Sv. Bonaventura – nebeski zaštitnik Banjolučke biskupije i katedrale
Svetkovina sv. Bonaventure, nebeskog zaštitnika Banjolučke biskupije i katedrale, 15. srpnja 2020. proslavljena je svečanim Euharistijskim slavljem koje je u katedrali u Banjoj Luci predvodio predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski. Prigodnu propovijed uputio je pomoćni biskup banjolučki mons. Marko Semren. Propovijed biskupa Semrena prenosimo u cijelosti:
SV. BONAVENTURA (1217.-1274.) ZAŠTITNIK BL. KATEDRALE I BISKUPIJE BANJA LUKA, 15.7. 2020.
Čit.: Mudr 8,2-7.16-18; 1 Kor 2,6-13; Mt 5,13-19.
Uzoriti kardinale Vinko, braćo u biskupstvu i svećeništvu, časne sestre, sestre i braćo, slaveći danas sv. Bonaventuru, zaštitnika banjolučke katedrale i biskupije, usmjerimo svoje molitve, razmišljanja i čitavo svoje biće na Isusa Krista. Kao što se u središtu ljudskog tijela nalazi srce kao pokretač svega, tako je u središtu Bonaventurine misli i djela Isus Krist. Takav stav Bonaventura je izgradio ugledajući se u svoga uzora sv. Franju Asiškoga, koji ga je ozdravio od bolesti na smrt. Otac liječnik bespomoćno je gledao svoje bolesno dijete. Majka je u vjeri potražila pomoć kod sv. Franje i bila uslišana. Čudom je mali Ivan ozdravio, te je poslije i sam postao franjevac, dobivši ime Bonaventura.
U sv. Franji i u njegovom pokretu Ivan-Bonaventura razaznao je Kristovo djelovanje. U pismu jednome od braće napisao je: “Ispovijedam pred Bogom da je razlog zbog kojega sam najviše uzljubio život blaženoga Franje taj što je on nalik počecima i rastu Crkve. Crkva je započela s jednostavnim ribarima, a potom se obogatila vrlo časnim i mudrim učiteljima; vjera blaženoga Franje ne zasniva se na razboru ljudi, nego na Kristu” (Epistula de tribus quaestionibus ad magistrum innominatum). Godine 1243. oblači franjevački habit i uzima ime Bonaventura. U Parizu je završio studij filozofije i teologije s disertacijom: Pitanja o spoznaji Krista. To ukazuje na središnju ulogu koju je Krist uvijek imao u Bonaventurinu životu i naučavanju. Sva njegova misao bila je duboko kristocentrična. Posebno je isticao da mala braća franjevci živeći zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti, ostvaruju savjete evanđelja tj. nasljeduju samoga Isusa Krista. Crkva biva sjajnijom i ljepšom zbog vjernosti pozivu onih njezinih sinova i kćeri koji ne samo da provode u život evanđeoske zapovijedi, nego su, milošću Božjom, pozvani obdržavati i savjete, svjedočeći tako da je evanđelje izvor radosti i savršenstva. Svojim primjerom i zalaganjem obnovio je cijeli Franjevački red te je nazvan njegovim drugim utemeljiteljem. Jedan je od najučenijih članova Reda, a i jedan od najponiznijih franjevaca. Bio je najbogatiji znanošću, ali i najspremniji na poslušnost, učitelj znanosti i učitelj života. Ne vrijedi znanost bez ljubavi, ni mudrost bez poniznosti.
Sv. Bonaventura, srcem i perom živo je oslikavao lik Franje Asiškoga, svoga duhovnog oca. Franjo se suobličio Kristu, Raspetoj ljubavi, dobivši Kristove rane na svom tijelu. Bonaventura je ukazivao na taj živi ideal svim Franjinim sljedbenicima. Taj ideal, koji vrijedi također za svakog kršćanina, jučer, danas i uvijek vrijedi i za Crkvu koja ima svoje središte u samome Kristu kojega treba upoznati, ljubiti i nasljedovati, živeći trojstveni život i preobražavajući povijest sve do njezina ispunjenja u nebeskomu Jeruzalemu.
