U nedjelju, 25. lipnja, 2023. na groblju spaljenih na mjestu Lug pokraj Tomislavgrada u župi Duvno, uz koncelebraciju nekoliko svećenika i sudjelovanje vjernika, mons. Marko Semren, pomoćni biskup banjolučki, predvodio je Svetu misu tijekom koje se posebno molilo za žrtve Luga, Kuka i Letke. Tom prigodom biskup Marko izrekao je prigodnu homiliju koju prenosimo u cijelosti:
Danas slavimo 12. nedjelju kroz godinu i Dan molitvenog sjećanja na žrtve rata: 83 stradalnika sela Luga i Kuka. Nakon što su partizani 16. prosinca 1943. ubili dvojicu njemačkih vojnika, za odmazdu je nacistička vojska spalila 83 civila. Druge je spasio duvanjski gvardijan fra Sebastijan Lesko, koji je objasnio zapovjedniku njemačkih vojnika da su pobili stanovnike dva hrvatska katolička sela koji nisu sudjelovali ni u čijem ubojstvu.
Današnja liturgijska čitanja nas usmjeravaju na molitvu i život. Molitva i život se prožimaju, stoga je nemoguće govoriti o molitvi a da se ne promatra naše iskustvo života. Iskustva života pozivaju nas na molitvu, očituju našu potrebu za molitvom. Molitva se rađa iz našeg iskustva i od onoga s čim se borimo. Molitva služi životu, daje mu značenje, vodstvo i dušu.
Zato se vratimo Bogu, tvorcu života odstranjujući sve zapreke kako bismo slavili gozbu zajedništva – euharistiju. Euharistijsko slavlje koje počinjemo slaviti vodi nas na Kalvariju na kojoj se dogodila žrtva po kojoj smo spašeni i otkupljeni. Osnaženi Kristovom smrću i uskrsnućem mi se bez straha i bojazni obraćamo Ocu nebeskome i kličemo: Isuse, spasi nas! Kriste, usliši nas!
Braćo i sestre! Sela Lug i Kuk su samo jedan primjer mučenja, progona i pogibije velikog mnoštva naših sunarodnjaka iz duvanjske kotline, primjer koji je postao simbolom svih drugih slučajeva stradavanja i patnje. Zato se ovdje svake godine u molitvama spominjemo i svih drugih znanih i neznanih stradalnika koji su bez procesa i suda umirali po logorima i grobištima. Crkva je u duhu molitve i pijeteta od samih početaka imala praksu sjećati se pokojnih, kako u crkvama tako i na mjestima gdje su poginuli ili bili pokopani. I ovogodišnje naše okupljanje u znaku je vjere, molitve i poštovanja prema žrtvama stradanja u ratovima i poraćima. Pamćenje je sastavni dio identiteta obitelji, zajednice i naroda. A sveta Misa, kao veliki spomen i sjećanje na svetu gozbu ljubavi, osobito je mjesto našeg urastanja u hod pamćenja i spasenjske povijesti. Ona je znak i naše kršćanske odgovornosti za lice Domovine koje treba odsijevati u njezinim uredbama i zakonima.
Ne zaboravimo: pripovijedanje je jedini način koji nam dopušta sjećati se žrtava povijesti. To je etički način govora koji poštuje sjećanje žrtava a da ih ne svedemo na brojeve, pojmove, ideje ili povijesne uzroke napretka ili tzv. dijalektike. U središtu se svih naših pripovijedanja o žrtvama nalazi žrtva Raspetoga Isusa, s kojim se sam Bog identificirao, kako ne bi ove i sve druge nevine žrtve bile zaboravljene.
Uskrsni Isus je svakom čovjeku otvorio put za susret s Bogom, kako bi čovjek uspostavio odnos s Bogom i tako našao samoga sebe. Radost da smo Kristovi učenici pretvara se u svjedočenje Kristove poruke i Kristove ljubavi po čitavome svijetu. Kad smo puni Kristova duha, nitko i ništa nam neće moći nauditi. A sve ovo možemo iskusiti u gozbi ljubavi – Euharistiji, gdje nam se Bog daje u Isusu Kristu i po kome ovaj čin ima svoj smisao. I ne zaboravimo da Crkva treba nas: potreban joj je naš polet, naša spoznaja, naša vjera, naše obraćenje i zauzetost za Božje kraljevstvo.
