Međubiskupijski godišnji susret dekanata – Travnik
Sedmi Međudekanski susret održan je u četvrtak, 5. ožujka 2020. u prostorijama Nadbiskupijskog sjemeništa Petar Barbarić u Travniku. Predsjedao je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, predsjednik BK BiH, a sudjelovali su osim dekana iz svih biskupija u Bosni i Hercegovini i svi članovi Biskupske konferencije BiH, franjevački provincijali u BiH i članovi Vijeća za kler BK BiH. Svi sudionici slavili su Euharistiju u sjemenišnoj crkvi sv. Alojzija Gonzage. Kardinal Puljić predvodio je Misno slavlje, a prigodnu propovijed koju prenosimo u cijelosti, uputio je biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Ratko Perić.
Braćo i sestre,
Pokušajmo usporediti mladenački život francuske svetice Male Terezije iz Lisieuxa i časnoga Sluge Božjega Petra Barbarića iz Klobuka, hercegovačkoga sjemeništarca u ovom Travničkom sjemeništu, koji je potkraj života položio isusovačke zavjete. I Terezija i Petar sveto su živjeli u isto doba, mladi preminuli na glasu svetosti. Evo nekih usporednih obiteljskih duhovnih čudesnih činjenica i milosnih događaja.
|
|
Sveta Mala Terezija od Božjega Lica
|
Časni Sluga Božji Petar Barbarić
|
|
1.
|
Mladenci. Mladić Louis Martin (1823.-1894.) i djevojka Azelija Guerin (1831.-1877.) vjenčali su se 1858. godine u Alençonu u zapadnoj Francuskoj.Dvoje mladih iz dvije prave kršćanske obitelji: željni dara života, milosti Crkve Kristove i Božjega spasenja. Spremni prihvatiti svako dijete: i muško i žensko, i zdravo i bolesno. |
Mladić Ante Barbarić i djevojka Kata rođ. Tolj vjenčali se 1860. godine. Oboje mladenaca iz čestitih kršćanskih obitelji, oboje otvoreno ljudskomu životu, kršćanskoj vjeri i spasenju duša. Rado prihvaćaju djecu koliko ih god Bog dadne, i isto tako pokorni ako ih Bog ne dadne. Neka se ispuni Božja! |
|
2. |
Devetero. Louis i Azelija imali su devetero djece: sedam kćeriju – Mariju, Paulinu, Leoniju, Jelenu, Celinu, Melaniju i Tereziju, i dva sina Josipa. Bila su to mučna vremena s raznim bolestima a bez lijekova, pa je glavni otpor protiv smrti bila borba za život – rađanje djece. U obitelji nisu znali ni za kakva sredstva protuzačeća, a pogotovo, ne daj Bože, za pobačaje žive djece. Jednako primaju svu začetu djecu: i jedno i dvoje, i svako kao veliki nezasluženi Božji dar. Roditelji su djeci dali tijelo svoga tijela, krv svoje krvi, a Bog je djeci udahnuo svoju besmrtnu dušu. Djeca su Božja stvorenja, Božje vlasništvo, i toga su roditelji bili svjesni i toga su se u savjesti i u vjeri držali. |
Ante i Kata imali su također devetero djece: pet sinova: Matu, Ivana, Franju, i dva Petra te četiri kćeri: Ivu, Ružu, Jelu i Oru. Ni tu se nije ni pomišljalo ni na kakav zločin kontracepcije ili užasna abortusa, nego kako se koje čedo začelo, tako se rodilo, dojilo, ljuljalo, odgajalo. Poštovao se naravan Božji zakon koji čovjeka usrećuje unatoč svim okolnostima neimaštine. Bila su to još uvijek turska vremena, osjećala se osobito oskudica škole. Ali zato su roditelji nastojati unijeti što više vjerskoga i moralnoga sadržaja u svoju djecu. Majka je Kata imala čitav razred djece, ravnateljica kućne škole. Jednako joj je stalo do pameti u glavi i do ljubavi u srcu; i do duševna i tjelesna zdravlja sve svoje djece. |
|
3. |
Umiranja. U obitelji Martin umrlo je četvero članova u djetinjoj dobi: dvije kćeri, i to Jelena od 6 godina, i Melanija od 2 mjeseca, i oba sina: prvomu Josipu bilo je pet, a drugomu Josipu osam mjeseci kada su umrli. Bog dao, Bog uzeo! | U obitelji Barbarić umrle su tri kćeri u djetinjoj dobi: Iva (1892.), Ruža i Jela (1893.). Kći Ora uzrasla, udala se i zasnovala obitelj u Kordića u Grljevićima. A od sinova: Mato je postao redovnik, a Ivan i Franjo oženili se, te dva Petra: jedan u Travniku, drugi u Klobuku. |
