PROPOVIJED BISKUPA MARKA SEMRENA O 21. OBLJETNICI STRADANJA VLČ. FILIPA LUKENDE I S. CECILIJE GRGIĆ

SV. LEOPOLD MANDIĆ (1866-1942) PRESNAČE, 12.5.2016.
21. OBLJETNICA SMRTI VLČ. FILIPA LUKENDE I S. CECILIJE GRGIĆ
Čit.: Dj 7,55-60; Iv 17,20-26.

Draga braćo i sestre, nalazimo se u Izvanrednoj Jubilarnoj Godini Božjeg milosrđa čije je jedan od zaštitnika sv. Leopold i sjećamo se 21. obljetnice mučeničke smrti vlč. Filipa Lukende i s. Cecilije Grgić. „Božje milosrđe uvijek silazi dublje od dubine u koju pada ljudska bijeda“ (Gustav THIBON). Isus je put Očeve milosrdne ljubavi za čovjeka i put čovjekove ljubavi za Boga. Milosrđe je put našega spasa. Svjesnije slavimo Jubilej milosrđa susretom s Gospodinom. Susresti Isusa znači susresti njegovu ljubav na što nas upućuje i sv. Leopold i naši pokojnici. Ta nas ljubav preobražava i omogućuje nam da drugima prenosimo snagu koja nam je darovana. Time postajemo Kristonosci, nositelji Kristove radosti – evanđelja, njegova milosrđa.

Boraveći u Sarajevu 6. lipnju 2015. godine papa Franjo nam je, imajući na umu naše mučenike, poručio: Drage sestre, draga braćo, nemate pravo zaboraviti svoju povijest. Ne da se svetite, nego da stvarate mir. Ne da bi gledali na ova svjedočenja kao na nešto čudno što se dogodilo, nego da biste voljeli kao što su oni voljeli. U vašoj krvi, u vašem pozivu je poziv, u njemu je krv vaših mučenika. Tu je krv i poziv mnogih redovnika i redovnica, mnogih svećenika i sjemeništaraca i bogoslova. Autor Poslanice Hebrejima kaže: Molim vas ne zaboravite vaše pretke, one koji su vam prenijeli vjeru. Oni (pokazuje na svjedoke) su vam prenijeli vjeru; oni su vas naučili kako se živi vjera. Sam Pavao nam kaže: „Ne zaboravite Isusa Krista“, prvog Svjedoka. Oni su pošli Isusovim stopama (Iz govora pape Franje u sarajevskoj katedrali). I naši pok.  don Filip i s. Cecilija išli su Isusovim stopama dajući vlastite živote za bližnjega i time su našli novi život u Uskrslom Učitelju.

Sv.  je Leopold bio gorljivi molitelj za jedinstvo kršćana, osobito apostol sjedinjenja pravoslavnih kršćana s katolicima. On je sve svoje napore, žrtve i molitve Bogu izručivao na tu nakanu. Potječe iz Herceg-Novog, gdje je uz katolike živjelo i puno pravoslavnih kršćana. Želio je da se ponovno svi kršćani ujedine, da bude jedan pastir i jedno stado. Molio je za to da se pravoslavni sjedine s katolicima pod jednim vrhovnim zemaljskim pastirom, rimskim papom. Zapisao je 18. lipnja 1887. da je osjetio Božji glas koji ga je pozvao na molitvu i stjecanje zasluga za povratak nesjedinjenih. Kada je 1890. postao svećenik, povjerio je svoju želju da pođe na Istok poglavarima reda, ali oni su držali da on nije za to sposoban te ga nisu poslali u slavenske zemlje da bude promicatelj sjedinjenja kršćanskog Istoka sa Zapadom. Godine 1907. shvatio je da je svaka duša koja mu dođe na ispovijed – njegov Istok. Njegov životopisac Pietro Bernardi piše: “Svakog pokornika koji priđe k njemu da se kod njega ispovijedi, on prima kao da je jedan od pripadnika istočnih naroda, koji se po njegovu posredništvu vraća u Rimokatoličku Crkvu. Njegovo je djelovanje imalo, prema tome, dvostruku aktualnu nakanu: učniti dobro ovoj jednoj duši koja je stajala pred njim kao pokornik i ujedno u ovoj duši spasiti jednu dušu između one djece Crkve koja su daleko od jednog ovčinjaka Kristova.” O tome imamo niz zapisa sv. Leopolda koji je dao zavjet za istočnu braću i često ga je  obnavljao: “Sav smisao moga života bit će one božanske riječi: Bit će jedan Pastir i jedan ovčinjak. Zavjetom se obvezujem da ću sve sile svoga života upotrijebiti, u skladu s poslušnošću svojim poglavarima, za otkupljenje nesjedinjenih Istočnjaka.”