Isuse, Ti si darivatelj života. Iz tvoje ruke prihvaćamo svaki novi život kojim daruješ naše obitelji. Obiteljski je život slijed rađanja i umiranja. Život koji traje. Kroz godine obiteljskog života, kroz naraštaje: u maticu života pridodaju se tolika imena, tolike ljepote. I bol i patnja. Ali, ljepota života sve nadjačava. U obiteljskom životu nijedna smrt nije konačna, bit će čak ni smrt obitelji. Jer život – koji traje čuva usebi, nosi ususret budućih vremena i one koji su nekad živjeli, one koji u povezanosti sa svojim ljubljenima ne prestaju živjeti u njihovim životima. Ne prestaju biti dio njihovih duša.
Obiteljski život je škola ljubavi. Jamstvo trajanja. Obiteljski život je i zavičaj čežnje i nade; i radosti – koja u mijenama vremena uvijek nalazi prikladne i svježe izričaje. Isus je dao život za druge. Jer život je moguće samo dati. Tko god misli da ga je moguće oduzeti: u zabludi je. Život izmiče onima koji ga oduzimaju. Isus je dao život. Otada onaj tko ljubi prebiva u zagrljaju križa i svjetlosti.
Zato danas ovdje odane duše molimo: Gospodine Isuse, ti koji nisi umirao u očaju nego u pouzdanju da će u Bogu živjeti svi koji u zemlji počivaju, blagoslovi grobove svih umrlih, osobito svih stradalih u ratovima čiji grobovi nisu obilježeni. A onima koji žive otvori oči da raspoznaju kako ondje gdje smrt donosi kraj, Bog daje početak. To molimo tebe koji si jedini jači od smrti: i od one koja ubija dostojanstvo kao i one koja ubija tijelo.
Isuse ti si pokopan u tuđi grob. Tvoja je majka znala za tvoj grob. A ipak, toliko je još onih koji ne znaju za grobove svojih najmilijih, koji u očaju apsurdnih okolnosti ne mole da dobiju ništa drugo doli mrtva tijela svojih sinova i kćeri. Ne mogu se smiriti srca majki dok su tijela njihovih sinova u nepoznatoj zemlji. Svaki trenutak neznanja produžuje njihovu agoniju i produbljuje njihovu bol. Svoje su želje i svoje molitve svele u krik: «Vratite nam naše najmilije!» Odzvanjaju njihove molitve diljem naše domovine, a i šire, i traže hrabra srca koja će odgovoriti na njihov vapaj. One nam pokazuju kako vrednuje čovjek koji je izgubio svoje dijete. Traži onaj minimum života, znajući da će puninu dobiti tek nakon smrti.
Danas molimo za sve da pronađu svoj spokoj u molitvi i odanosti BDM, majci našoj, kako bismo pronašli hrabrost i oprostili onima koji su nam ukrali dio života. Molimo da utihne krik: „Vratite nam naše najmilije“! i da ga zamijeni oda neprolaznom i vječnom životu koji se nudi onima koji ga žele. Herojsko polaganje vlastitog života, utemeljeno u ljubavi, izriče istinsko, puno i primjerno nasljedovanje Krista te je, stoga, dostojno divljenja zajednice vjernika – divljenja kakvo se gaji prema mučenicima ili onima koji su herojski živjeli kršćanske kreposti. Zajedništvo nas s našim dragim pokojnicima je u Bogu koji je ljubav.
Za Božju ljubav nitko nije beskoristan ili beznačajan. Svaki od nas je jedna misija u svijetu, jer je plod Božje ljubavi. Nitko ne može imati Boga za Oca ako nema Crkvu za majku.
