PROPOVIJED BISKUPA MARKA SEMRENA NA MISI BDIJENJA
Biskup Marko je na Misi bdijenja u župnoj crkvi u Banjoj Luci izrekao prigodnu propovijed koju prenosimo u cijelosti:
Velika subota je dan velike tišine do ovog trenutka. Crkva plače zbog odsutnosti svoga zaručnika i priprema se u nadi za radost uskrsnuća. Danas je dan vjere. Danas se čini intenzivnija prisutnost Marije, žene šutnje, žene vjere. Apostoli šute radi žalosti i udaljenosti od Učitelja, ili radi straha da ne budu također i oni ubijeni; možda nemaju ništa više kazati: sve izgleda izgubljeno. Ali postoji netko tko se ne slaže s činjenicom da je sve svršeno. To su žene, koje se ne predaju i ne odustaju. Za vrijeme čitave Muke, zastavu ljudskog dostojanstva drže isključivo visoko žene. Sada u igru ulazi vjera, ili ženska intuicija o “nečemu” što drugi ne razumiju. Za nas onaj grob može biti “početak – izvor”. Kada je Bog tu, sve može početi od kraja.
Znamo da piše na ljudskim grobnicama: ovdje počiva u miru Gospodnjem… ali na grobu Isusa Krista piše: “Nije ovdje, uskrsnuo je” (Lk 24,5-6). “Zašto tražite među mrtvima onoga koji je živ”? Prvu uskrsnu čestitku upućuje Otac Kristu… “Sretan Uskrs” i kamen je otkotrljan s ulaza u grob. Uskrsnuće Gospodinovo svjedoči povijest, ali nadilazi povijest. Svi evanđelisti nam svjedoče o prisutnosti Onoga koji je bio mrtav a sada je živ. To je temelj kršćanske vjere, vjere koja se rađa od slušanja i temelji se na Prisutnosti; izvire, živi i raste upravo jer se božanski prisutni sugovornik daje, i darovan od Oca, javlja nam se i preobražava nas po djelovanju Duha Svetoga. Vjera je životni i oživljujući odnos s Uskrsnim, a ovaj odnos je njegova inicijativa. Sigurno, dok smo u povijesti, nitko od nas nema izravnog odnosa s uskrsnućem; mi vidimo oko sebe i u sebi znakove smrti, kao što su bili u povijesnom životu Krista. Uskrsnuće može biti i jest samo Božje djelo, događaj potpuno novi koji se pojavio u povijesti. Samo Bog može uskrsnuti od mrtvih, samo Bog može dati novost životu, puninu životu vječnom i potpuno preobraženi ljudski život. Više zadnju riječ nema smrt, nego život – Uskrsli Krist. Krist je uskrsnuo! Krist je živ! Krist je među nama ovdje prisutan, Aleluja, Aleluja!
Od krštenja čovjek je jedno s Kristom nosi njegovo ime – kršćanin. On je sam kao stvorenje, dušom i tijelom, istinska slika Božja. Otada Bog više nije «iznad nas», nego u nama i pokraj nas. «Po Isusu koga primamo u sakramentima inicijacije: krštenju, potvrdi i pričesti, Bog za nas nije više beskrajna daljina, nego beskrajna blizina» (J. Ratzinger). Od sada je Bog tu i zato nas više neće tištati besmisao bezboštva, otvorimo mu se i dajmo mu prostora u svom svagdanjem životu. Povezanost našeg krštenja s Isusovim krštenjem nalazi se u temeljnom iskustvu da smo djeca Božja. Iz ovoga proizlazi svijest da je najbolji način za živjeti dostojanstvo djece Božje biti dar – kao i sam Isus. Ono što je Isus doživio u svom krštenju, bitni je sadržaj i našeg krštenja i određuje način kršćanskog življenja – življenja u odanosti Bogu i zauzetosti za dobro ljudi. Više smo kršćani što smo više misionari. Kršćanin koji drži samo za sebe vlastitu vjeru, kao privatnu stvar i ne pretvara je nikada u dar, u širenje, u svjedočanstvo, u propovijedanje izdaje svoju vjeru. Kršćani, Kristovi učenici imaju precizno poslanje, zadaću naviještati Kristovo Evanđelje, željeti da se svi ljudi otvore Kristovu Evanđelju, ili vrate ako su ga napustili. Ovo je jedini način na koji može rasti vlastita vjera. Upravo nas krštenje preinačuje u Isusovu sliku, čini Kristovom braćom. Otac ljubi ljude po Kristu i u Kristu. Htio je da budu suobličeni slici Sina njegova. Krštenjem se ulazi u Božju obitelj, zajednicu Crkve. Bog je dao svoga Sina za nas da nas uvede u svoju obitelj.
Po sakramentu potvrde kršćanin postaje svjesni Kristov svjedok i živi svoju vjeru punim plućima, želi biti na Božjoj strani. Zato želi slušati izvorni Božji glas i zakon u sebi na crti Crkve Kristove, njezinih zakonitih službenika i njezine uprave pod vodstvom Svetog Oca Pape. Stoga se za njih može kazati da žive čiste savjesti, jer se Bogu pokoravaju u njegovim zapovijedima, jer bližnje vole u novoj zapovijedi ljubavi Kristove, jer Crkvu ljube u njezinim sakramentima i poštuju u njezinim zakonitim predstavnicima. Čovjek čist i čestit, s ispravnom savješću, najljepše je djelo i dar Duha Svetoga! To nam i sv. Pavao potvrđuje u Poslanici Rimljanima: „Sad, dakle, nema više nikakve osude onima koji su u Kristu Isusu. Jer zakon duha života u Kristu Isusu oslobodio me od zakona grijeha i smrti“… oni koji žive po Duhu teže za onim što je duhovno za životom i mirom. „Ako tko nema Kristova Duha, nije Kristov“! Duh Sveti koji je uskrsnuo Krista od mrtvih stanuje u nama po sakramentima i on je sposoban obnoviti sve, dati život svemu. Bez Duha Svetoga nema ni života.
Samo snagom toga osobnog Duha ljudi su moćni „pribaviti sebi ime“, koje se neće nikada uništiti. Nije čudo da je Drugi Vatikanski koncil na poseban načinpreko 200 puta naglasio osobnu snagu Duha Svetoga, koji nas rasvjetljuje, posvećuje, oživljuje, sjedinjuje, pomlađuje, obnavlja, poučava i čisti. Stoga apostol Pavao u svojoj Poslanici Rimljanima naglašava: „Svi su oni koje vodi Božji
Duh sinovi Božji“ (Rim 8,14).
Po sakramentu pričesti primamo samoga Krista i puštamo da nas on asimilira. To znači da želimo misliti njegovim mislima, ljubiti njegovom ljubavlju i govoriti njegovim riječima. To znači kristijanizirati svoju osobu. Stoga zajedno s Klausom Hemmerlom želim vam svima Uskrsne oči.
Želim svima uskrsne oči koje će kroz smrt vidjeti život,
kroz grijeh oprost,
kroz razdor jedinstvo,
kroz rane slavu,
kroz čovjeka Boga,
kroz Boga čovjeka,
kroz sebe tebe.
I uza sve to, želim svima uskrsnu snagu!