Znao je da je za sjedinjenje pravoslavnih s rimokatoličkom Crkvom potrebno prinijeti mnoge žrtve na objema stranama.

Papa Ivan Pavao II. Leopolda Bogdana Mandića 1983. proglasio je svetim i zaštitnikom ispovjednika. Sav Leopoldov rad može se sažeti u ovome: bio je ispovjednik, djelitelj Božjeg oproštenja, oruđe Božjeg milosrđa. U buli “Misericordiae vultus – Lice milosrđa” kojom je papa Franjo najavio Godinu Božjeg milosrđa (traje od 8. prosinca 2015. do 20. studenoga 2016.), ističe važnost sakramenta pomirenja i ulogu svećenika-ispovjednika. On kaže da su “ispovjednici pozvani biti uvijek i posvuda, u svim okolnostima i usprkos svemu znak da je milosrđe na prvome mjestu” (MV, 17).

U knjizi-intervjua “Božje je ime milosrđe” papa Franjo je na pitanje novinara Andreja Torniellija: kojih se milosrdnih svećenika sjeća koji su ga nadahnuli, između ostalog spomenuo i sv. Leopolda Mandića: “Jedan svećenik, moj prijatelj, koji je išao njemu na ispovijed, rekao je: ‘Oče, vi ste previše velikodušni. Rado se kod vas ispovijedam, ali čini mi se da ste previše velikodušni.’ A otac Leopold će: ‘Ma tko je bio velikodušan, sinko moj? Gospodin je bio velikodušan; ta nisam ja umro za grijehe, nego Gospodin. Kada je bio onako velikodušan prema razbojniku, kakav je mogao biti s drugima!‘” (Papa Franjo, Božje je ime milosrđe, str. 29). Već spomenuti životopisac Bernardi piše: “Zar je čudno da je toliki svijet hrlio u njegovu ispovjedaonicu? On je učinio da ispovjedaonica ne bude teret, već radost. Kad bi čovjek ušao u njegovu sobicu, nije naišao na suca, već na oca, brata i prijatelja. Bila je to radost Božjega praštanja, blagdan što ga je spomenuo Isus. U toj radosti sudjelovali su i anđeli nebeski” (A.Baković, Naš Bogdan, 55). Imajući sve ovo pred očima, utecimo se u zagovor milosrdnom i blagom sv. Leopoldu za nas same, za naše pomirenje s Bogom i da poput njega znamo strpljivo prihvaćati žrtvu i iskazivati svima milosrdnu Božju ljubav. Molimo i za obraćenje neprijatelja Crkve, da svi kršćani kao braća traže i nađu jedinstvo u istoj Kristovoj Crkvi.