Papa Grgur X. – koji je na Bonaventurin prijedlog izabran za papu – odlučio je Bonaventuru posvetiti za biskupa i imenovati ga kardinalom 1273. Zatražio je od njega da pripremi vrlo važan crkveni događaj: Drugi ekumenski koncil u Lyonu, čiji je cilj bio ponovna uspostava zajedništva između Latinske i Grčke Crkve. Revno se posvetio toj zadaći, no, nije uspio vidjeti završetak tog ekumenskog sabora. Umro je za vrijeme njegovoga održavanja. Anonimni papinski pisar napisao je o njemu govor koji nam daje portret ovog velikoga sveca i izvrsnoga teologa: “Bonaventura je čovjek dobar, ljubazan, pobožan i milosrdan, pun kreposti, ljubljen od Boga i od ljudi… Bog mu je doista dao takvu milost da su svi, koji bi ga vidjeli, bili obuzeti ljubavlju koju srce nije moglo zatomiti” (usp. J. G. Bougerol, Bonaventura).
Ovaj veliki naučitelj Crkve ostavio nam je u baštinu snažne riječi kojima nas podsjeća na smisao života: “Na zemlji… možemo promatrati božansku beskrajnost putem umovanja i divljenja; u nebeskoj domovini pak putem gledanja, kad ćemo biti učinjeni sličnima Bogu, i putem ekstaze… ući ćemo u Božje veselje.” (Poznavanje Krista, q. 6).
Franjevački red nastojao je i sačuvao od pretjeranog utjecaja duhovnjačkog shvaćanja, koje se oslanjalo na Joakima iz Fiore, cistercitu. Naglasio je praktičnu vrijednost struktura i važnost uključivanje u stvarnost hijerarhijske Crkve, stvarne Crkve. Isus Krist je posljednja Božja riječ – u njemu je Bog rekao sve, rekavši i darovavši samoga sebe. Više od samoga sebe, Bog ne može reći ni dati. Duh Sveti je Duh Oca i Sina. Gospodin kaže o Duhu Svetom: “…dozivati (će) vam u pamet sve što vam ja rekoh” (Iv 14,26); “od mojega uzima i – navješćivat će vama” (Iv 16,15). Stoga nema nekog drugog, većeg Evanđelja, ne postoji neka druga Crkva koju tek treba čekati. Zato se i Red svetoga Franje mora uključiti u tu Crkvu, u njezinu vjeru, u njezin hijerarhijski poredak.
Međutim, to ne znači da je Crkva nepokretna, usidrena u prošlosti i da u njoj ne može biti novosti. “Kristova djela ne nestaju, već se uvećavaju”, ističe sv. Bonaventura te izričito izražava ideju napretka i to je novost u odnosu na crkvene oce i veliki dio njegovih suvremenika. Prema njemu Krist nije više, kao što je to bio za crkvene oce, cilj, već je središte povijesti; s Kristom povijest ne završava, već započinje novo razdoblje. Druga je posljedica ova: do tada je prevladavala ideja da su oci bili apsolutni vrhunac teologije, a svi naredni naraštaji mogu samo učiti od njih. I sveti Bonaventura priznaje oce neprolaznim učiteljima, ali pojava svetog Franje daje mu sigurnost da je bogatstvo Kristove riječi neiscrpno i da se i u novim naraštajima mogu pojaviti nova svjetla. Kristova jedincatost jamči također novost i obnovu u svim povijesnim razdobljima.
