigurno ga se po iznimnu dobru koje im učini sjećaju sestre Milosrdnica sv. Vinka Paulskoga, koje su već bile u Sarajevu od 1871. i sestre Kćeri Božje ljubavi koje je 1882. godine on pozvao da iz Beča dođu u Sarajevo. A na poseban način sestre Služavke Maloga Isusa, njegove duhovne kćeri, Družba koju je s ciljem „da se žrtvuju za zapuštene bijednike, da budu brižne majke siromašne djece i štap nemoćnih žena u starosti” kako u Sarajevu tako i Nadbiskupiji, 1890. godine osnovao i koje, Bogu hvala, i danas po primjeru, nadahnuću i zagovorom svoga velikoga Utemeljitelja nastoje biti živo evanđelje ne samo u BiH nego i u Hrvatskoj kao i u raznim zemljama sve do Rima i dalekoga Haitija.

Priopćujući tužnu vijest da je na svetkovinu Bezgrješnoga Začeća Blažene Djevice Marije 1918. blago u Gospodinu preminuo veliki Nadbiskup, njegov prvi suradnik, a kasnije i nasljednik, pomoćni biskup Ivan Šarić ovako je govorio: „Braćo! Umro je! Umro je onaj, koji nam je bio i otac i majka, onaj, koji nas je ljubio kao nitko drugi. Jedanput nam je svima on rekao: ‘Imat ćete iza mene i pametnijih i pobožnijih biskupa, ali nećete ga imati, koji bi vas više ljubio od mene.’ Umro je otac sirotinje naše…“

Prigodom Nadbiskupova Zlatnog misničkog jubileja (1868.-1918.), šest mjeseci prije njegove blažene smrti, tadašnji sarajevski Hrvatski dnevnik o Zlatomisniku je ovako pisao:

„Ima ljudi koji zadužiše narod, iz kojega su nikli, jali perom jali besjedom, jali umom jali junaštvom, jali dobrim djelima na korist domovine. Ti su ljudi nalik na oaze u Sahari života pojedinih naroda. Ima ih, ali dosta nema; nema ih biva, prema potrebi. I kada dogje čas te ova (tj. potreba) opet pokuca na vrata – što se često zgadja – sjeti se narod čovjeka koji mu je i u sličnoj zgodi, priskočio u pomoć i … slavi mu spomen. Zahvalnost za prošlo dobročinstvo i nada da će slično i u budućnosti doživjeti, gone narod na poštu i slavu svojih velikana … Svojim vrlinama si nas zanio, protivnicima imponirao. Za narod svoj sve si pregarao, a svakom pomagao, jer nijesi znao za razliku izmegju prijatelja i protivnika. S malenim bio si blag, s visokim ponosan, kročio si naprijed, ne poznavajući druge svrhe nego sreću naroda i svoje poštenje, te se nisi ni o jedno ni o drugo ogriješio… Služeći Bogu i narodu, stekao si slavno ime, upisano onim svetim i zlatnim perom povijesti ‘koje za unučad poznu – djela otaca bilježi viteška’.“

Koliko god, draga braćo i sestre, ove riječi, kako pomoćnoga biskupa Šarića tako tekstopisca u Hrvatskom dnevniku ili, pak, naše prisjećanje na vidljiva djela koja ni ratovi, ni potresi, ni požari, ni bezbožni komunizam ili bogohulni globalizam nisu mogli uništiti, ona su ipak nedovršen govor i vlastitom ograničenošću zasjenjen pogled na ovoga čovjeka stamene vjere, neiscrpna pouzdanja u Božju providnost, u kojemu je ljubav Božja obilovala i po kojem su se radosno tolike duše gladne ljubavi hranile. Stoga mi se čini da je najbolji opis ovoga velikana duha u kratkoj rečenici ispisanoj ispod njegove slike koju je naslikao domaći slikar Franjo Gruber, a čuva se u franjevačkom samostanu ovdje u Brodu. Ta kratka rečenica glasi: Huic nomini nullum elogium par – Ovo ime nikakav govor ne može dovoljno proslaviti. No dobri Bog, koji je proslavio svoga Sina: „Uto dođe glas s neba: ‘Proslavio sam i opet ću proslaviti!’“ (Iv 12,28), bûdi u nama nadu da je u svome kraljevstvu već proslavio i slugu svoga nadbiskupa Josipa te da ćemo ga uskoro vidjeti uzdignuta na čast oltara i ubrojena među blaženike Crkve.

A sve je počelo ovdje, prije 182 godine, one davne 1843. I ne samo po naravnom rođenju nego i krsnom preporođenju; u crkvi u kojoj je kršten, sakramentalno od grijeha očišćen, euharistijski hranjen, Duhom Svetim u sakramentu potvrde snažen, evanđeoskim savjetima usmjeravan. U Gradu u kojemu se klica vjere u sakramentu krštenja već oblikovala u stablo vjere, utvrđivala ufanjem i ljubavlju hranila. I sve praćeno ljutim nevoljama. Od ranoga gubitka, kada mu je bilo samo 11 godina, voljene majke Marije, dobroga oca Đure i mile mu najstarije sestre Rozalije. Kako je čudesan Bog u svojim planovima i djelima! Izabire siroče, siromašnoga Josipa da tada, a i danas, siromašna Bosna postane bogatija za jednoga Josipa Stadlera nadbiskupa i Slugu Božjega!

Zato, dok pozdravljam ovaj dan i Bogu ugodnu tradiciju da se na dan rođenja i krštenja Sluge Božjega saberemo oko oltara u crkvi Gospe od Brze Pomoći u kojoj je mali Josip kršten i u kojoj je ljubav prema svojoj rođenoj majci Mariji prenio na Isusovu i našu Majku u milosti Blaženu Djevicu Mariju, umjesto oca Đure prigrlio sv. Josipa kao svoga moćnoga zaštitnika, a sve prožeto satima klanjanja pred Presvetim Sakramentom koji su ga ispunjali Ljubavlju Srca Isusova što je ostala trajna odrednica njegova duhovnoga života, valja se i nama, draga braćo i sestre, danas u mislima i duhu vratiti u crkve našega krštenja, obnoviti krsna obećanja, kako bismo i mi, poput Sluge Božjega Josipa Stadlera, obnovljenim žarom vjere, bili svjetlo tolikima koji i danas tumaraju u tami, utjeha žalosnih, zaštitnici obespravljenih, očevi i majke siromašnih, potpora nemoćnih, graditelji Kristova Kraljevstva na zemlji, Kraljevstva mira, ljubavi i pravde.

Sluga Božji Josip Stadler put nam je pokazao. Neka nam na tom putu bude nadahnuće, moćni zaštitnik od svakoga zla i zagovornik kod Oca nebeskoga. Amen.