Naši pokojnici don Filip i s. Cecilija ispunjeni su snagom Kristova Duha mogli podnijeti mučeničku smrt sa svjedočkim Stjepanovim žarom što pokazuju misli vodilje njihovih života: Bogu i dušama služiti. Životna misao vodilja vlč. Filipa bila je: „Zaista, kažem vam, meni ste učinili, koliko ste učinili jednom od ove moje najmanje braće“ (Mt 25,40) i s. Cecilije: „ … Oslanjajući se jedino na pomoć i dobrotu Svevišnjega te zagovorom dobre Majke idem u susret budućnosti, koju mi Bog nudi“ (8). Svome Učitelju uzvartili su ljubav ljubavlju. Jer „od ove ljubavi nitko nema veće: da život svoj položi za onoga koga ljubi“ (Iv 15,13). Stjepanova smrt ponavlja primjer Učiteljeve smrti: sav je izručen u ruke Gospodina Isusa i dospijeva još izreći posljednju Isusovu molitvu – za neprijatelje: „Oprosti im jer ne znaju što čine“ (Lk 23,34). Budući da je milosrđe compassio, supatnja, suosjećanje s onima koji trpe, koji se nalaze u bijedi, Stjepan supati i sa svojim ubojicama. I spram njih milosrđe ne zastaje, ono ni njih ne ostavlja, ostaje jedno s njima, s njima zajedno pati, pati zbog njihova grijeha, grešnosti. Kako je to moguće, ako nam je teško biti milosrdnima prema drugima koji pate, a kamoli s onima koji nas mrze, čak nas žele ubiti? Kako je moguće biti „jedno“ s mrziteljima i ubojicama? Kako je moguće uopće biti „jedno“ s drugim?

Odgovor na to pitanje daje nam sam sv. Stjepan: „lud“ u takvome milosrđu može biti samo onaj tko „gleda“ Sina Čovječjega, tko je zahvaćen ludom ljubavlju Isusa Krista, tko je „jedno“ s njim. Isus u današnjem evanđelju kaže: „Da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi“. To je moguće samo ako smo jedno s Isusom Kristom: „da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni“. Sreća je čovjekova biti jedno s drugim, a sv. Augustin kaže: „najveće je dobro biti s Kristom, tko je s njim, sretan je“. I sam Bog to želi. U Bogu je jedno kao odnos Oca i Sina, Otac u Sinu, Sin u Ocu. Takvo jedno s drugim je plodno, a plod toga jednoga jest Duh Sveti. I još više, Bog je plodno jedno koje stvara ovaj svijet, on je plodno jedno koje želi da i mi dobijemo udjela u njegovu jedinstvu. U Bogu postoji mjesta za drugoga: „Kristovo je mjesto Otac, a Očevo je mjesto Sin“ (sv. Augustin). A oni žele da i mi budemo njihovo mjesto, da se oni nastane u nama. Milosrdni Bog ima mjesta za nas i želi da i mi imamo mjesta za njega, da imamo mjesto i za druge. Dopustimo Bogu da se nastani u nama, a mi u njemu, tada ćemo imati mjesto jedni za druge, kao što je to imao sveti Stjepan čak i za svoje ubojice, a ja se nadam i naši pokojnici i don Filip i s. Cecilija. Takve kršćane stvara Duh Sveti, Duh Kristov. Dakako, plod takve mučeničke krivi jest Pavao: od progonitelja postade nezaustavljivi širitelj kršćanstva.

Braćo i sestre, jedino po nama, koji smo jedno s Kristom, svijet može biti pomiren. U nepomirenom svijetu: svijetu ratova, ravnodušnosti, mržnje, nemilosrdnosti – mi, kršćani, trebamo biti svjedoci pomirenog svijeta, svijeta gdje se živi jedno s drugim, gdje se poštuje drugoga, gdje se milosrđe živi i spram onih koji nas muče i ubijaju. Sami to ne možemo, ali ukoliko smo jedno s Kristom, možemo donositi pomirenje u svijet i stvarati pomireni svijet.

Isuse Kriste, pomozi nam da svladamo svoju samodostatnost. Da budemo otvoreni tvom Duhu koji nas potiče da budemo jedno. Da ljubav Očeva koja je u Isusu bude i u nama. Ne zaboravimo da je Božja ljubav zapečaćena, osigurana, trajna. Jamstvo te ljubavi i trajnosti jest Duh Sveti. On daje pečat Božjoj ljubavi i našoj vjeri. On je pečat Božje ljubavi. Dajmo mu prostora u svom životu kao što su to učinili fra Leopold, don Filip i s. Cecilija. Amen.