Za svetog Bonaventuru upravljati nije značilo samo djelovati, već prije svega razmišljati i moliti. U pozadini njegova upravljanja i svih njegovih odluka nalazimo uvijek molitvu i razmišljanje. Duboki susret s Kristom uvijek je pratio njegov rad generalnog ministra. Sastavio je niz teološko-mističnih djela, koja izražavaju duh njegova vladanja i zorno pokazuju namjeru da duhovno vodi Red, da upravlja ne samo putem zapovijedi i struktura, već vodeći i prosvjetljujući duše, usmjeravajući ih Kristu.
Bonaventura je bio jake osobnosti: njegov život, njegova misao i djelovanje teže za mističnim jedinstvom s Bogom. On je rijedak primjer čovjeka koji je u svom životu razvio sve strane svoje osobnosti. Razvio je tjelesnu, duhovnu i umnu stranu svoga bića, razvio je sve sposobnosti koje ga vode životu punom odgovornosti i suodgovornosti. On je s uspjehom odlučno odbio sve ono što ponižava čovjekovo dostojanstvo i dovinuo se do najviših oblika čovječnosti. Čovjek postaje čovjekom tako što sve više teži za uzvišenim životom. Bonaventura se trajno uzdizao na svom putu prema Bogu. On izuzetno cijeni ljudski razum, i to mu je zajedničko s Tomom Akvinskim. Ističe važnost slobode ljudske volje i to mu je zajedničko s Ivanom Duns Škotom. On iznad svega postavlja Božju ljubav koja je u Kristu zablistala svojim punim sjajem: u Kristu se Bog ljudima objavio u svojstvu Oca koji se za sve ljude zauzima, ljubi ih beskrajnom ljubavlju i daje im svoja neprolazna obećanja.
Na taj način Bonaventura je u sebi sretno sjedinio duh Augustina i Franje, Tome i Ivana Duns Škota, Aristotela i Platona; razuma i vjere, filozofije i kršćanstva, te se u cjelini predstavio kao veoma skladno izgrađena osoba, bogata poznavanjem filozofsko-teoloških pitanja i oplemenjena dubokim vjerskim doživljajima. Zadnji cilj svih njegovih istraživanja i naučavanja bio je Bog i ostvarenje našeg zajedništva s Bogom. Znanost ima zadaću da nas uvede u svijet uma, u svijet filozofije, a filozofija nas dovodi do teologije, teologija pak ima zadaću učiniti nas boljim ljudima, dovesti nas do ljubavi i uvesti u ljubav. A to se može jedino uz obilnu pomoć Isusa Krista. On je most kojim dolazimo u mir i zanos te uživamo u promatranju beskrajne Božje veličine. A to je prava mudrost.
Odatle je izviralo njegovo predanje istraživanju i umovanju, razmišljanju i divljenju, pobožnosti i zanosnoj ljubavi. Odatle je također izvirao i njegov žar da ne bude samo učitelj istine nego i glasnik Božje ljubavi. Brat Egidije, jedan od prvih Franjinih drugova, upitao ga je: «Kako ću se ja spasiti kad ja nisam učeni teolog?» Na to je Bonaventura odgovorio: «Nepismena bakica može ljubiti Boga gorljivije nego učeni teolog». Egidije, radostan da je našao Franjin duh u Bonaventurinoj znanosti, trčao je radostan prema kraju vrta i obratio se zamišljenoj osobi kličući: „Starica, siromašna, jednostavna i nepismena, ljubi Gospodina i može postati veća od brata Bonaventure, maestra teologije.“ Veličinu sv. Bonaventure priznaje i papa Benedikt XVI. u svojoj doktorskoj disertaciji naslovljenoj Teologija povijesti sv. Bonaventure.
Draga braćo i sestre, prihvatimo poziv što nam ga upućuje sveti Bonaventura, serafski naučitelj i naš zaštitnik, te stupimo u školu Božanskog učitelja: slušajmo njegovu riječ života i istine, koja odzvanja u dubini naše duše. Očistimo naše misli i naša djela, kako bi On mogao prebivati u nama, a mi mogli razumjeti njegov božanski glas, koji nas privlači k pravoj sreći. Amen.