| Majčina smrt. Sv. Mala Terezija rođena je 1873. godine u Alençonu kao posljednje, deveto dijete. Kada su joj bile 4 godine, umrla joj majka u 46. godini. I tako otac s pet kćeriju: Marijom, Paulinom, Jelenom, Celinom i Terezijom seli u Lisieux, 100 km južno od toga Alençona. Mala je Terezija kao bistra djevojčica naučila čitati i pisati. | Časni Sluga Božji Petar Barbarić rođen je 1874. u Klobuku kao četvrto dijete. Roditelji su omogućili Petru osnovnu školu koju je završio u Veljacima u dvije godine (1886.-1888.) po dva razreda, i to odličnim uspjehom. A Bog dao pa učitelj Tomislav Vuksan bio: i odgojitelj, i roditelj, i vjeroučitelj, i nacionalno prosvijetljen Hrvat. | |
|
4. |
Dva Josipa. Martinova obitelj imala je dva sina: kada se rodio prvi, dali mu ime Josip, i ubrzo umro; drugi se rodio i opet mu dali ime Josip, i on umro. Spomenimo i to da je u obiteljima Martina i Barbarića bilo po jedanaestero čeljadi, a samo je jedno kršćansko ime bilo i u jedne i u druge obitelji: francuska Jelena i hrvatska Jelena. Obje umrle kao djevojčice. |
Dva Petra. Barbarićeva obitelj imala je dva sina Petra: ovoga našega časnoga slugu Božjega, koji, kada je otišao u sjemenište u svojoj 15. godini života, baba je toliko plakala i žalila, samo što se nije raspala, pa kada joj je nevjesta rodila posljednjega sina, petoga, dali mu opet ime Petar, da jedan bude na školama, a drugi na njivama. |
|
5. |
Umjesto dva, pet zvanja. Životopisci kazuju da su Terezijini roditelji željeli u mladosti poći u duhovna zvanja: on da postane svećenik, a ona da postane redovnica, ali Bog je htio drukčije: umjesto njih dvoje, uzeo je od njih petero, i to četiri karmelićanke i jednu benediktinku. Bog zove u žetvu svoju kako njemu odgovara. | Dva duhovna zvanja. Iz Barbarićeve obitelji pošao je najstariji Mato u samostan na Široki Brijeg gdje je primio redovničko ime fra Marko, a Petru je Bog otvorio put u Travnik kao sjemeništarcu Mostarsko-duvanjske biskupije kroz osam godina i kao isusovačkom novaku s privremenim položenim zavjetima tri dana prije smrti. |
|
6. |
Preuranila u samostan. Terezija je molila-kumila svoga tatu da prije svoje kanonske dobi uđe u karmelski samostan u Lisieuxu, slijedeći stope svoje sestre Pauline, i jedva su joj dopustili poglavari. Išla je čak do Pape u Rim. Ušla je u 15. godini života, gdje je, kako piše: „našla više trnja, nego ruža“. Kada su je na uvodnom ispitu pitali zašto je došla u karmelski samostan, odgovorila je: „Spašavati duše i moliti za svećenike!“ Otac joj dolazi na prve zavjete u kolicima, 1890., a do četiri godine umire. Terezija u samostanu provodi devet godina, od 9. travnja 1888. do 30. rujna 1897., moleći za svećenike. Božja milost bila je na djelu i nije ostala uzaludna. |
Zakasnio u sjemenište. A Petar je kasnio četiri godine u Travničko sjemenište iako je i on ušao u 15. godini, a trebao je ući u 11. godini. Čak ga biskup fra Paškal Buconjić nije odmah ni primio jer je Pero prekoračio dob. Pa ga je tek na drugu molbu primio, na zagovor Rektora Slaviča u Travnik. Kada su Petra pitali zašto je on došao u sjemenište, odgovor je bio: da budem svećenik, bude li volja Božja. Dok je bio u sjemeništu, 20. svibnja 1893. umrla mu je majka Kata, otac se ponovo oženio, Matijom Širić, ali s njom nije imao djece. U Travniku je Petar proveo osam godina, od 27. kolovoza 1889. do 15. travnja 1897. Otac Ante umro je 8. ožujka 1905. |
|
7. |
Vršenje dnevnih dužnosti. Je li moguće da se u devet godina može postići vrhunski stupanj krjeposti i svetosti? Eto jest. Terezija je u samostanu radila sve one najredovitije, najobičnije poslove da kuća funkcionira i u materijalnom i u duhovnom pogledu, a svega svoga vijeka bila je boležljiva. Bog svoje miljenike koje voli, šibom bolesti kori. | Kao što se karmelićanska redovnica opredijelila za savršeno vršenje volje Božje u svome svakodnevnom životu, tako se Petar u travničkom sjemeništu odgoja i u gimnaziji izobrazbe opredijelio za potpuno vršenje kućne stege, sjemenišnoga reda, školske nastave, studija doslovno i sustavno. I njega je Bog volio i šibom boli korio. |