U današnjoj se liturgiji isprepliću progonstvo i povjerenje, a darivanje i mir udružuju se u jedan jedinstveni put. Bog nam je dao dar vjere kako bismo mogli biti njegovi navjestitelji i svjedoci pred drugima. Hrabro naviještanje vjere ne ide uvijek ukorak s pljeskom i uspjehom. To je vidljivo u životu proroka Jeremije, također u životima mučenika i svetaca, a tako će biti i s Isusovim učenicima. Jeremija opisuje konfliktnu situaciju proroka, koju sam živi u unutarnjoj drami koja srce para: Božju šutnju, samoću i napuštenost. U ovom dubokom očaju uspijeva pronaći izlaz: “Gospodin je na mojoj strani – On mi je oslonac”.
Riječi proroka Jeremije daju snagu novim životima u selima Luga i Kuka, u obiteljima koje su ostale i rodile djecu, a njihovo potomstvo djecu koja se i danas igraju u njima. Svjedoci smo vjere koja je učinila čudo dajući snagu životu koji se rodio iz zgarišta spaljenih tjelesa i kuća…Samo Jahve koji proniče pravednika može dati snagu za novi život i oprost strahota koje su podnesene.
U Matejevom “misionarskom govoru” Isus predstavlja stanje apostola koje sliči onome proroka Jeremije. Ohrabruje svoje svjedoke: “Tko god mene prizna pred ljudima, priznat ću i ja njega pred svojim Ocem nebeskim”. U oba slučaja predstavlja se život poslanog kao oštar put, ispunjen teškoćama svake vrste.
Bog je blizu, podržava svoga poslanika, pod uvjetom da se Njemu potpuno preda. Čistoća cilja, prozirnost sredstava, odsutnost osobnih interesa, odricanje osobnog ponosa, cjelovitost poruke, jamstvo je Božje potpore. Kad god se opiremo izazovu laganog puta, uspjeha, popularnosti, Gospodin stoji na našoj strani.
Potom Isus govori ove riječi, koje svaki kršćanin uvijek mora imati na umu: “Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a duše ne mogu ubiti!” Toliki mučenici su snagom Božjom pobijedili strah i ostali vjerni do kraja pokazujući da se treba višebojati onih koji nas miluju, koji nas žele uhvatiti u mrežu kompromisa, fine diplomacije, igara moći, ekonomskih interesa. Treba prepoznati i odbiti sve ono što rezultira izdajom savjesti, prešućivanjem Riječi, stvaranjem partnerstva s nepravdom. Bojte se onih koji žele zamijeniti proročki poziv s političkim lukavstvom. Odlučno odbijte puzave stavove, licemjerstva, sumnjiva savezništva. Budite svima uslužni, ali čuvajte se čina koji nemaju ništa s Evanđeljem. Ne bojte se ići teškim, rizičnim putem. Imajte povjerenja u Boga. Evanđelist Matej danas naš pogled usmjerava na tri motiva koji pobjeđuju strah: nezaustavljivost snage Evanđelja; djelomičnost bilo kojeg poraza i povjerenje u Božju brigu za nas.
Ovaj evanđeoski odlomak savršeno je povezan s 80. obljetnicom stradanja koju ovim svetim misnim slavljem obilježavamo! Kao što vrapci ne propadaju bez Božjeg znanja, kako bi tek mogli biti zaboravljeni nevino stradali, Njegova ljubljena djeca! Ne bojte se! Čuvajte dušu! Čuvajte vjeru! Čuvajte srce da ne okameni u neopraštanju i želji za osvetom! Ili u zaboravu. A ako svijet i zaboravi ove nevine žrtve, Bog ih ne zaboravlja. Ovaj je život tek treptaj! 80 godina je prošlo, bliži smo vječnosti danas nego jučer. Bliži smo susretu s Bogom koji poručuje: “Ne bojte se!” Zlo, unatoč bučnom trijumfu, nikada neće uspjeti držati korak s dobrom.. Amen!