|
8. |
Sitni posli. Mala Terezija nije se istaknula kao hrabra i lukava Judita pobijedivši asirskoga vojskovođu Holoferna; nije kao mudra sutkinja Hulda svladala kanaanskoga generala Siseru; nije ni kao otmjena kraljica Estera izvojevala pobjedu nad dušmaninom Hamanom, a jest pomogla svomu židovskomu narodu svojom molitvom i postom. Terezija je savršeno pogodila plan Božji. I u tome je za nju bio put spasenja. | Nije ni mostarski sjemeništarac Petar poput vođe židovskoga naroda Mojsija razgovarao s Bogom na Sinaju; niti se kao prorok Ilija susreo s Gospodinom na brdu Horebu, niti je dao svoju glavu kao Ivan Krstitelj za Božji zakon i moral, ali jest redovito i svakodnevno školu pohađao, gradivo ponavljao, ispite polagao, na igralištu se igrao i dnevnoga se reda držao. I u tome je vršenju dnevne dužnosti srž svetosti, ispunjenje volje Božje. |
|
9. |
Tuberkuloza. Terezija je cijelo vrijeme bolovala i konačno umrla od sušice u 24. godini života, u jeku svoje mladosti, kada se ni bolesnu ne umire; preminula je u svojoj sobi u samostanu u Lisieuxu, 30. rujna 1897. predana u ruke Božje. Terezija nije znala za našega Petra, a jest ga uključivala u svoje svakodnevne molitve za sve svećenike. | Tuberkuloza. Petar je umro dva mjeseca prije mature, i on od nesretne sušice u 23. godini života ovdje u sjemeništu u Travniku, 15. travnja 1897. Pet i pol mjeseci prije Male Terezije. Jedno za drugo nikada nisu ni čuli: on se razvijao kao pitomac za svećenika, između Kmetića i Vlašića, potpomognut molitvama jedne skrovite karmelićanske duše. |
|
10. |
Uspon na oltar. Iz obitelji Male Terezije već je troje svetih: kći Terezija, koja je bila beatificirana 1923., kanonizirana 1925. I roditelji kanonizirani 2015., a kćeri Leoniji benediktinki otvoren je proces za beatifikaciju 2015. godine. O drugim dvjema sestrama karmelićankama ne govori se o postupku za beatifikaciju. | Očekuje se čudo. Iz obitelji Barbarić sin Petar proglašen je 2015. časnim slugom Božjim. Fra Marko je ubijen na Širokom Brijegu, 1945., svjedok vjere, uključen u 65 hercegovačkih franjevaca nastradalih od komunističkoga terora u Drugom svjetskom ratu i poraću. |
|
11. |
Misionarka i naučiteljica. Sv. Mala Terezija već je 1927. godine proglašena zaštitnicom misija, iako nikada nije stupila nogom na misijsko tlo, a 1997. godine, stotinu godina nakon smrti, proglašena je učiteljicom Crkve, i to ponajviše na temelju njezina Dnevnika i autobiografije „Povijest jedne duše“. | „Slugu Božjega“ Petra papa Franjo proglasio je „časnim slugom Božjim“, 18. ožujka 2015., tj. izdao je dekret kojim potvrđuje tri bogooblične krjeposti Petrove: vjeru, ufanje i ljubav, i četiri stožerne krjeposti: razboritost, pravednost, jakost i umjerenost, i to sve u vrhunskom stupnju vršenja. |
|
12 |
Dnevni red i hod. U svakodnevnom poslu u kući, u dvorištu i u samostanu, u molitvi i u radu, Terezija je postigla svetost u vrhunskom stupnju krjeposti. | Što se očekuje u Travniku? autentično čudo, koje će potvrditi Liječnička komisija, Teološka komisija i Kardinalska komisija i da Papa dade propusnicu za beatifikaciju. |
|
13. |
Sveta je Terezija sve postigla u 9 godina svoga karmelskoga redovništva i svega 24 godina života. Očito, nije pitanje duljine i kvantitete djelovanja, nego kvalitete duhovnoga života. | U svakodnevnom sjemenišnom poslu i učenju Petar je postigao glas svetosti. Bog od nas očekuje da se više zauzmemo u molitvi za slugu Božjega i da nas, po Božju, zagovora kod Prijestolja Božjega. |
